Priznali to ili ne, ljubav ostaje smisao života.

Ta moćna, gotovo čarobna riječ pokreće svijet i nadahnjuje sve što vrijedi. U bilo kojem obliku: tiha ili strastvena, platonska ili tjelesna – ljubav čovjeku daje krila i otvara vrata sreći. Potraga za ljubavlju, kao najvišim izrazom duha i osnovom životnog smisla, od pamtivijeka fascinira čovječanstvo. Radost i svjetlost uvijek se zadržavaju oko onih koji su u dodiru s ovom emocijom.

Nije slučajno što pjesnici kažu: ljubav je bolest od koje niko ne želi da ozdravi. Energija ljubavi ne poznaje granice – ona je neuhvatljiva, često neobjašnjiva, ponekad i nezamisliva. A ipak, u svakom svom obliku, ima snagu da nas ponovo podigne, probudi volju za životom i udahne smisao svakom našem dahu.

A kada se ljubav odluči za zavjet, kada stane pred ljude, pred Boga ili državu, tada se običaji mijenjaju: pokušavamo da je na poseban način oblikujemo, ukrasimo i za sebe vežemo. Prva tačka u tom lancu je – svadba. U našim krajevima, ona je spektakl: pjesma i suze, gosti i veselje, sarme i vriska, i ruke koje dižu mladu u zrak. U Nizozemskoj je sve tiše.

Prostor je prozračniji, riječi su odmjerene, osmijesi diskretni, a zavjet više nalikuje dogovoru između dvoje koji su već odrasli. U tom raskršću između žamora i tišine, tuge i jednostavnosti, tradicije i slobode – stoji veo. Jedan jedini, koji pokušava da pokrije i jedno i drugo. I da ne bira stranu.

Vjenčanje kao nebeski dar, pomalo zaboravljeno i prizivajuće, doživljavano kao sveta spona ovostranog i onostranog. Nekada je mijenjalo živote, utiskivalo sudbine, koje su kasnije podsjećale na legende. Ima li što ljepše nego ljubav krunisati brakom, krunom jedne uzvišene emocije, i otvaranjem novog životnog poglavlja? Koliko je vjenčanje važno, posebno nama ženama, govori i to da ga mnoge nazivaju najljepšim danom u životu – danom u kojem sve postaje moguće, a granice stvarnosti se pomiču pod snagom emocije.

Brak, kada je temeljen na ljubavi, postaje pogonska snaga života. Od pamtivijeka, čovjek teži ljubavi i sigurnosti. Cijeli život, u suštini, postaje borba za roditeljsku, sestrinsku, bratsku, bračnu, pravu ili pogrešnu ljubav. Ali, nije li upravo to smisao života? Jer, živjeti bez ljubavi, znači postojati bez težine, bez sidra. Danas, u vremenu gdje sve ubrzano gubi dubinu, sve je teže uskladiti ritam života s emocijama. No, ljubav ostaje, makar i kao čežnja.

...Brak se tada doživljavao kao najvažnije životno putovanje. Ne kao izbor, već kao dužnost. Zajednica u dvoje bila je, prije svega, obaveza, emocionalno i ekonomski. Mnoge djevojke udavale su se mlade, često nespremne i bez iskustva. Ulaskom u brak bez ljubavi, mnoge su bile osuđene da nikada ne upoznaju nježnost zajedničkog rasta, smijeha ili istinskog partnerstva. Muškarci su se često ženili djevojkama iz imućnih porodica. Brak je bio pitanje prestiža i imovine. Bez miraza, djevojka se teško mogla udati. Sve je to svjedočilo o dubokoj neravnopravnosti: žena je bila podređena muškarcu, čija je riječ bila posljednja. Roditelji su, istina, pazili na sklonosti djece, ali samo dok se to nije kosilo s interesima porodice. Ljubav je bila izuzetak, a ne pravilo.

