Popovićeve fotografije nam ne daju da zaboravimo da budemo smireniji, svoji, da budemo baš tamo gdje je život. Ovdje i sada! Poruke njihove su: Nikad nije prekasno! I nikad nije prerano! I nikad nije premalo! I nikad nije previše! I uvijek je pravi trenutak – samo što je Saša taj trenutak pretvorio u trajanje! Podijelio sa nama – nesebično.

Fotografije  su ušle u naš život i postale dar.

Prof. dr Saša Popović objavio je  monografiju „Crna Gora – fotografske meditacije / Montenegro – photographic meditations“, čiji je izdavač  Privredna komora Crne Gore.  Luksuzno opremljena, kako i priliči autoru i jubileju  - 95 godina Izdavača, na 255 strana, monografija donosi reprezentativni presjek Popovićevog fotografsko-umjetničkog  stvaralaštva.  Kniga je, zapravo, „fotografsko istraživanje pirode kao neke vrste vizuelnog panteizma „ a, za autora, „svako drvo u prirodi minaret je moje vjere, kada ljudi s ljubavlju rašire ruke, oni su za mene živi krst; a svaka zvijezda je i Davidova i moja“.

Saša Popović, Beranac, stanovnik svijeta, profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta Crne Gore strast za fotografijom dijeli sa članovima međunarodne grupe  fotografa  Horizons  Collectif čiji je i jedan od osnivača,  ovom monografijom se predstavlja lirskom eksplozijom oka svog.

Monografija sadrži: Riječ autora, Prikaz monografije (Ljiljana Karadžić); Rekli su... (Branislav Strugar); Sjaj odlomka (Dragan Karadžić, Jacques Rouquette, Draško Došljak); Prikazivanje svjetlosti; Portreti pejzaža; Drago kamenje; Sanjarenje o drveću; Vedre vode; Oblaci i oblici; Nevinost bijele; Tamo, iza boja; U predvorju tajne; Biografija; Bibliografija i Indeks fotografija. Blizu 250 fotografija prava su riznica, lirika neba, zemlje i vode. Sve tekstovi dvojezični: crnogorski i engleski. Jedan, Žakov, razumljivo, i na francuskom.

Ljiljana Karadžić, u prikazu sadržanom u ovoj monografiji, pored ostalog piše: „Fotografski opus Saše Popovića, pažljivo selektiran i sabran u monografiji Crna Gora – fotografske meditacije, iskaz je umjetnikovog višegodišnjeg pasioniranog bavljenja fotografijom i promišljanja ovog medija kao najpodesnijeg sredstva za transponovanje intimnog razumijevanja prirode i sopstvenog mjesta u univerzumu. Motivsko polazište njegovih fotografija je u prirodi, ali ne kao puko dokumentarno bilježenje određenog prizora radi stvaranja uspomene ili podsjetnika na specifični trenutak i atmosferu, ili snimanje spektakularnog samosvrsovitog kadra, već je Popovićeva fotografija izraz potrebe da se pronikne u tajne prirode i dokuče odgovorina vječna pitanja postajanja i bivstvovanja“.

Branislav Strugar podvlači: „Zaljubljenik u prirodu, kao neki lutalica – istraživač, Saša pušta da ga vode osećanja i u njoj nalazi likovnost, a ti nalazi – dela otkrivaju intimna ushićenja mističnim lepotama“.

Akademski slikar dr Abaz Dizdarević u osvrtu na Popovićeve fotografije piše: “Količina emocija, osjećajnosti i spontanosti, uneseni u ograničen prostor, jesu elementi iz kojih nastaje jedno umjetničko djelo, a prof. Popović nam time govori da savršeno vlada ovim postulatima“.

Dragan Karadžić, akademik, ističe  svoje zapažanje: „ Delikatni planovi u prostoru, svjetlosna organizacija, probrano mjesto meditacije i snimanje, reljefnost i linearnost, razuđenost formi, daju Sašinim fotografijama lični pečat autora“.

Žak Ruket, pored  ostaloga, u svom osvrtu na Popovićevu umjetnost veli: „Ovdje majstorstvo foto-aparata veliča ono što oko zapaža, predviđa, nagađa, zamišlja. Očigledno,  dug pogled na smirenost bogova sa kojima je Saša upoznat i sa kojima održava bliski geofizički odnos“.

