Kako se koja vlast natovari Berankama i Berancima za vrat i na leđa, jedna od priča koja je zajednička za sve njih i titra kao kliker staklenac, jeste ona o obnovi postojeće aerodromske piste i njenoj upotrebi isključivo u vazduhoplovne svrhe.

Uporno je ponavljaju, jer se treba za nešto i zakačiti što može na prvi pogled nekome da izgleda i primamljivo, naročito uoči brojnih izbora.

Očigledno misle da bi to mnogo godilo većini  žitelja beranske divne, slatke doline i njenog zaleđa i da oni jedva čekaju da se otisnu put nebeskog plavetnila putničkim i sportskim avionima, jedrilicama, helikopterima, vazdušnim balonima, dirižablima, ako naiđe koji leteći tanjir i njime, zašto da ne i da tako polete čak i do Južnog i Sjevernog pola i naviše dokle dolete.

Ubjeđuju ih da bi to mogli da urade gotovo besplatno, tako izgleda ono što izjavljuju i pišu, zaboravljajući činjenicu da, ipak, u tom kraju pošten i častan dio stanovnika uveliko kuburi što se tiče novčanih primanja, a i materijalna sredstva koja posjeduju nijesu vrijedna spomena.

Mnogima je nepoznato da je u vrijeme Zetske banovine  beranski kraj bio najveći proizvođač pšenice, silos je bio drugi po veličini, a dobio je i veterinarsku stanicu prvu u Banovini, čija zgrada i dalje postoji na Talumu, predgrađu Berana. Berane je bilo steklo glas vazdušne banje sa prelijepim okruženjem, sa izobiljem pitke vode, sa Limom i njegovim pritokama, sa jezerima, gustom šumom svih vrsta, sa cvjetnim livadama i proplancima i razvoj kraja se zaputio u tom pravcu.

Međutim, poslije 1945. godine, naročito kad su izgrađene fabrike  na prostranom rudeškom polju, žitnici i arheološkom dragulju, svjedočanstvu naše daleke prošlosti, nastao je istinski sunovrat cijelog krajolika, nevješto sakrivan izgradnjom nekoliko ružnih zgrada i solitera, masovnim zapošljavanjem, a oni koji su učestvovali u tome, kao i njihovi potomci, žele da prikažu to razdoblje kao raj na zemlji.

Istini za volju - bilo im je veoma ugodno, jer su napustili sela, oslobodili se čobanovanja, kosidbe, plastidbe, oranja i naselili su se u varoši, dobili posao, dobre plate, odličnu hranu u možda najboljem fabričkom restoranu u Crnoj Gori, na Rudešu, ali je zato ispaštala inteligencija, kao i seljak domaćin.

Fabrike su konačno uništile i izglodale selo i seljaka gazdu, a na prste se mogu pobrojati oni koji danas, uprkos asfaltnim putevima, zime u nekada bogatim i punim selima, sa punim školama, sa igrankama, saborima, sjedeljkama i prelima.

Sličan, takođe veliki promašaj desio se i izgradnjom aerodroma  na drugoj terasi od Lima, na Škrljevici, na dolačko-lužačko-pečičkim njivama, livadama i ledinama. Prvobitni se nalazio na lužačkim  poljima, jedna terasa iznad, na Ovsinama, u Lušcu, a nastao je slučajnim prinudnim slijetanjem, a potom je odigrao značajnu ulogu u istoriji beranskog vazduhoplovstva. I na tome je trebalo da se ostane, a ako je neko već želio da se ta tradicija nastavi onda je trebao da pozove istinske stručnjake da odrede bezbjednu pistu i to dalje od grada i naselja.

O beranskom aerodromu je dosta napisano i ispisano, spominje se i u dokumentarnim televizijskim emisijama i filmovima, tako da je nepotrebno i suvišno sve to i ponavljati. Međutim, ipak su neophodna neka pojašnjenja, ali i postavljanje nekih pitanja.

