Američki fotoreporter Mark H. Milstajn je 19. maja 1993. zajedno sa japanskim snimateljem i američkim novinarom krenuo ka borbenoj liniji kod mosta Vrbanja u Sarajevu, koje je više od godinu dana bilo pod opsadom srpskih snaga.

„Odjednom se 200 metara ispred nas pojavio srpski tenk i pucao iznad naših glava. Potrčali smo do susedne stambene zgrade i tu smo se sakrili sa grupom bosanskih vojnika“, priseća se Milstajn.

„Jedan od vojnika vikao je na mene da pogledam kroz prozor, pokazujući na mladu devojku i momka koji su trčali sa druge strane mosta. Zgrabio sam fotoaparat, ali bilo je prekasno. Momak i devojka su već bili pogođeni”.

Fotografiju njihovih mrtvih tela na mostu koju je Milstajn napravio postaće poznata širum sveta, pogotovo nakon što je Kurt Šork, američki dopisnik Rojtersa, četiri dana kasnije objavio priču pod naslovom „Romeo i Julija u Sarajevu”.

„Dvoje zaljubljenih leže mrtvi na obalama sarajevske reke Miljacke,spojeni u poslednjem zagrljaju. Boško Brkić i Admira Ismić, oboje na uzrastu od 25 godina, ubijeni su u sredu u pokušaju da pobegnu iz opkoljenog bosanskog glavnog grada u Srbiju“, napisao je Šork.

„Bili su zajedno još od srednje škole, on je bio Srbin, a ona muslimanka. Vladina strana kaže da su srpski vojnici pucali u par, a srpske snage tvrde da su odgovorne trupe vlade bosanskih muslimana”.

Mediji širom sveta odmah su objavili priču o paru različite nacionalnosti čija je smrt izgledala kao simbol tragedije rata u Bosni i Hercegovini, u kojem se multietničko društvo nasilno raspalo.

„Zajedno u životu i smrti”

Žaneta Orešković i Alma Vejzović bile su prijateljice Boška i Admire još iz srednje škole. Svedočile su o njihovoj ljubavi mnogo pre nego je ostatak sveta pročitao o njihovom tragičnom kraju.

„Admira je bila skromna, inteligentna i uspešna srednjoškolka. Boško je uvek bio nasmejan, spreman za šalu, vrlo veseo tinejdžer. Bili su simpatičan mladi par, jako zaljubljen“, priseća se Orešković.

Vejzović kaže kako je Admiru upoznala u osnovnoj školi.

„Upoznali smo se preko zajedničkih prijatelja i zajedno smo upisali Treću gimnaziju 1982. Tada sam upoznala Boška. Admira i Boško bili su najsretniji i najzaljubljeniji par kojeg sam poznavala. Bili su zajedno u životu, a sada u smrti”, kaže Vejzović.

Nagrađivani dokumentarni film „Romeo i Julija u Sarajevu” autora i režisera Džona Zaritskija, snimljen 1994. godine detaljno je ispričao priču o Bošku i Admiri.

U filmu njihove porodice govore o tome koliko su njih dvoje bili zaljubljeni uprkos različitim verskim uverenjima.

„Ja nisam nju videla kao muslimanku, nisam je videla kao različitu, nisam videla nešto drugačije. Videla sam je samo kao devojku moga sina koju on voli i koju sam ja strašno zavolela”, rekla je Boškova majka Rada.

„Gledali smo ljude kao ljude, a ne po nacionalnosti. To nam ništo nije značilo. Ali ljudi koji misle drugačije, napravili su ovaj rat”, dodala je Admirina majka Nedreta.

Kao što se u filmu objašnjava, Rada Brkić, koja je već bila udovica, napustila je Sarajevo na početku rata i pridružila se svom starijem sinu u Kruševcu.

Boško Brkić je, međutim, planirao da ostane sa svojom devojkom Admirom i svojim prijateljem Mišom Ćukom, Srbinom, koji je bio pripadnik Armije BiH. Sve troje živelo je zajedno u Boškovom stanu.

