Rožaje, varošica na sjeveru Crne Gore, nosi u sebi priču o uspjesima i padovima koji su oblikovali njenu sudbinu.
Smješteno na preko 1000 metara nadmorske visine, ovo mjesto je kroz istoriju bilo sinonim za vrijedne ljude, bogata domaćinstva i prepoznatljive privredne djelatnosti. No, linija između prosperiteta i dekadencije u ovom kraju povučena je početkom devedesetih godina prošlog vijeka, kada političke promjene i raspad Jugoslavije nisu donijeli ništa drugo do osiromašenje i urušavanje nekadašnjeg ekonomskog sistema.
Kada se osvćemo unazad, jasno je da su šezdesete godine dvadesetog vijeka donijele ekonomsku ekspanziju Rožajama. Od drvoprerađivačkih pogona do čilimarske i mašinske industrije, mjesto je postalo centar razvoja šire regije.
Paralelno s ekonomskim napretkom, školstvo je doživjelo procvat. Osnivanje osnovnih i srednjih škola te pristup obrazovanju za žensku djecu, označili su prekretnicu u kulturnom i društvenom razvoju.
Međutim, sve što je građeno decenijama urušeno je u roku od nekoliko godina. Nestankom Jugoslavije i dolaskom novih vlasti, industrijski pogoni su zatvarani, a prirodna bogatstva poput šuma oduzeta su lokalnoj zajednici i stavljena pod kontrolu centralnih vlasti.
Rožaje je od grada bogatih privrednika postalo grad staraca, penzionera i socijalnih slučajeva. Mladi su masovno napuštali zemlju u potrazi za boljim životom na Zapadu, dok su oni koji su ostali često zavisili od nedovoljnih socijalnih davanja.
Političko uzdizanje i pad SDA
U takvom kontekstu, osnivanje Stranke demokratske akcije (SDA) ponudilo je tračak nade Bošnjacima Rožaja. Njeno djelovanje u početku bilo je artikulisano oko zaštite prava građana i manjina. No, ubrzo se suočilo s brutalnom represijom crnogorskih vlasti.
Hapšenja, prebijanja i politički procesi bili su dio strategije zastrašivanja koja je imala za cilj gušenje otpora. Posljedice su bile katastrofalne – dodatno raseljavanje, gubitak prava i osjećaj nesigurnosti.
Krajem devedesetih, SDA gubi na značaju, a Bošnjačka stranka (BS) preuzima političku ulogu zastupanja Bošnjaka. No, od samog početka, djelovanje BS obilježavaju nesnalaženja i kalkulacije.
Stranka ulazi u koalicije s Demokratskom partijom socijalista (DPS), partijom koja se vezuje za brojne negativne aktivnosti prema Bošnjacima, uključujući i ratne zločine. Umjesto borbe za prava naroda, rukovodstvo BS-a postaje simbol političkog oportunizma, koristeći svoj položaj za ostvarivanje ličnih interesa.
Kolektivna podrška kao psihološki fenomen
Najveća ironija leži u tome što, uprkos svemu, Bošnjaci Rožaja nastavljaju davati svoj glas BS-u. Ova kolektivna podrška političkoj grupaciji koja se pokazala nesposobnom da zastupa njihove interese djeluje poput samoubilačkog ponašanja – svojevrsni patriam suicid.
Šta uzrokuje ovu iracionalnost? Prvo, socijalni programi i davanja koriste se kao sredstvo za kupovinu lojalnosti. Drugo, strah od promjena i nepovjerenje u alternative igraju ključnu ulogu. Treće, rukovodstvo BS-a uspješno koristi nacionalnu retoriku kako bi prikrilo svoju nekompetentnost i korupciju. Konačno, nedostatak kritičkog političkog razmišljanja i inertnost biračkog tijela održavaju status quo.
Zaključak: Vrijeme za buđenje
Rožaje danas stoji pred dilemom: nastaviti putem koji vodi ka daljem osiromašenju i političkoj marginalizaciji ili se suočiti s realnošću i tražiti alternativne modele političkog organizovanja.
Da li će Bošnjaci Rožaja nastaviti podržavati političku elitu koja je izdala njihove interese, ili će se konačno probuditi i zahtijevati promjene? Odgovor na ovo pitanje odrediće budućnost ovog grada i naroda.
Možda je vrijeme da se patriam suicid zamijeni patriam renascentia – preporodom domovine u kojoj će prava, pravda i prosperitet biti više od praznih riječi.
Velija Mjurić
Autor je advokat – izvršni je direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava (CKP)