Dok je aerodrom u Beranama bio samo sportski, to i nije predstavljalo neku smetnju - pojavili su se prvi beranski padobranci i padobranke, jedriličari, piloti i modelari. Vazduhoplovni klub je brzo našao mjesto među onim poznatim, a spominjanje svih imena i prezimena je nezahvalno zbog mogućnosti njihovog nenamjernog izostavljanja.

Doduše, imam slobodu da, a da niko ne zamjeri, pomenem Olgu Šoškić, docnije Milović, jednu od najboljih jugoslovenskih sportskih pilota, iz ugledne beranske porodice, koja je i tragično završila svoj letački vijek, vjerovatno od posledica srčanog udara u vazduhu, spustivši avion, pošto je bezbjedno otkačila jedrilicu sa svojim učenikom, na jednu pečičku livadu, uz istočnu stranu piste, nikog ne oštetivši, što je za nevjericu.

Avion je skoro očuvan ostavljen u manjem hangaru, pored onog velikog, a bilo je predloga da se sredi, postavi ispred kao spomenik njoj i onima koji su nastradali u avionskim i jedriličarskim nesrećama na aerodromu. 

Nažalost, nije prošlo mnogo vremena a od hangara nije ostala ni cigla, a od aviona ni najmanji šraf! I ne samo to - bila je ukradena bronzana maketa jedrilice na njenom uzglavlju, na porodičnoj grobnici na beranskom groblju.

Beranke Olgica Šoškić Milović i Divna Veković  (Pajković), dvije heroine, jedna neba, druga nauke, svakako zaslužuju da dobiju i svoju ulicu.

Biću ličan, ali ne mogu a da ne spomenem i jednu posebnu zanimljivost - sportski beranski piloti, Predrag Peko Dedović, koji je trenirao i atletiku u AK Berane, Dragiša Gaga Raičević, čija je majka Dana bila višestruki prvak Crne Gore u padobranstvu, inače  Olgičina rođena sestra, Vukalica Mihajlović, Mijo Mirčić i dr Edita Delić Kastratović, u više navrata su me primali u kabinu ,,Utve“, na južnom vrhu piste, prilikom mojeg odlaska na treninge na stadion, naravno, kriomice od stroge Olgice.

Tako sam nadlijetao beransku dolinu, okolne planine i uživao u pogledu na gorske oči. Eto, vjerovatno sam jedini trener i takmičar u Crnoj Gori, možda i šire, koji je na treninge stizao avionom - malo šale nije naodmet!

 Ako tome dodam i da sam imao više letova balonom, naravno, kao putnik, u zemlji i u inostranstvu, od kojih mi je ostao u najljepšoj uspomeni onaj iznad Berana, s posebnim zadržavanjem ispred i iznad zgrade gimnazije, s poznatim pilotom Dušanom Bojanovićem iz Slovenije, porijeklom iz Crne Gore, onda je kako tako zadovoljena moja žudnja za visinama i letovima, koja je ipak ostala na tome, isključivo zbog toga što je moj bliski rođak Svetomir Sveto Pajković, maturant, jedan od najboljih jedriličara Crne Gore, 1959. godine, u vrijeme glavnog zaleta ljeta, nastradao zbog nikada utvrđenih i potvrđenih razloga, kao pilot jedrilice, upravo na teritoriji Lušca, nadomak Bogavskog brda.

 O aerodromu za putnički saobraćaj i o njegovom pretvaranju u vojni, pisao sam u više navrata, pa ne bi valjalo ponavljati, sve je poznato. Samo da napomenem da je civilni aerodrom sa letom Berane- Beograd-Berane ugašen samo i jedino zbog neisplativosti, jer letova nije bilo po više od pola godine zbog loših vremenskih uslova. Pa poslije i zbog skupih karata.

 Prema skorašnjim najavama obnovu i proširenje beranskog aerodroma  vršila bi privatna strana preduzeća, nije ni važno više koja, uz kupovinu svega što mu trenutno pripada i okolnog zemljišta koje bi bilo dovoljno da aerodrom postane, kako je to sada uobičajeno da se kaže i napiše - avio-park.

