Nakon što je Lidija Kljajić zvanično naslijedila Bogdana Fatića na funkciji predsjednika Opštinskog odbora DPS Berane, stvoren je prostor za potpunu zamjenu jedne garniture lokalnih čelnika DPS-a drugom. No, postavlja se pitanje: da li samo nova imena znače i predstavljaju  željenu reformu?

Reformu DPS-a ne može predstavljati iskazivanje nacionalizma od strane eksponiranih pojedinaca i grupa iz te partije. Ni donošenje odluka u sve užem krugu ljudi. Ni nepotizam. Ni…

Jer, današnji DPS, ovakav kakav jeste, predstavlja desničarsku, nacionalističku, partiju. Koja krucijalne odluke donosi u sve užem krugu ljudi, a organi Partije su tu samo da ih verifikuju.

Nacionalizam i ekstremizam koji sa državnog nivoa  demonstrira DPS predstavlja samo šminku patriotizma. I to vrlo slabu i jeftinu šminku! Sa političkog buvljaka. Ekstremizam na lokalnom, beranskom, nivou može predstavljati samo glupost. I to ogromnu. Koju će na izborima u Beranama i dalje plaćati. Ako se te gluposti, tog isforsiranog nacionalizma, ne oslobodi.

Dokle se stiglo sa ekstremizmom u beranskom DPS-u, najbolje govori činjenica da od 92 nedavno izabrana nova člana OO, nema ni jednog koji se, prema dokumentima te Partije, izjašnjava kao Srbin!

U opštini gdje, prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva, više od polovine građana pripada toj nacionalnoj grupi, nema ni jednog koji je izabran u OO partije koju je nekad, dok je pobjeđivala na izborima u Beranama, glasalo najmanje po 30 posto onih koji su se izjašnjavali kao Srbi.

Zato bi beranski DPS-ovci trebali da se zapitaju, da li današnje stanje u OO predstavlja taj građanski koncept o kojem na lokalnom i državnom nivou govore čelnici te partije?  Da li znaju da takvim “etničkim čišćenjem” OO DPS u Beranama, samo potvrđuju ocjene da su postali nacionalistička partija.

Treba da sami sebi daju i odgovor, da li vide kakvu vode politiku? I dokle ih je ona dovela? Ta politika, isforsiranog nacionalizma u posljednje dvije godine!

I da saopšte: kako, onda, misle da sprovedu reformu partije? Sa politikom koja je dovela do takvog rezultata kakav predstavlja “etničko čišćenje” OO DPS Berane i politikom koja je prije dvije godine probudila sve nacionalizme u Crnoj Gori, sigurno ne mogu.

Ukoliko samo pomenuti nacionalni sastav novoizabranog OO bude predstavljao  rezultat najavljene “reforme”, onda teško beranskom DPS-u. Gubiće sve više birače i identitet nekadašnje građanske partije. Gubitke u broju članova će pokušavati da nadoknadi novim ekstremima. A, na taj način će samo dodatno radikalizovati sopstvenu politiku i članstvo.

U tom slučaju, ukoliko to bude krajnji rezultat “reforme”, lokalni DPS će svoj trenutno nikakav koalicioni kapacitet betonirati i postajati partija bez perspektive u tom gradu.

Zato i treba postaviti pitanje, šta se danas može očekivati od DPS-a u Beranama? Da li će ići u reforme do kraja? One bez navodnika. Ili će dokazati Berancima da je za tu partiju demokratija samo bajka? Poput one o Ivici i Marici. A, za razliku od te priče, u beranskoj aktuelnoj političkoj bajci je, ipak, puno vukova. Koji su, umjesto Ivice i Marice, “pojeli” i jedu neke od beranskih političkih junaka.

S druge strane, reforma bi pokazala da je DPS zalutao. Da pretpostavimo čak i da do lutanja te partije, možda, nije došlo ni voljom većine članstva, ipak, ostaje rezultat, da je zalutao. I našao se tamo, gdje Partija nije krenula. I gdje, vjerovatno, većina članova nije ni željela. Na desnom krilu crnogorskog političkog spektra.

Ali bi reforma pokazala i da ta partija ima snagu da ispravi grešku. Da se vrati na mjesto na kojem je bila. Mjesto partije centra, istinske građanske orjentacije. I da, kao takva, počne da širi koalicioni kapacitet. U suprotnom, nastaviće da se urušava.

Jer život u državi, gradu, privrednom subjektu, sportskom kolektivu ili političkoj partiji, predstavlja kolektivnu igru. Ili borbu. U svakom slučaju kolektivnu. I igru i borbu. U kojima nema soliranja. Ne, bar, za one koji žele uspjeh. A za njega, za kolektivan uspjeh, je neophodno imati međusobno povjerenje. U ovom slučaju, između građana i političke partije.