Vodilo se računa da mladoženja bude stariji, stabilan, da dolazi iz „dobre kuće“, da pripada odgovarajućoj vjeri. Brak je bio temelj porodične časti, a djevojka koja bi se „dobro udala“, dobijala je i društveno priznanje, kao simbol pokornosti, vrijednosti, plodnosti. Takav brak institucionalan i strukturiran, izrastao je iz dubokih patrijarhalnih korijena. Porodica je bila jezgro društva, a brak sredstvo očuvanja reda. Iz odnosa muškarca i žene rađala su se djeca, kao nosioci kulture, vjere i vrijednosti.

...Dok pišem o ljubavi bez ljubavi, sjećanja me vratiše u dane djetinjstva. Oživješe uspomene na moju staru majku (babu) Ćamu Musić, ženu koja je ostavila svoje lice, svoju dobrotu i posebnost vječno uramljene u ljepoti mog odrastanja. Prepliću se slike te hodajuće svetice, koja je željela svima ugoditi. Bojala se samo Boga i pazila da nikome „vodu ne utruni“. Otkad znam za sebe, ona je uvijek bila stara. Bijelog, nježnog lica, s rukama ostarjelim i umornim. Koža joj je bila bijela kao mlijeko, sunce je nikada nije dodirnulo. Glava joj je uvijek bila pognuta, pogled spušten k zemlji.

U glavi mi oživljavaju rituali iz djetinjstva, koji se nikada nijesu mijenjali. Ali, u njima je sve odisalo ljubavlju. Takvi su bili, s posebnom pažnjom umiješeni i pečeni, somuni. Znala je ta moja starica ispeći u starom limenom šporetu najukusnije i najljepše somune, gdje je pekara već bila napukla, a vatra i žar probijali se kroz njene zidove. Svakog jutra budio nas je miris toplog hljeba, punjenog domaćim skorupom i suhim mesom. Još osjećam kako mi istopljeni skorup curi niz bradu, a s tim mirisom, sjetih se i jedne njene tihe besjede.

Pričala je o ljubavi i poštovanju koje traje cijeli život. O njoj i babu Ahmetu. Ta staložena, nježna, krhka, a nadasve jaka žena, vjernica, koja je klanjala pet vakata namaza, a nikad ničim nije pokazala ni bol, ni tugu, ni nezadovoljstvo. Sve je čuvala u sebi, u tim svojim malim, blagim njedrima. Tišina joj je bila zaklon. Bedem. Sigurnost.

Udala se s petnaest godina. Majku je rano izgubila. Svojim sitnim, mršavim rukama pomagala je ocu i braći. Jedino žensko u kući. Kada se otac ponovo oženio, u kuću je došla maćeha. Baš ona iz priča o zlim maćehama. Babo, naočit, jedinac svojih roditelja, došao je da je prosi.  Samo su joj rekli da će „doći da je gledaju“. Činila je  ono sto bi svaka druga u njenoj situaciji, i bilo bi nepravedno zamjeriti joj. Kaže: „Neke stvari shvatiš tek kad stasaš.“

Bez velike pompe, nekoliko svatova je došlo po nju. Što je imala, stalo je u jednu torbu. Konj je nosio i nju i njene snove, a rodni prag je zauvijek ostao iza nje.

Prve bračne noći nije mogla zaspati. Ležala je tiho, nepomično, u postelji koja joj još nije pripadala. U tuđoj kući, s tuđim čovjekom i iznenadnom sudbinom koja ju je zadesila preko noći. Nije govorila mnogo o toj noći. Gotovo nikada. A ni priče iz tog doba nijesu bile priče koje su grijale, već prije da ti od njih srce prepukne. Nije voljela da se sjeća, a kamoli da priča.

Bilo je to vrijeme kad su žene šutjele i trpjele. Njihove priče bile su bol koji se guta u mraku, bez glasa. Njen životni put bio je posut kamenčićima pod nogama: sitni, oštri i neumoljivo stvarni. Ipak, iz te noći, iz te tišine, nikla je žena čvrsta kao zemlja, i nježna samo kad niko ne gleda.

