Svemogući stvoritelj svetova, povremeno nas opomene i uputi na pravi put vjere i ovozemaljskog postojanja. Ali, on je milostiv pa nam radi spasa uputi i ovozemaljske darove u ljudskome liku.
Nekad su to vjerovjesnici a ne rijetko i oni koje obdari bistrinom uma, nadljudskom hrabrošću, voljom i umijećem vodje naroda. Takvi se radjaju s vremena na vrijeme, možda po jedan u stoljeću ili jos redje. Mi koji prolazimo kroz ovo vrijeme, imali smo valjda takvu sreću. U nasem vremenu se rodio, živio i vodio nas je sin, suprug, otac, brat, komsija, prijatelj, iskreni drug i narodni tribun - Akademik, Muamer ef. Zukorlic, narodni poslanik, potpredsjednik drzavnog parlamenta.
U poruci svevišnjeg i filozofiji islama se kaže, da je ljudska duša besmrtna - a rodjenje, život i preseljenje na Ahiret, samo su ovozemaljska, prolazna zbilja. Ali složićemo se, tu nije kraj. Ime rahmetli Muamera ef. Zukorlića, na ovome svijetu, pretvorilo se u monument do najvecih visina. U trajanje dok ljudi traju. U sjećanje bez zaborava i u ponos što smo ga imali.
Strahovi me obuzimaju, pribojavam se, na njemu sličnom predugo ćemo čekati. Nemoćan da utješan izlaz nadjem, suočen sa oporom zbiljom, govorim sebi : bio je medju nama a sada ga nema. Ne, ne pristajem da ga nema - ima ga, kao nauk ostavio je svoje vrijeme, neponovljive besjede i genijalne ideje, napisane knjige koje mu čuvaju misli i riječi, vratio otetu vjeru, uvjerio druge u istinsku pravovjernost, iskazao pravednost i čovjekoljublje, urodjenu hrabrost koju je branit umio, druge obavezao na uvažavanje i istinsko poštovanje, postao ponos ali ne samo to, svojom mudrošću, znao je grešnika vratiti sa puta a pravedniku doturiti snage.
Ili recimo, sudarajući se sa opštom halabukom hrišćanskog svijeta, da na evropskom tlu nema mjesta hidzabu. Samo on ga je umio prizvati pameti i kazati mu, da on upravo ruži sebe - jer izvorno, hrišćanska kultura, proslost i vjerovanje svjedoče, da je hidzab prvo nastao u njihovom trajanju a tek potom, ponegdje u islamu.
Izmedju ostaloga to potvrdjuju slike velikih renesansnih majstora, dokumenta novijeg doba, slike nebrojenih žena svetica, pa čak i način oblačenja Majke Tereze. A tek, razbijajući vjekovne barijere davno okovanog sandžačkog prosvetiteljstva, učinio je da studenti u njegovom vremenu, bez zazora i kakve zebnje kazuju svoja imena, da bošnjacke djevojke u mjesto umijeća tkanja i šaranja ćilima, tu na svome pragu, dostižu najveća akademska zvanja.
Za sve to, malo je rjeći hvala - ima jedna prikladnija riječ - sve su to njegovi hajrati, zadužbine i dobra koja konačno trebaju postati dio kolektivne bosnjacke svijesti i misli.
Na nesreću, u svakom narodu postoje i oni drugi što ih zovu murtati, tačnije oni čije će ime opstajati samo dok biološki budu trajali. No dobro, razumjeću što ih je za života pobjedjivao, već sam rekao kako i čime, ali šta se desilo, da te i takve pobijedi onako sa tabuta ili tek iz zemlje u koju je spušten, skoro da je za nepovjerovati.
Istina je, oni nijesu imali ljudske časti, hrabrosti i obraza da se sa njime mrtvim suoče - razumije se, u strahu su velike oči, a jednoga dana svjedočim, oni će bježati i od sebe.
Velija Muric