U proleće 1993. godine, Mišo je napustio Sarajevo, dezertirao je iz ABiH i prešao na teritoriju pod kontrolom Vojske Republike Srpske (VRS). O svojim planovima da ode, Bošku i Admiri nije govorio.

„Ćuk je napustio grad noseći pištolj, dvosmerni radio i tajne vojne šifre iz svoje jedinice bosanske armije. Iza njega je ostao Boško da se suoči sa posledicama dezerterstva svog prijatelja”, kaže se u dokumentarnom filmu Zaritskog.

„Početkom maja (1993.), Boško je dobio poziv da se javi na ispitivanju u muslimanskoj policijskoj stanici. Bojao se najgoreg. Boško je imao 72 sata da se javi, pre nego što ga uhapse”.

„Sve što se desi je božija volja”

Boško i Admira su 19. maja 1993. godine odlučili da pobegnu u delu Sarajeva koji je bio pod srpskom kotrolom, a odale u Srbiju. Admira je ostavila pismo svojoj majci.

„Draga majko. Mi odlazimo večeras i sve što se desi je božija volja. Zvaću te čim pređemo tamo”, pisalo je u pismo koje je Nedreta pročitala u dokumentarnom filmu.

„Pričali smo (sa Boškom) kad se rat završi, vratićemo se i sve će biti kao prije. Kao da rata nije bilo. Ne brini za mene, brini o sebi, tako će meni biti lakše. Volim te mnogo”, napisala je Admira na kraju pisma.

U dokumentarcu se objašnjava da su dva srpska vojnika sa Koševskog brda u Sarajevu, obojica Boškovi prijatelji, organizovali njihov beg zajedno sa Ismetom Bajramovićem Ćelom, pripadnikom ABiH, poznatom ličnošću iz krugova organizovanog kriminala i prijatelj Boškovog brata.

Područje oko mosta Vrbanja, preko kojeg su morali preći da bi pobegli, bilo je na ničijoj zemlji. Samo što su prešli most, započela je pucnjava. Boško je odmah preminuo, a Amira je zajaukala, pala ranjena, dopuzala do Boška, zagrlila ga i umrla.

Osam dana njihova tela su ležala pored mosta, dok su se srpska i bošnjačka strana međusobno optuživale za njihovo ubistvo. Na kraju je VRS naredila muslimanskim zatvorenicima da izvuku tela.

Kantonalni sud u Sarajevu nedavno je osudio Veljka Papića, ratnogh komandanta Treće čete Prvog bataljona u sklopu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, zbog izdavanja naredbi kojima je prinuđivao na težak rad civile nesrpske nacionalnosti, pripadnike radnog voda, koje je izlagao životnoj opasnosti na prvim borbenim linijama u opkoljenom Sarajevu.

U presudi se navodi i da je Papić četvorici pripadnika radnog voda naredio izvlačenje tela Boška i Admire, preteći im da će ubiti njihove porodice ako pokušaju pobeći.

Porodice Brkić i Ismić želeli su da njihova deca budu zakopana u Sarajevo, ali VRS to nije dozvolila. Zakopali su ih jedno pored drugog na groblju u Istočnom Sarajevu koje je bilo pod srpskom kontrolom.

„Čak i sada, u mislima ih mogu videti kako grle jedno drugo”, kazala je Rada Brkić na kraju filma „Romeo i Julija u Sarajevu”.

„Јoš uvek ne mogu da prihvatim stvarnost da njih dvoje više nema. Obećali su da će se vratiti. Kada sam ispraćala Admiru, rekla sam: ‘Mama će brojati dane do tvog povratka.’ I ja još uvek brojim dane, jedan po jedan, ali znam da tome nema kraja”, zaključuje Nedreta Ismić.

Admirin otac Zijad, zarekao se da će tražiti pravdu.

