Ako u ovom vremenu ko hoće govoriti o ne tako davnoj nam prošlosti, koju su izmedju ostaloga obilježili ratni zločini i to u zemlji koja se želi predstaviti kao da na njenom prostoru nije bilo ratovanja,

ili  pak oni koji će se osmjeliti da kažu, kako su baš u ovoj Crnoj Gori zdušno vodjeni, lobirani, pa čak i odradjivanji ostrašćeni ratni „zadaci“ tadašnje Srbije, siguran sam da će se  i jedni i drugi suočiti sa istinom koja se ne može zaboraviti, zaobići a još manje ignorisati.

Povod da se po kozna koji put, na temu ratnih zločina, zbog kojih nije moguće abolirati ovu „pravnu“ Crnu Goru, je zakašnjelo ali značajno javno obraćanje ministra pravde CG Marka Kovača. Reklo bi se, nakon te 1999.g., po prvi put, desile su se krupne riječi, izgovorene na mjestu gdje to upravo i treba da se čuje. Tačnije, na dan podsjećanja o ratnom  zločinu izvršenom nad šest nevinih žrtava i nad živima koji još uvijek nose teret posledica, u varošici Murino obilježeno je  istinsko državno sjećanje, što je bez svake sumnje tek ove godine vratilo vjeru, ne samo oštećeih porodica već i čitave limske doline.

Kažem zakašnjelo ministarsko javljanje - jer prije toga dana, tri zahtjeva, tri apela i vapaja oštećenih porodica, odašiljao sam vladama prije ove pa i ovoj, ali uvijek ostajuć bez odziva i državno – ljudskog obzira.

Sa pozicije pravnog zastupnika oštećenih porodica, smatgram čovječnim i ljudski važnim ono što je uvaženog ministra moguće  navelo, da makar na trenutak primijeti i osjeti obaveze države na koje sve ove godine prizivaju murinske žrtve. Možda je riječ o kakvom trenutku ovoga vremena, državničkoj ili ličnoj empatiji, sasvim je sve jedno.

Ono što je u svemu tome najvažnje je to što su se tek ovog aprila po privi put, predstavnici države, pred spomen obiležjem, oči u oči, susreli sa  izbliijedilo-zaledjenim pogledima nevinih žrtava koje čekaju odgovor – što su baš one tu.  

Živi, okupljeni kao i svake godine od tada, skoro u nevjerici, ove 2023.g. dočekaše i taj dan, dan u kome sa vrha resornog vladinog nivoa, slušaju nenaviknute riječi oficijeno-ljudskog  obećanja, citiram ministra Marka Kovača i u ime oštećenih porodica i žrtava zločina, držim ga za riječ: „Pokrenuću inicijativu za pravičnim obeštećenjem porodica stradalih i ranjenih u Murinu – svi snosimo odgovrnost zbog neopravdano  dugog ćutanja  povodom ovog tragičnog dogadjaja“ – (Vijesti).

Na žalost, taj zločin na crnogorskom prostoru nije endemski - bilo ih je više i sa veoma  zanimljivim motivima, obimom i posledicama. Stoga, prilika je da Vladu, njeno resorno ministarstvo i ministra Kovača, podsjetim najmanje na još jedan, pravno nedopričani dogadjaj, koji isto tako po monstruoznosti, motivima i broju žrtava, kao ratni zločin, još uvijek pritiska savjest ove države.

U osnovi, namjera mi je da Vladi, njenom predsjedniku Dritanu Abazoviću i vladinom ministarstvu, ministru Marku Kovaču, skrenem pažnju na obavezu koja nameće potrebu jednakog pijeteta i širokog državničkog spektra, posebno kada je riječ o dva zločina iz iste godine, o nevinim žrtvama u oba slučaja nastalim od vojnih sila.

Stoga, sumirajući razloge moguće najavljene inicijative za obeštećenje žrtava ratnih zločina, po mojem mišljenju, skoro da nije moguće doživjeti kao selektivni čin u odnosu na jedan slučaj a ignoranatski se postaviti kada je riječ o drugom isto tako, ako se hoće reći, po mnogo čemu možda i težem slučaju.

