Sa inače sve više siromašnije scene duha, boemije, gospodstva, džentlmenstva, nedavno nas je napustio Miroslav - Mikica Kljajić, čovjek uzvišenog imena ljudskih vrijednosti, koje su danas, nažalost, sve manje vidljive.
Bijaše Mikica čovjek koga ste prosto željeli da vidite i budete sa njim u društvu. Zna i osjeća čovjek sa kim mu je prijatno i dobro. Nalik zlatnom dobu nikšićkog gradskog šarma, plijenio je on onim osobinama koje sa razlogom vremenom prerastaju u nezaborav, u legendu, u mit. Bila je to osebujna ličnost nesvakidašnje harizme koja je plijenila iskrenošću čistote dječje duše.
Pamtiće se taj osmjeh koji vam je melemno skidao brige, vidajući vaše boli i tamo gdje neki drugi lijek ne pomaže.
Mikicinom preranom smrću nikšićka boemija izgubila je svog velikog sina, izgubio je grad jedno veliko ljudsko dostojanstvo u kome i za koga riječ bijaše sve. Mikica - čovjek riječi za koju je davao sve, ne pitajući za njenu cijenu, baš onako kao što nije pitao ni za neke druge cijene kada su prijatelji u pitanju.
A sa njim, bilo je više od privilegije imati ga za prijatelja, za koje je pružao sve i bez ostatka, a opet ne želeći da ih bilo kojim dijelom svoga bića i svog problema optereti. Koliko je to rijedak fenomen dobrote, pogledajte za tren oka i u sebi, pa ćete vidjeti o kome i o čemu je riječ.
Poznavati Mikicu značilo je poznavati jedan svijet nesvakidašnje dobrote, čiji ideal i smisao bijaše upravo dobrota za sve ljude. Ne blijede tragovi tog svijeta, naprotiv. Uostalom, i te kako dobro to zna i pamti njegov široki krug prijatelja, poslovnih partnera, sugrađana i mnogih širom Crne Gore, regiona i svugdje tamo, gdje je Mikica širio svoju blagost i svoju auru.
Ugradio je sebe Mikica u neprolaznu kulturu sjećanja na način da bez pomena njegovog imena nema razgovora o predanju najljepših nikšićkih slika. Za tu sliku - gradsku, ljudsku, čojsku, vitešku, solidarnu, humanu, empatičnu, etičku i estetsku, džentlmensku i gospodsku, davao je Mikica iskreno poslednji atom svoga bića. I sve to, svakodnevno i lagano, sa stilom dostojnim najljepše neprolazne urbane literature kojoj se rado vraćamo i na koji se, kao uzor pozivamo.
Uostalom, Mikica je pripadao onom časnom soju ljudi po kojima se vrijeme drukčije računa a prostor drukčije mjeri, nalik mjerama njegove široke duše. Oni koji su ga znali, makar i kratko, znaju o čemu i kome je riječ.
Ostaće Mikica Kljajić, taj vječiti dječak u duši, vječnim spomenarom neprolaznog Nikšića, u čije je temelje i kulturu imena o kom se zbori, ugradio čitavog sebe. Antički dostojnik najljepših vrlina na koje se treba ugledati i u lice najplemenitijeg Nikšića sa njim ogledati. U tom ogledalu sa Mikicom i naše kolektivno lice, naš izlog prema svijetu je i bolji i ljepši.
Mnoga mjesta njegovim odlaskom izgubila su znameniti biljeg za kojim će se u mislima, sjetama, tugama i pričama tragati, vječno se sjećati i učiti, kako je svijet sa Mikicom tu oko nas, i u nama, bio lijep i bezbrižan. Drugo, tamno lice svijeta Mikica je, na njemu znan način odbacivao, nadvisujući ga nesvakidašnjom osobenošću koja je u čovjeku tražila samo dobro i darivala mu dobro.
Darovi tog Mikicinog dobra ostaće vječno da sjaje u svemiru ljudskih visina, sa čijih prostora je sijao i sija najljepšom ljudskom zvijezdom. Tragovima te zvijezde, kroz život se lakše i hodi i brodi, poukama i porukama, na pomen imena Mikice Kljajića.
To su tragovi po kojima ćemo se onako nikšićki autenticno kazivati i prepoznavati. Širina tog traga, širina je duše princa boemije, koja je poput i romantika i mistika, sanjala i živjela život ispisan velikim slovima bukvara časti, morala i ugleda.
Da, ljudi, život i iskustva govore, postoje neke lekcije, možda i najvažnije, koje se uče i polažu van učionice. Na tim lekcijama se raste ili pada. Ništa između.
Mikica, časni sin vrhova čistote najljepših crnogorskih planina.
Mr Željko Rutović