Znam da je voljela svekra. Čuvenog Mula Demu. On joj je bio zaštita, a ona njemu ponos. O njemu je govorila s poštovanjem, toplinom i nježnošću. Kaže da je bio ljepši od njenog muža. Ali o svom životu nikad nije govorila mnogo. Godinama kasnije, dok je prebirala pasulj ili prostirala bijelo platno preko sofre, znala bi joj zadrhtati ruka – onako jedva primjetno, kao kad duša zastane, pa nastavi. U njenim očima talasala se dubina, ali ne ona prazna. Bila je to dubina žene koja je izdržala.

Tek kada je babo Ahmet umro, tiho bi pustila suzu i odmah je obrisala rubom bijele šamije. Kaže: „Izgubila sam ljubav svog života.“ Riječ ljubav me je zatekla. Nijesam je od nje očekivala. Pogledala me je onim svojim jasnim očima, a zatim mirnim, promuklim glasom, kroz šapat, rekla: „Majko, (tako je ona znala reći kad mi se obraćala) takvi se ljudi vole i poštuju u tišini. I nakon što im zemlja prekrije lice.“

Moja stara majka bila je žena staroga kova. Zatajen, nevidljiv, ali nepokolebljiv duh. Nikada se nije žalila. Nikada podigla glas. Nikada tražila više nego što je sudbina pred nju stavila, jer ju je život odavno naučio da ni to što ima nije bilo obećano.

A ni ime nije imala. Barem ne kod svog muža. Babo je nikada nije zvao po imenu. Za njega je bila samo jedno: „Kamo te?“ – što će reći: gdje si? Kad bi se vraćao kući s kravama, kad bi mu zatrebao peškir, kad bi tražio da ustane, da donese, da ode... Ime joj je bilo potreba drugog. Prisustvo bez priznanja. I ona bi ustajala. Bez riječi, bez daha, bez traga. Kao vjetar koji pomjeri zavjesu, pa nestane. Nije imala riječ, ali je bila prisutna. Nije imala ime, ali je imala ulogu i bila snaga koja čitav svijet drži na svojim plećima.

Postojala je u toj šutnji, u tom nijemom prizivanju, u toj svakodnevnoj odsutnosti nježnosti. I trajala je. Jer, takve žene nijesu tražile zahvalnost. One su bile temelj, nosiv kroz sve što dolazi.

I tako je postojala. Bez glasa, bez svjetla, ali sa snagom koju nijedan muškarac nije znao pojmiti. U prisutnosti koja se ne primjećuje dok ne nestane. Nju nikad nijesu zvali. Ali se znalo gdje je. Znalo se šta treba. Podrazumijevala se. Kao prag. Kao hljeb. A kad je nestala, tek tada su shvatili koliko je bila tu. Kao žena. Kao majka. Kako stara majka. Kao moja lijepa i mila Ćama.

A kad je rekla da je izgubila ljubav svog života, ta rečenica nije nosila romantiku. Nosila je cijeli život žene koja je voljela šutnjom, služila dostojanstvom, i trajala u sjeni. Svojom tišinom naučila me je što znači voljeti i kad se ljubav ne izgovara.

U tom trenutku mi je postalo jasno koliko malo sam joj bila blizu. Moja stara majka Ćama bez škole, bez glasne riječi, nosila je svoju mudrost koja je svjetlila nadčovječanskom snagom.

Na raskršću običaja, u svijetu gdje se ljubav sve češće izgovara, a sve rjeđe živi, postojale su i takve žene. One koje nijesu nosile velove od čipke, već od uzdržanosti, poniznosti i poštovanja. Njihovi brakovi nijesu imali cvijeće, ali su imali korijen. U toj nijemoj prisutnosti, danas, može se osjetiti što to zaista znači stati pod isti veo.

Mevlija Meca Islamović

Iz knjige “U ogledalu uspomena Nizozemska”