Dakle, iste te 1999.g. u periodu april - jun, na više rožajskih lokacija, ne tako daleko od varošice Murino, iz vojnijčkih ruku, ubijeno je 22 a ranjeno i zlostavljano više civila. U to vrijeme, odnosi stacionirane vojne jedinice i pripadnika crnogorske policije, vladali su praktično na granici medjusobng konflikta. Bilo je to vrijeme kosovskog rata i vrijeme strašnih zločina vršenih nad albanskim gradjanima što je uzrokovalo sistematsko raseljavanje čitavih kosovskih prostora.

Za razliku od slučaja državne deportacije Bošnjaka sa crnogorskog primorja, kojom je tadašnja CG potegla neoprostivi istosrijsko-nemoralni čin, raseljenim kosovskim albancima, CG je pružila  bezrezervno utočište. Kako je takav odnos crnogorske vlasti bio suprotan  strateškim namjerama ratnog Beograda i djelovanju vojske na tom ratom nezahvaćenom području, pripadnici vojske su se opredijelili na brutalno postupanje prema mjesnom stanovništvu, posebno i krajnje ekstremno prema izbjeglom i nezaštičenom albanskom življu.

Rezultat samo dijela takvog djelovanja su brojni brutalni zločini u kojima je lišeno života ukupno 22 lica. Po zločinačkom djelovanju, brutalnosti i broju žrtava na jednom mjestu, izdvaja se zločinački dogadjaj od  18. aprila 1999. g. u mjestu Kaludjerski laz. Dok se kolona izbjeglica nezaštićeno kretala kroz selo, pripadnici vojne jedinice su u jednom trenu lišili života 6 lica. Medju žrtvama  zločina su bila isključivo civilna lica, djeca, žene i starci, dakle niko nije bio naoružan niti je pružao kakav otpor.

Mada se taj dogadjaj, kao faktička radnja ne može pripisati ovoj državi,  ali zbog nesprovodjenja djelotovorne pravde koju je bila dužna provesti, najmanje sa aspekta gradjanske odgovornosti, ona se pravnvo-posledično ne može abolirati. Konkretno, kod postojanja neospornih žrtava slijedom toga i izvršilaca zločina, u CG se još uvijek nije desilo valjano istraživanje ili pak djelotvorno krivično-pravno procesuiranje izvršilaca zločina.

Isto tako, u oblasti prava na pravičnu naknadu šteta za izvršene zločine, crnogorsko sudstvo iskazalo je veoma ružan ili krajnje neprimjereno pravno loš odnos u vodjenim postupcima po tom osnovu. U svojstvu pravnog zastupnika oštećenih porodica, izdvojiću zaista maligan stav crnogorskog tužilaštva o kome sam, tokom tematskog skupa o „Strategiji istraživanja ratnih zločina“, prilikom javnog obraćanja visokog predstavnika  tužilačke organizacjie čuo: „do sada nije bilo dovoljno političke volje da se istinski pristupi istraživanju ratnih zločina“.

Ostaviću bez komentara takav tužilački stav kao i širu elaboraciju uzroka i posledica jer on sam za sebe dovoljno govori. Umjeto toga, potrvdiću samo ono što sam više puta javno govorio a to je: u ovom slučaju, iz neznanja ili zle namjere, 2007. g., uslijedila je optužnica koja je sama po sebi i svojoj sadržini nagovještavala loš krivično pravni ishod.

Praktično nasumično, uz veoma loše sročen opis radnje i diskutabilnu pravnu kvalifikaciju, optuženo je njih osmorica, što je konačno rezultiralo oslobadjajućom presudom. Po svemu sudeći, takvom sudskom odlukom, po njegovoj mjeri poimanja pravde, tužilaštvo je zatvorilo stranicu stradanja nedužnih žrtava albanskih civila.

Ali bez svake sumnje, na taj način, u pravnom, činjeničnom, državno-tužilačkom, pa ako se hoće i ljudskom smislu, ostavljajući državu Crnu Goru vječnim dužnikom porodicama žrtava, Ustavu, zakonu, pravdi i pravičnosti, sve dok se u potrebnoj mjeri ne rasvijetli, zločin će prozivati one koji ga nijesu htjeli ili umjeli procesuirati i one koji su u ovome vremenu dužni da to učine.