„Provešću ostatak života da se ubice Boška i Admire dovedu pred sud i kazne po zasluzi”, poručio je on.

Nažalost, nije doživeo da vidi ubice svoje ćerke i njenog momka pred sudom. Niko još uvek nije odgovarao za njihovu smrt.

„Bila je to najveća ljubavna pričа“

Roditelji Admire, Zijad i Nedreta Ismić, sa režiserom filma „Romeo i Julija u Sarajevu“ Džonom Zaritskijem. Fotorafija Zorana Stevanovića.

„Mešoviti brakovi na Balkanu još uvek tabu tema” naslov je studije koju je u martu 2020. godine objavio Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije na osnovu istraživanja obavljenog u Bosni i Hercegovini i Severnoj Makedoniji.

Istraživanje je pokazalo da i dalje ima mnogo brakova između pripadnika različitih etničkih i religijskih grupa u BiH, ali su te zajednice veoma stigmatizirane.

„U urbanim područjima brakovi između pripadnika različitih etničkih ili religijskih grupa nisu neuobičajeni, dok je u malim ruralnim sredinama postojao strah od javnog iznošenja mišlenja, pogleda i iskustava o toj temi, zbog nepostojanja takvih brakova ili apsolutnog odbijanja da se o toj temi govori”, kaže se u studiji.

Sociolog Slavo Kukić ističe da je Bosna i Hercegovina nekada bila poznata kao primer života u različitosti i da bi priča o Bošku i Admiri još uvek mogla da bude inspiracija.

„Danas je priča o Bošku i Admiri melem na ranu za mlade ljude koji svoju ljubav stavljaju na probu zbog stereotipa koje im nameću stariji. A Boško i Admira im kažu, ako volite jedno drugo, ignorišite sve ‘dobronamerne savete’ da je vaša ljubav nemoguća i da se morate vratiti svojim ‘korenima’, svojoj veri i svojoj naciji, i u njoj tražiti svoju sreću”, konstatuje Kukić.

Fotoreporter Mark H. Milstајn i Zoran Stevanović, producent Rojters televizije tokom rata u BiH i koproducent dokumentarnog filma „Romeo i Julija u Sarajevu”, nisu mogli ni da pomisle da će ova priča poprimiti dublji smisao.

„Svi su mogli prepoznati nešto iz ljubavi ovo dvoje mladih ljudi koji su bili spremni da sve rizikuju da bi bili zajedno. Njihova smrt simbolizira snagu ljubavi u očaju, beznađu i nesreći”, navodi Milstajn.

„Tragično, niko nikad neće biti procesuiran za njihovu smrt. Neko zna ko je kriv”, naglašava on.

„Bila je to najveća ljubavna priča, iako tragična, koja na tako mnogo nivoa govori o brutalnosti, tragediji i strahotama rata u BiH”, ocenjuje Stevanović.

Dvadeset osam godina kasnije, Žaneta Orešković i Alma Vejzović kažu da nikada neće zaboraviti svoje prijatelje.

„Rat sam provela u Sarajevu. O smrti svojih školskih drugova sam saznala čitajući članak u tada retko dostupnim novinama ‘Oslobođenje’. Bila sam u potpunom šoku i nisam mogla da verujem”, seća se Vejzović.

„Ta me tuga preplavi čak i danas kada ih neko spomene”, dodaje ona.

„Bilo mi je teško da čujem o njihovoj smrti. Životi su im se završili na tako tužan način. Bili su potpuno neopterećeni religijom i nije ih bilo briga za nečije ime ili koje je vere neko bio”, kaže Orešković sa divljenjem.

Nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, posmrtni ostaci Boška i Admire premešteni su na groblje „Lav” u Sarajevu.

Kurt Šork je ubijen u zasedi 2000. godine, dok je bio na zadatku za Rojters u Sijera Leoneu. Želeo je da pola njegovog pepela bude zakopano pored njegove majke u Vašingtonu, dok drugi deo sada počiva pored Boška i Admire.

Izvor: BIRN