Ono što mogućim kupcima nije nimalo jasno jeste to da postoje parcele u sklopu piste i uz nju koje su popljačkane, jer kako drugačije nazvati otimačinu plodnog i obradivog zemljišta po cijeni kvadratni metar - kutija cigareta ,,Ibar“? Vlasnici imanja, u tom slučaju, ne bi sjedjeli skrštenih ruku i tražili bi pravičnu naknadu, a to niko i ne spominje.

 Postavlja se i pitanje -  kako bi i u kojoj srazmjeri plaćali kuće i zemljište onima za koje se ispostavi da je potrebno da ih isele? I kuda sa njima? Ti vlasnici su trošili svoj novac, kupovali, zidali, da bi tu i živjeli, a ne da bi se iseljavali i doživjeli sudbinu onih porodica čije su kuće i imanja zatrpani na južnom kraju aerodroma.

 Dalje, aerodrom je sada pravo središte grada, okruženo sa obje strane kućama, a sa zapadne one se nalaze uz samu ogradu. Neka oni pametniji stanovnici beranske doline i okoline postave javno pitanje i zatraže brzi i pismeni odgovor na njega:

 -Da li bi kupac aerodroma nudio sigurnost i potpunu bezbjednost  građanima, ustanovama, školama, vrtiću, kulturno-istorijskim spomenicima?

Nudio bi matraka, što bi rekao naš narod i nikada ne bi potpisao takav dokument.

-Da li bi kupac potpisao dokument kojim se određuje da aerodrom nikada neće koristiti NATO snage?

Potpisao bi mafiš! Stari beranski izraz, u prevodu ,,šipak“.

Pretvaranje aerodroma u NATO prćiju, koja nas je bombardovala uz nedužne žrtve, uz blizinu Murine u kojoj su stradali nedužni, među njima i djeca, bio bi GUBITAK TERITORIJE CRNE GORE ZA SVA VREMENA. I to one plodne, prelijepe, ravne onim iz bajki! Uz neprestanu opasnost da neko strada od stanovništva, jer ti ne priznaju zakone države u koju ukrkaju, kao i onu da i tu bratiju može neko da zaspe raketama i sličnim napravama..

-Gdje bi mogući kupac napravio skladišta kerozina?

Dobili bi odgovor juče, nikada danas ili sjutra!

Skladište kerozina je ,,atomska bomba“ za cijeli beranski kraj. Ostaci  skladišta JNA nijesu uništeni, nalaze se u neposrednoj blizini grada i dalje predstavljaju opasnost, a kamo li novo, koje bi bilo još većih razmjera.

A šta sa trovanjem vazduha sa pojačanom radioaktivnošću, a šta sa neprestanom bukom? Šta?

I još se nižu pitanja na koja nikada ne bi dobili odgovor od onih koji i trebaju da ih daju.

A eto da ne zaboravim - niko ne bi mogao od državnih organa i ostalih da ima uvid u poslovanje mogućih vlasnika aerodroma, koji bi postao država u državi i niko ne bi znao šta se prenosi avionima, kakav teret, da li i onaj opasni radioktavni i slični za čije se prebacivanje dobijaju velike sume novca. I još koječeg, sigurno ne poljoprivrednih proizvoda.

Bijedan je osjećaj da za onoliko godina koliko bi se navodno aerodrom zakupio  ne bi mogli nogom da kročimo na taj prostor na kojem smo odrastali, radili, igrali. Ako se ovome doda i pogrešno određivanje dionice autoputa koji vodi nedaleko iznad, kroz mjesta kuda se slijevaju sve vode s Bjelasice prema Limu i odakle nam dolazi zdravi vazduh,  onda bi nastalo raseljavanje stanovništva, koje bi nekom zasigurno i odgovaralo, jer bi naselio svoje, a ti njihovi sigurno nijesu i naši.

