Desetak godina se krčkalo i pripremalo da se Ivangradu vrati stari naziv. Trebalo je slomiti taj emancipatorski i slobodarski duh Ivangrađana jer su znali da će tako stvoriti individue čija svijest ne izlazi iz okvira koje će oni postaviti zarad svojih ciljeva.

Berane- Ivangrad- Berane

Ne, nije u pitanju nikakav putni pravac koji se, zarad sticanja jeftinih političkih poena, neka politička grupacija dosjetila pa je asfaltirala. U ovoj prvoj rečenici treba obratiti pažnju na riječ – jeftinih. Pa, da krenemo.

Navršilo se 30 godina od kada je Ivangrad promijenio, ili preciznije rečeno – povratio svoj stari naziv, Berane. Varoš, u dolini Lima, koju su osnovale Osmanlije za svoje, prije svega vojno-strateške ciljeve. Ako uzmemo u obzir KO i ZAŠTO je osnovao ovu varoš, onda nas neće čuditi dinamika njegovog razvoja, da ne kažem – progresa (kojeg usput nije bilo). 

Period varošice u dolini Lima koja je živjela shodno epohi (čitaj: vremenu). Izređaše se sistemi (a u okviru njih i ljudi koji su ih zastupali) a Berane još uvijek zarobljeno u vremenu i prostoru. Dođe neki novi sistem, novi ljudi i grad dobi svoj novi, moderni naziv – Ivangrad.

Apsolutno ne želim (niti me zanima) da se bavim temom da li je lik i djelo čovjeka po kojem je grad dobio ime, zaslužio ili ne. Čak ne želim da gubim vrijeme na priču o naglom industrijskom razvoju ove varošice, koja naprasno, preko noći uslovno rečeno, poprimi obrise urbane sredine.

Industrija i broj zapošljenih, izgradnja fabričkih postrojenja i koje su sve inostrane firme učestvovale u izgradnji, ne želim da gubim vrijeme jer bi bilo smiješno/tragično. Ono na šta ću se fokusirat to je stanje DUHA. Ovdje ne mislim na ono religiozno stanje duha (i ako je to zapravo isto).

Mislim na duh – stanje svijesti. Jer duh nije ništa drugo do stanje SVIJESTI. Ivangrad, u tom periodu, imao je jedno posebno stanje duha (čitaj: SVIJESTI). Varošica je postala više nego li pristojan gradić čiji žitelji su imali posebnu vrstu duha. 

Glavna ivangradska ulica je najbolje oslikavala stanje svijesti njenih aktera, odnosno svih nas koji smo njom šetali. Ta ulica je bila svojevrsni dokaz segregacije. Znam da će sada neko ko čita ovaj tekst pomisliti da sam lud kada uzimam kao primjer nešto što se kosi sa opštim načelima. Međutim, baš tu želim da pokažem posebno stanje svijesti.

Stariji Ivangrađani se sjećaju da je ulica bila podijeljena na „građane“ i na „seljake“. Prva je bila rezervisana za žitelje užeg dijela grada a druga za prigradska naselja i sela. Naravno, ako bi neko iz kategorije broj dva, imao drugare i prijatelje iz prve kategorije, on je šetao/stajao sa njima.

Međutim - šta ti je stanje svijesti, rekli bi stari. Oni koji su šetali tom, „seljačkom“ stranom ulice, nijesu se nimalo stiđeli, nijesu bili pokunjeni, potišteni. Naprotiv, ponosno su koristili „svoju“ stranu nimalo ne zavideći onima preko puta. Čak sa dozom prezira prema njima. Stanje njihove svijesti u tom periodu je bilo dovoljno razvijeno da shvate da je biti slabijeg imovinskog stanja objektivna kategorija a da je pitanje siromaha subjektivno pitanje i da je to pitanje duha, tačnije svijesti.

Zahvaljujući kulturnom progresu, koji je pratio industrijski (ili obratno), Ivangrađani su bili  duhovno nahranjeni pa su im mjerila vrijednosti bila na dubljem nivou, onom duhovnom, koji rezultirao zdravoj samosvijesti a kao produkt je nastalo to samo njima svojstveno ivangradsko samopouzdanje.

Kao primjer samopouzdanja tog vremena i svjesnosti svojih vrijednosti, mogu navesti i čuvenu šetnju maturanata ivangradske gimnazije. Tim činom se nijesu mogle pohvaliti ni puno veće i razvijenije sredine od Ivangrada. To što je u Ivangradu postala tradicija, ostalim EX-YU gradovima je trebalo više od trideset godina da usvoje i počnu da praktikuju. Za takav ambijent, naravo, „krivi“ su kulturni poslenici (ne želim pojedinačno jer znam da bih nekog izostavio).

Sport u Ivangradu je imao posebnu dimenziju. Nije bilo sportskog kolektiva a da nije donio neku od medalja sa državnog takmičenja. Bili su pravi ambasadori i predstavnici grada. Danas, nakon prezrivog odbacivanja imena Ivangrad i usvajanje Berane, sport postoji na nivou novinarske fraze – ostvarili zapažen rezultat.

Punih desetak godina se krčkalo i pripremalo da se Ivangradu vrati stari naziv. Kada ovo kažem, prije svega mislim na lomljenje one ivangradske uvjerenosti u sebe i svoj kvalitet. Trebalo je slomiti taj emancipatorski i slobodarski duh Ivangrađana jer su znali da će tako stvoriti individue čija svijest ne izlazi iz okvira koje će oni postaviti zarad svojih ciljeva.

Za flagrantni primjer uzimam euforiju zatvaranja ivangradskog industrijskog giganta- Celulozu. Ne mali broj ljudi je slavio jer, avaj Bože, sada će živjeti zdravije, Lim će biti čist i ribu mogu da love. Moramo priznati da je u pitanju stanje svijesti a ona je u datom primjeru bila...suvišne su riječi a imaju itekako povezanost sa onom riječju sa početka - jeftina. I tako redom. A sve to u momentu povratka starog naziva – Berane.

O argumentima da se vrati stari naziv je izlišno govoriti. Nakon 30 godina, kada se prisjetim argumentacije, zastidim se od sebe samog. Nekada Ivangrad, danas Berane, sa aspekta duha/svijesti je neuporediva kategorija.

Danas Beranci za svoju stagnaciju, traže krivca u trećem faktoru, bila to Podgorica, a nivo svijesti je toliko nizak, da se osokole i u traženju krivca stignu čak i do Vašingtona. Upravo ta činjenica govori da se radi o duhovnoj sirotinji, jer samo ta kategorija kao uzrok svojih problema vidi u „spoljnjem faktoru“.

Sve u svemu, može se zaključiti, barem iz mog ugla i iskustva, Berane od momenta povratka starog naziva, postiglo je progresivni napredak i to u pravcu dana svog osnivanja i Rizvan-bega.

Dakle, ko nas je kleo, nije dangubio!!!

Denis Božović

Autor je novinar. Danas živi u Francuskoj 

Foto: Arhiva Nova Sloboda/ Adem Ado Softić  

Tekst preuzet iz 22. broja časopisa „Nova Sloboda“