U fotomonografiji je objavljeno nekoliko fotografija Lalića u Andrijevici, na kojima je Dušan Kostić i Miloš Vulević, Milorad Vuković, Milo Asanović, Ilija Zeković.

U društvu sa Lalićem  je često bio Slobo Stojanović. A ljetnje odmore u Andrijevici i  hotelu Komovi prvodio je pjesnik Jevrem Brković. U neko od tih ljeta nastala je pjesma

ANDRIJEVICA

Živi svoju smrt,

Put je izgrebo,

Pogled joj uprt

U komsko nebo.

Uz cestu i Lim

Sva se stisla.

Kad o njoj misli:

Bila i svisla.

Ljudske topline

U njoj još osta

I nit bijela

Od mosta do mosta.

Pjesma je zastupljena u monografiji. I drugi su je pjesnici i putopisci  doživjeli pjesnički, među njima i Gustav Krklec, koju je ove predjele posjetio, kao mladi reporter  beogradskog lista Vreme 1925. goidine, kada je zapisao: „Još sa vrha Čakora, odakle puca vidik na sve strane, ponio sam, u Andrijevicu, jedno iznenađenje: pogled na divnu romantičnu panoramu, kakva se može samo naći u švajcarskim Aplima“.

Na putovanju po balkanskim zemljama,  sa kojeg je nastala znamenita knjiga Crno jagnje i sivi soko, Rebeka Vest je  kraće vrijeme boravila u Andrijevici, nakon čega je nastao zapis, dio knjige, u kome između ostalog, ova znamenita žena, bilježi:...“Andrijevica, selo od oko hiljadu i pesto stanovnika, u koje smo stigli vozeći se desetak milja kroz maslinjake i šljivike, zgodno leži nad rijekom, okružena pustarama i borovom šumom. Ima lijepu glavnu ulicu oivičenu visokim drvećem i lijepim kamenim kućama sa finim balkonima, arhitektonskim ukrasom  koji pokazuje da je selo na drugoj strani kulturne vododelnice, gdje stremi Dalmaciji, Veneciji i Zapadu, jer Istok malo mari za takve detalje.“

U nastavku konstatuje: „Ali uprkos tim prednostima, opšti utisak su hladnoća i sumornost. Čini se da je stvaralačkom duhu ovog mjesta nedostajalo emocionalnog i  intelektualnog pigmenta. A taj utisak pojačan je strašnom ljepotom Crnogoraca.

Ljepota muškaraca i žena daleko prevazilazi legende o njoj, jer legende teže da ugode i raspolože, a ovo savršenstvo pokazuje da dobrog može biti i previše. Oni su mitska suprotnost čudovištima. Ta simetrija lica i figure, to bogatstvo u kosi, očima i zubima, ta nepogrešiva ljupkost prosto guši oko“, završava Vest impresivni zapis.

Raspon trajanja mjesta je dug, od praistorijskih mogila u Gornjem Polimlju i paleolita do nadgrobnika nađenih u Slatini i Zabrđu iz vremena Rimljana. Na  onom u Zabrđu piše:

Posvećeno božanskim

Dušama predaka

Lucije Valerije Montan

I Bebija Jula

Postaviše

Spomen privrženom sinu

I sebi za života.

Dug je vremenski raspon od ovih riječi do Lalićevih knjiga i naših dana, do Lalićeve Spomen kuće, sagrađene prije koju deceniju u  Zabrđu bliskoj Trepči, koju niko ne posjećuje, napravljena je i zatvorena.

Toliko o vremenima i običajima,  ljudima i njihovim djelima.

Na fotografijama je zaustavljeno vrijeme, ali pažljivom posmatraču neće izostati utisak, kako vrijeme struji sa lica, stvari i predjela, koji žive  na njima. Neuništivi fluid. Što ga Bart potvrđuje. Takav sam utisak imao dok sam posmatrao Stijovićeve  i fotografije drugih autora zastupljenih u knjizi.

A sada, lični primjer, odnosi se na jednu moju fotografiju. Moja  rodna kuća u   Kraljima, izgorjela 2006. godine, a sa njom pokućstvo i ono što se  ne ne može nadokanditi – fotografije. Spremajući knjigu Živa antika – monografiju o mom stvaralaštvu, u bloku koji je na kraju - FOTOGRAFIJE, nedostaje fotografija moje majke, tebalo je da ide prva. Zalud sam tražio, izgorjela sa ostalima. 

