Kada je još kao dječak sa nekoliko drugara,više iz radoznalosti nego ozbiljnih namjera, prvi put kročio u salu za treninge Bokserskog kluba „Radnički“,mlađani Enis Adrović, iz naselja Talum, ni slutio nije da će od tog dana za veoma kratko vrijeme kao član  kluba postati veoma uspješan bokser.

Možda je tako sudbina htjela, ali pravu sreću ovaj neotkriveni talenat imao je što taj klub vodi naš proslavljeni bokser iz najbolje generacije boksera koju je Berane ikada imalo, Vučić Dobrašinović, i koji je strpljivo, korak po korak, od Enisa stvorio rasnog i kvalitetnog boksera.

Tako je ovaj skromni mladić,dok je tek stekao punoljetstvo, zagospodario ringom u svojoj kategoriji.

„Otišao sam sa nekoliko drugara iz komšiluka da posmatram trening, jer je brat jednog od njih već trenirao boks u ovom klubu. Bilo mi je interesantno i odmah sam postao član kluba. Bio sam za svoje godine, visočiji od mojih vršnjaka, pa sam mislio da će mi to biti smetnja. Međutim, poslije nekoliko treninga i izvjesnog vremena, svi moji drugari su jedan po jedan odustajali.Veliku zahvalnost dugujem  treneru Vučiću Dobrašinoviću, koji mi je savjetovao da budem uporan i strpljiv i rezultat će doći. Kao veliki stručnjak, trener je procijenio da imam sve predispozicije da marljivim radom dođem do uspjeha u ovoj plemenitoj vještini“, priča Enis, koji je tada pohađao Osnovnu školu „Radomir Mitrović“.

Nakon svega pola godine treniranja, Enis je sa 14 godina imao prvi meč. Ulazak u ring, prvi javni nastup, publika i sve drugo za ovog dječaka bilo je nešto novo, ali nezaboravno iskustvo. U svemu tome, od početka je imao veliku podršku  porodice, posebno oca.

Takodje, nije zapostavljao školske obaveze, iako su treninzi svakodnevni po dva puta.

„Prije tog meča, znao sam da mi je protivni prvak Crne Gore u toj kategoriji. Ipak,to me nije pokolebalo i ušao sam u ring željan da se okušam u prvoj borbi. Nažalost, taj moj prvi meč, bio je i prvi poraz. I opet je tu najveću ulogu imao moj trener, koji me je ohrabrio. Ustvari, porazi su sastavni dio svakog boksera u karijeri. Bilo mi je to jedno veliko iskustvo, koje mi je pomoglo da shvatim da moram da budem uporan, strpljiv i da treniram. To se ubrzo isplatilo. Ne zadugo, ostvario sam prvu, zatim drugu pa i treću uzastopnu pobjedu, a 2019 godine postao sam prvak u kategoriji juniora do 70 kilograma, na Prvenstvu Crne Gore koje je održano u Bijelom Polju.Titulu prvaka države potvrdio sam zatim u Podgorici, i treći put uzastopno na prvenstvu u Nikšiću, ali  u kategoriji seniora, iako još uvijek nijesam bio stasao za taj uzrast“, ističe Adrović.

U svojoj relativno kratkoj  karijeri, ovaj mladi bokser za pet-šest godina, ostvario je impozantan uspjeh. Od ukupno 19 mečeva, deset je bilo međunarodnih koji su održani u Srbiji.

Tamo je proglašen i za najboljeg tehničara, a jedan njegov meč je proglašen za najborbeniji bokserski par..Takođe, na  Medjunarodnom prvenstvu održanom na Kosovu, u Peći, Enis je osvojio zlatnu medalju u borbi protiv reprezentativca Albanije.

To mu je, kako kaže, bio i najteži meč. Tako je ovaj svojevrsni talenat  plemenite sportske vještine do sada ukupno osvojio 13 zlatnih, četiri srebrne medalje i dva pehara.

Poznato je da Bokserski klub „Radnički“ redovno učestvuje ne samo na domaćim već i na medjunarodnim takmičenjima, koja se održavaju u okruženju.Trener  Dobrašinović, odlično zna da bez tih takmičenja bokseri ne mogu na najbolji način iskazati sebe i sticati samopouzdanje i iskustvo.

Nažalost, ta putovanja za ovdašnje prilike nijesu baš jeftina, a podrška šire društvene zajednice, posebno prema ovom sportu, je gotovo nikakva ili beznačajna. Uz to, opremu i druge uslove za treninge i nastupe stalno treba dopunjavati, a novca nema. Bokseri koriste svoju opremu za treninge, i dovijaju se kako rezultat ne bi izostao.

Ovaj novinar se dobro sjeća nekih boljih vremena, kada su mladi talenti u bilo kom sportu, imali posebnu pažnju i tretman, kako od svojih klubova tako i društvene zajednice samo u cilju njihovog napredovanja. Tako je bilo i prema bokserima.

Zašto je danas drugačije, zašto je toliko izostala podrška kako lokalne zajednice tako i države prema već afirmisanim majstorima u boksu, pitanja su na koja je teško odgovoriti. U suštini, ako im već ne dodjeljujemo odredjenu apanažu, stipendije ili bilo koji vid  makar i simbolične pomoći, onda i nije čudo što se danas veoma mali broj djevojčica i dječaka odlučuje na bavljenje sportom.

Rijedak je slučaj da se neko, kao junak ove priče bokser Enis Adrović, samo iz ljubavi i odricanja mnogo čega što mladost  njegovom  uzrastu  pruža, s takvom upornošću bavi sportom.

Mnogi  njegovi  vršnjaci su odustali, upravo iz pomenutih razloga.

Na sreću, on nije niti će, jer, kako kaže, u boksu je pronašao sebe. Pitanje je samo do kada, jer u boksu je, kao i većini sportova, borba s vremenom. Enis je završio Elektrotehničku školu za računare pa pored sporta mora razmišljati o svojoj egzistenciji.

No, sudeći po tome kakav nam je trenutno odnos prema zaslužnim sportistima, teško je vjerovati da će se oni od sporta nešto okoristiti.

Svakako, mladost ovog momka, njegova posvećenost i ljubav prema boksu, uliva nadu da će se nešto promijeniti na bolje. Uz najiskreniju želju da ostvsri svoje snove, njegov primjer najbolji je dokaz  i potvrda da je Berane pravi rasadnik talenata u sportu, i da će se o boksu i bokserima iz našeg grada svakako još dugo, dugo, pričati i pisati.

Tekst i foto: Raško Ličina