Danas je na sceni veliko nepovjerenje prema DPS-u. Ne samo na lokalnom, već još više na nivou države. Nepovjerenje je izraženo među članstvom, među građanima, čak i među državama Zapada koje su, nekada, DPS-u mnoge stvari gledale kroz prste. Više nije takva situacija, pa i oni centri koji bi možda, ponovo, podržali reformisani DPS danas imaju strah da bi njihov povratak na vlast vodio povratku na staro.

Što prije rukovodstvo i članstvo DPS-a, kako na državnom, tako i na lokalnom, beranskom nivou, shvate da nema povratka na staro i uvjere moćne zapadne države, ali prije svega građane, da po sadržini i personalnom kapacitetu izrastaju u partiju sa novim načinom razmišljanja i rada, to će prije postati poželjan partner. U suprotnom, dalje urušavanje i propadanje im ne gine.

Jer, DPS uništava to što ta partija danas jeste, a ne njeni politički protivnici. Pretvorena je u garanta interesne grupe, koja je sebe ogadila svima. Čak i sopstvenim biračima. I zato ljudi hoće da ih kazne. Jer su bili alavi. Jer su se izdvojili kao kasta. Jer su izdali sve oko sebe. Izdali nekadašnju politiku. Volju. Viziju. Glasače. Ljude… Zato im obično članstvo traži reforme, a ne “reforme”.

Iz tog razloga, za uspjeh reforme u DPS-u ne treba da smatraju napad na ovu i ovakvu vlast. Čak ni njen, eventualni pad. Jer, ova Vlada je toliko slaba, da je samo čudo još drži. Ili bolje reći, samo pored ovako ekstremnog DPS-a, moguće je da ovako slaba Vlada još opstaje. A, opstaje jer sa ekstremnim DPS-om, za sada, niko neće da je ruši.

Kao što je i na lokalu, gdje aktuelna i bivša lokalna vlast, pored svih međusobnih nesuglasica, ucjena i prijetnji, ne održavanja sjednica SO i ukupnog ne funkcionisanja izvršne vlasti, već skoro punih osam godina opstaju. Zahvaljujući čemu?

Tome što čak ni u takvoj situaciji, gdje su u vladajućoj većini svi politički subjekti nezadovoljni koalicionim partnerima, već više od sedam godina, sa ovakvim DPS-om, sa hipotekama koje ima na lokalnom I državnom nivou, niko neće da obara ni nejaku beransku lokalnu vlast!

Toga su, danas, svjesni svi. Kako u DPS-u, tako i van njega.  Aktuelnu Vladu, isto kao i beransku lokalnu vlast, održava samo nacionalizam DPS-a i dosadašnje “reforme” u toj partiji. Ništa drugo.

Čak i oni koji podržavaju tu partiju, koji znaju da u Beranama ni sa izborom Kljajićke na mjestu predsjednice ne stiže brzo ozdravljenje DPS-a, traže reformu u radu Odbora, umjesto “reforme” . Ukoliko je ne bude, neć biti ni ozdravljenja partije.

Ono što Kljajićki olakšava posao, ako bude htjela da reformiše rad Odbora, jeste činjenica što je u članstvu imala daleko najveću podršku za predsjednicu OO DPS Berane. Ovog puta podrška članstva se poklopila sa mišljenjem vrha partije. I to bi morala da iskoristi, kako bi izvršila reformu. Ako ne želi da šminkanjem napravi “reformu” koja neće donijeti rezultat.

Kao što ga nije bilo ni sa izborom Fatića, kada je prije nekoliko godina izabran za predsjednika OO DPS Berane. Tada je izvršena samo smjena čelnih ljudi Opštinskog odobora. Suština rada partije je tada ostala ista. Od lokalnog do državnog nivoa. I zato u toj partiji više nemaju pravo na “šminkanja”. Ako misle dobro sebi.

Danas članstvo traži suštinske promjene, umjesto kozmetičkih. Suštinsku reformu. Jer, ovakvo političko Berane predstavlja pozorište u kojem se igraju dramski komadi u kojima se vide svi grijesi DPS-a.

Nacionalizam partije, dezorjentisanost stranke, obmanjivanje članstva, manipulacije Odbora sa biračima, dezinformisanje javnog mnjenja, gomilanja funkcija, beskrupulozno bogaćenje pojedinaca, bahaćenje… Sve je to danas vidljivo.

I zato članstvo i traži reformu DPS-a. Kako ih više u politici ne bi lagali i kad ćute. Da bi napustili nacionalizam. Da se ne bahate. Da mržnju prema nekom ne bi poistovjećivali sa ljubavlju prema nečemu…

Ako baš hoćemo do srži, da u njihovoj politici bude nečega većeg od trenutne nule!

Saša Radunović