Morao sam da  je  prepričavam po sjećanju: majka, tetka, brat i ja, ispod višenje, u Prijevoru (katun na koji smo ljeti izdizali sa stokom...brat i ja smo u bijelim trik majicama, on drži  ispred malenog psa, kojeg nam je poklonio ujak).

Kako fotografiju nijesam mogao naći, pomogao sam se sjećanjem i riječima, napisao sam priču o  njoj. Riječi, slika i sjećanje učinili su da fotografiju pretočim u priču.

U traženju pomenute fotografije, sjetio sam se antologijske priče Lična karta moje majke, zemljaka i velikog pisca Miladina Ćulafića, po kojoj je, a nakon što je objavljena u listu Politika, posato odmah poznat. Priča je odmah otvorila put do izdavača knjige Upornost trave. U kojoj je, svaka, antologijska!

Ah, naše majke,  i njihove fotografije.

Pripremajući se za ovaj tekst, znao sam da u mojoj biblioteci ima knjiga Rolana Barta Svetla komora, pronašao sam je, a u njoj, osim fotografja raznih autora, ovaj poznati teoretičar književnost i filozof, iznosi intersantna gledišta i analize -  fotografije kao umjetničkog izraza i antropološkog fenomena.

Bila mi je od pomoći. Nakon udubjivanja u Stijovićeve fotografije, i Bartove analize, drugačije razmišljam o fotografiji. Na početku nijesam imao u planu duži tekst. Cilj mi je bio da skrenem pažnju na fotografije zemljaka Dušana Stijović i monografiju, čiji su autori on i kćerka Ana.

No, kad sam počeo, javljale su se razne asocijacije i reminiscenije, sjećanje je činilo svoje, te sam još ponešto zapisao, izlazeći iz okvira.  Pokazalo se da je izlazak bio nužan.

Na kraju, dva su čovjeka koji se pominju u fotomonografiji, koje i ja želim da pomenem. Kao đak osmogodišnje škole u Andrijevici, često sam viđao  vitkog i uspravnog čovjeka, uvijek s  fotoaparatom, bio je to profesionalni fotograf Pero Filipović.

Drugi je bibliotekar Milo Stijović, koji je ostavio mnoge fotografije. Volio je šah, a meni je nesebično davao  da svaki put napunim torbu knjiga i ponesem u selo. Obojica zaslužuju pomen, Milo moju zahvalnost. Da odužim i da se sjetim, čega se možda ne bih sjetio, povukle su me Stijovićeve i druge fotografije u knjizi. Pored fotografija, želim da pohvalim tekst koji ih prati, kojim je na lapidaran i pristupačan način, prikazana istorija Andrijevice, što publikaciji daje  dimenziju više.

Da nije bilo fotoaparata i nekog ko je osjetio važnost trenutka, ne bi bilo  one čuvene fotografije na kojoj đeneral Radomir Vešović govori na otvaranju spomenika Vasojevićima izginulim u balkanskim i Prvom svjetskom ratu, kada čuveni đeneral izgovovara čuvene riječi, koje i danas  zvone našom memorijom. Bilo je to 1931. godine na Knjaževcu, vasojevićkom glavnom saborištu. Evo riječi.

Ja sam danas najsrećniji i natužniji čovjek.

Najsrećniji što ste mi ponovo odali čast i priznanje,

A najtužniji što moga imena ovdje nema.

O tom događaju je ispjevana pjesma, po mom saznanju autor je Jelić iz Slatine. Pamtim dva stiha, koji su u duhu đeneralovih riječi:

Kad Vešović završi govore,

Jarko sunce nasmija se gore.

Kakav je to bio  čas, kad se i sunce nasmijalo govorniku  i onima što su ga gledali i slušali?!.... Kad prođem kraj Knjaževca, pričini  mi se njegov glas, i slika toga dana koji živi u našoj memoriji.

Nadmoć ljudskosti i junaštva - jedinstven trenutak! U svemu antički!

Vešovićevi zemni ostaci, počivaju na groblju u Slavonskom Šamcu. Niko se nije sjetio, a kamo li učinio, da se makar mrtav vrati u domovinu!?

No, herojima, nijesu potrebni spomenici. Oni žive u  memoriji. A ti se ne mogu porušiti.  Kao što se memorija ne da izbrisati!

Miraš Martinović