U slučaju toga zločina, desila se još jedna nevjerovatna ali pravno nemoguća situacija. U sudskim postupcima radi naknada šteta, Osnovni sud pa i Viši sud u Podgorici, na početku su davali sve od sebe  da  dosegnu pravičnost i pravdu. Na žalost, na tom putu ispriječila se kao prepreka niko drugi no najviša sudska instanca – Vrhovni sud.

Očigledno, politikansko-pravnim odnosom prema zahtjevima oštećenih porodica,  pritom povlašćujući nepravni stav Zaštitnika imovisko-pravnih interesa, u nekoliko tada stasalih slučajeva za odlučivanje na tom nivou, Vrhovni sud je našao da zbog ratnog zločina naknada ne pripada, da su (i pored nezastarijevanja svega što se tiče ratnih zločina) tužbe podnijete mimo zakonskog roka, čak šta više, da pravo na naknade šteta nema osnova sve dok se ono ne usmjeri na konkretne izvršioce zločina i ne osloni na krivično-pravno sudsko utvrdjenje o zločinu.

Ispostavilo se, da ta i takva odluka najviše sudske instance, makar kada je riječ o ratnim zločinima počinjenim na prostoru CG, nije endemska, upravo slična je onim odlukama iz slučaja murinskih žrtava i potraživanja naknada šteta po osnovu toga ratnog zločina. Zbog čega je vrhovna sudska instanca zauzela tako drastično-negativistički i ekstremno pravno neodrživi  stav prema žrtvama zločina u ova dva slučaja, stručnoj javnosti skoro da nije razumljivo.

Mada skriveni, mogući odgovori se praktično sami po sebi nameću, pa se čak šta više dovode u vezu i sa tada jakim, političko-pravnim uticajem bivše prve dame u crnogorskom pravosudju. Da li je riječ o kakvoj koincidenciji ili o sistemskom feleru nije moguće dati pravi odgovor, ali je istina da je u vrijeme prijavljivanja i tužilačkog procesuiranja slučaja Kaludjerski laz, ona bila na dužnosti Vrhovne državne tužiteljke, dok je u vrijeme vodjenog i okončanog krivičnog postupka, ona ista bila na dužnosti predsjednice Vrhovnog suda.

Sumirajući taj podatak i odnos najviše sudske instance prema zahtjevima za naknade šteta u oba slučaja ratnih zločina, posebno polazeći od veoma diskutabilnih pravnih razloga iz odluka Vrhovnog suda, skoro je nemoguće oteti se utisku da je tim odlukama sudska pravda neoprostivo zgažena.

Vratimo se na početak teksta, tj. datoj riječi Ministra pravde u Vladi CG:  „Pokrenuću inicijativu za pravičnim obeštećenjem porodica stradalih i ranjenih u Murinu – svi snosimo odgornost zbog neopravdano  dudgog ćutanja  povodom tog tragičnog dogadjaja“. Poveden očigledno iskrenim riječima, izrečenim sa Vladinog nivoa, u svojstvu pravnog zastupnika iz slučaja murinskog ratnog zločina i slučaja ratnog  zločina sa rožajskog prostora iz 1999.g., u ime oštećenih porodica i zajedno sa njima, tražim neodložan  prijem na razgovor, prvenstveno sa predsjednikom Vlade a potom i ministrom Ministarstva pravde, izmedju ostaloga i uz neizostavna pitanja: da li je sa pozicije Vlade i sa aspketa odnosa države CG prema zločinima,  žrtvama zločina i oštećenima, slučajeve na koje sam ukazao, moguće izjednačiti; da li bi svaki vid selektivnog pristupa  i mogućeg iniciranja  obeštećenja, samo u jednom a ne i u drugom slučaju, bio moralan državnički  odnos prema zločinima, žrtvama i oštećenima;

Velija Murić

Autor je advokat i izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava