.”Ispada da se bez istine može, a bez laži nikako. Umjesto da pronađe istinu u centru političke ontologije, čovjek se našao u centru političke patologije”

Da li je pravi izveštaj zaista ugrožen u današnjim informacionim procesima? Samo um ima sposobnost da postupa po zakonu, po principima ili...", pita se Tokvil. Jednostavno, čovjek postupa po svojoj savjesti.

Poslovi koji su tipični za informisanje javnosti ne mogu se obavljati ako učesnici u procesu nemaju veliku volju za obavljanjem posla. Ovdje dolazimo do pitanja, autorske slobode – (prividnog osećaja slobode autora) u pisanju takvih vijesti.

Da li je novinar slobodan čovek dok radi svoj posao? Prema Kantu, pitanje slobode ili neslobode uma je ključno ako je određeno sopstvenim principima koji iz njega kao takvog proizilaze, kao bića duše ili drugih, koji je iznad postojećih uzroka kao i onih uzroka u njemu, instinktivno biće.

Prema Kantu, „sloboda“ bi, „bila svojstvo kauzalnosti inteligentnog bića pomoću koje ono može djelovati nezavisno od drugih uzroka koji bi ga odredili, kao što je prirodna nužnost kao svojstvo uzročnosti svih bića, da se na njih može uticati uticajem drugih uzroka."

Prilikom proučavanja pojma sreće u kontekstu obavljanja zadataka u informisanju javnosti, prihvatljiva je univerzalna analiza u Kantovoj Kritici praktičnog uma, gdje se potreba za srećom objašnjava i vezuje za ljudsku materiju moći želje, tj. to je, nešto u vezi sa osjećanjem zadovoljstva ili nezadovoljstva, što je subjektivna osnova po kojoj on određuje šta mu je potrebno da bi bio zadovoljan svojim stanjem.

Nemoguće je da sva živa bića moraju da sadrže isti odlučujući razlog za volju za srećom. Ako svemu tome dodamo i egzistencijalnu kategoriju, dolazimo do zaključka da je rješenje pitanja egzistencije za svakog različito.

Ako se nedostatak uslova za materijalnu egzistenciju novinara uzme kao teškoća, onda bi Kantovo razmatranje odnosa nevolje i laži bilo u pitanju smijem li, kada sam u nevolji obećati, namjeravajući to obećanje da ne održim?

Jedan od principa Kodeksa novinara Udruženja novinara Crne Gore, tačnije jedanaesti, predviđa da novinar ne smije prihvatiti privilegije bilo koje vrste koje mogu ograničiti ili dovesti u sumnju njegovu autonomiju i nepristrasnost, te nauditi slobodi odlučivanja izdavača i redakcije.

Ovaj primjer kod Kanta može se objasniti njegovim objašnjenjem slučaja kada neko uzme novac, a ima savest da je tako nešto neprihvatljivo po prihvaćenim moralnim principima i da nema načina da to ikada vrati i da će to učiniti. pa će to, uprkos obećanjima onome od koga traži, vratiti jednog dana kada situacija to dozvoli.

Takvo obećanje bi onemogućilo i obećanje i cilj koji treba da se postigne, jer niko ne bi vjerovao da mu je nešto obećano, već bi se svakoj takvoj izjavi smijao kao praznom izgovoru.

U praksi je primijećeno, doduše kroz razne vrste donacija i sponzorstva medijima ili pojedinim novinarima, da je moguće pripremiti i naručiti (ne)istinite tekstove.

Novinarska udruženja, novinari i svi učesnici u procesu informisanja i kreiranja javnog mnjenja svakodnevno pozivaju na svačije pravo na istinito informisanje. Kant tvrdi „da istinitost u izjavama, koju ne možemo izbjeći, predstavlja čovekovu formalnu dužnost prema svakome, ma koliko velika šteta koja će iz toga proizaći za njega ili za nekog drugog... Laž uvijek šteti drugom – ako ne i drugom čovjeku”, to ipak šteti čovječanstvu uopšte...“

Pojava lažnog izvještavanja može ležati i u nepažnji ljudi koji se bave ovim poslom. Laž je odbacivanje i, da tako kažem, poništavanje sopstvenog ljudskog dostojanstva. Čovjek koji sam ne vjeruje u ono što drugima govori ima još manju vrijednost nego da je samo stvar. Istinitost u izjavama naziva se poštenjem.

 Analizirajući odnos istine i laži na našim prostorima, sociolog i kulturolog Ratko Božović smatra da su laži zamijenile istinu jer su je tako predstavljali manipulatori i bleferi društvenog i političkog života. Zašto je tako?  „Laž je naš odlučujući i lakši način da političari upravljaju društvenom i političkom stvarnošću. To je postala veština koja je izrasla u nama i koji se dugo praktikovala kao dominantan oblik postojanja, kao važno egzistencijalno uporište. To je način da se svi u lažomanskom društvu bolje dotjeraju u samoobmanu, da udobnije prežive pod maskama u teatru apsurda ovdašnje stvarnosti. Pa ispada da se bez istine može, a bez laži nikako.  Umjesto da pronađe istinu u centru političke ontologije, čovjek se našao u centru političke patologije. Međutim, ono što treba da bude u svim ljudima, bez obzira kojim poslom se bave, jeste isto postojanje dvije stvari koje „ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim divljenjem i strahopoštovanjem: zvezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni“

Doc. dr Mirko Jakovljević

Visoka škola za komunikacije, Beograd