Zato se narod beranskog kraja treba dozvati pameti i biti zdušno protiv obnove postojećeg aerodroma, a ne da dozvole da oni koji nikad nijesu poletjeli sa beranskog aerodroma, određuju njihovu sudbinu i utiču na dalji tok života.

U svakom slučaju, pista bi se, ovakva kakva je, uz veoma male dotjerke, mogla koristiti za letove manjih aviona, onih za gašenje požara. mogao bi se obavljati i putnički saobraćaj s malim brojem putnika, a trebaju je obavezno koristiti piloti i jedriličari uspješnog AK Berane, uz pravovremeno obavještenje i osiguranje piste, koji bi pravili i takmičenja u raznim disciplinama, kao i aero mitinge ...

Inače, pistu u potpunosti treba zabraniti za saobraćaj, zatvoriti sve prilaze i prolaze, a, eto, što je za pohvalu, učinjeni su i prvi pokušaji u tome i sada na proljeće, uz svečano otvaranje, treba je predati zvanično narodu na korištenje i uživanje - roditeljima sa djecom, za treninge, šetnju, vožnju biciklima, trotinetima, na rolšuama,  napraviti pokretne stative i mreže za fudbal, odbojku, košarku, napraviti najveći zabavni kutak u ovom dijelu Evrope,  sa takmičenjima, eskurzijama, u zabranu između drveća mogu da se naprave dječja sela i škola u prirodi, za kros takmičenja, treba uraditi uličnu rasvjetu sa obje strane, naročito uz staze prema varoši koje su mnogo godina starije od nje, srediti smećem zatrpani bazen od nekadašnje pilane, gdje bi se napravio vidikovac i strogo kažnjavati sve koji se pojave autima, kamionima, motorima i one koji je svakodnevno zasipaju smećem. Treba obnoviti pristanišnu zgradu, nekadašnji dom za pitomce, spasiti hangar od propadanja...

Travnate površine oko piste i dalje trebaju da budu pašnjaci za stada ovaca, za to malo krava, za konje, prije izdiga na planine..

Kome to smetaju stada ovaca, pogotovo što one i pored sve prazne priče jedine tuda lete, doduše po livadi, ponekada i po pisti kad prelijeću s jedne strane na drugu.

To su beranske leteće ovce!

A svi oni koji su stvarno zainteresovani da izgrade aerodrom u beranskom kraju po važećim pravilima trebaju da znaju da se do aerodroma u Golubovcima iz Berana stiže za sat i po vožnje, a odatle ko voli časkom  do Beograda i dalje gdje god hoće.

Ako se i pored toga  odluče za taj poduhvat, da na taj način stvarno pomognu dalji razvitak našeg kraja - od Navotine do motela na Buču, pored Lima je preko tri kilometra tvrde ravnice, prava pista, a na Ravnoj njivi na Šestarevcu, između Veliđa i Crnog vrha, isto toliko, takođe ravnine, tamo može da nikne i raketodrom, a do Beograda nema da se penje nego samo da se spusta.

A onda, ako nekome dune, može pravo i na Mjesec, Mars i Veneru, niko nikome ne brani...

Ko neće to da uradi,  onda znači da ga i ne zanima pravi razvitak vazduhoplovstva i izgradnja modernog aerodroma.

Zato se jednom za svagda treba otresti prazne aerodromske priče i  svom snagom se baciti na ono što je od istinske važnosti za stanovništvo, a, između ostalog, to je i potreba da se konačno otkupi autobuska stanica, koja je nekada bila jedna od najmodernijih u Crnoj Gori, da se propisno preuredi i dotjera, tako da se ne može prepoznati i da se tako oni koji trebaju da razmišljaju o pravom razvitku našeg krajolika čvrsto drže tla, umjesto visine...

Milija Pajković

Na fotografiji pok. Mijo Mirčić, Predrag Dedović i dr Edita Delić Kastratović, sportski piloti, članovi beranskog aero-kluba. ( Iz foto-albuma Predraga Peka Dedovića).

Obrada fotografije: Milija Pajković