Ispred svakog ciklusa fotografija ove monografije, profesor Popović daja i svoje kratke eseje pune emocija, objašnjenja, sentenci, koloritnih sintagmi, uputa. To su nizovi poetskog oduševljenja. Tako  u odjeljku „Oblaci i vidici“, Popović piše: „Iznad naših glava dešava se vizuelna drama – neprekidno rađanje i umiranje oblaka i oblika... Čini mi se da ništa kao oblaci ne može opisati duševna stanja ljudi...“. Ili u „Nevinosti  bijele“: Volim bijele draperije na zimskom pejzažu planine. Volim kada zimi zrcale kristali snijega u osunčanim dolinama, kao mali svici nekakve bijele noći. Volim nevinost bijele i osjećaj nade kojim zrači“.

„Pogledajmo« - kaže Branislav Strugar- »način na koji Saša koristi svetlo. Za razliku od ateljea gde i ovaj, možda najbitniji element fotografije, fotograf može kontrolisati, u prirodi stvari stoje drugačije. Možda bi neko, površno sudeći, mogao reći da je svetlo koje čini suštinsku vrednost fotografija: BARDO, MOĆ SVIJETLA ili USAMLJENI DOKOVI pitanje sreće. Međutim, ta slučajnost retko se događa i naš umetnik se ne oslanja na nju. Kada Saša ustane tri sata pre izlaska sunca da bi u svitanje bio visoko u planini i snimio JEZERO USNULIH VODA, onda se to ne može nazvati srećom, tim pre što je spreman da sve ponovi ukoliko ga pri prvom odlasku vreme nije poslužilo. Svojim strpljenjem i upornošću on slučajnost svodi na najmanju moguću meru. Tako ni ova vredna knjiga nije slučajnost«.

I, opet, Žak Ruket: „Nakon čitanja ove knjige fotografskih meditacija, dodajem nekoliko riječi po sopstvenom nahođenju: Sašina fotografija u ovom izuzetnom djelu „neposredan je odgovor na neprestano preispitivanje“, i kako bi to rekao Henri Cartier-Bresson, one duhovnosti  koja se očituje na stranicama. Ovdje se svjetlosni zapis otkriva kao literatura za oko, a slike se, to je neosporno, hvataju srcem. Stil ne proizilazi iz primjene formule, šta više ni iz logaritma ili abakusa, već iz sastojka svojstvenog Saši, koji je ekstenzija njegove ličnosti. Sašina fotografija nije puka reprodukcija stvarnosti, on nam radosno nameće svoju ličnu percepciju, svoju ličnu interpretaciju, kao pravi dirigent, predstavljajući nam fotografije sa adađo smirenošću kadra, alegro poletom i radošću, sa arpeđo prelijepim sekvencama, i sa umijećem da legato preciznošću u artikulaciji  sekvenci  napravi  pravi škerzo, umjetničko djelo! Ovo djelo ne čudi, potpis je fotografa – portretiste iz njegove Crne Gore. Nema sumnje da će se ovakvim radom, koji zaslužuje sve nagrade, vrata ove prelijepe zemlje otvoriti još šire“.

Sve je u ovoj monografiji poezija, ili smjena  rječite  poezije  i slikovne. Toliko mirnoće i tišine. A tišina je okean – govor je rijeka. Tišina je jezik Boga! I nije uzaludno rečeno: Ljepote je pun svijet, ali moraš imati oči da to vidiš... ili možda srce! Popović zna kada je duša u ravnoteži, sav haos oko nas postaje savršena harmonija. Ta harmonija je ispunila ovu knjigu!

Svaka stranica kao da je oplemenjena fantazijom koja čitaocu i gledaocu ne dozvoljava da se razboli od stvarnosti. Popovićeve fotografije nam ne daju da zaboravimo da budemo smireniji, svoji, da budemo baš tamo gdje je život. Ovdje i sada! Poruke njihove su: Nikad nije prekasno! I nikad nije prerano! I nikad nije premalo! I nikad nije previše! I uvijek je pravi trenutak – samo što je Saša taj trenutak pretvorio u trajanje! Podijelio sa nama – nesebično. Fotografije  su ušle u naš život i postale dar.

Pred Popovićevim fotografijama se postaje pjesnik. Ili, zavisnik od ljepote, poezije i života. Ova knjiga je ispunila svoju misiju, a profesor Saša Popović je pokazao da ne treba imati previše filozofije, nego je dovoljno samo oko koje daljinama pipa! Sve je stalo  među  koricama knjige „CRNA GORA – fotografske meditacije“!

I na kraju, ili na početku: Budimo zahvalni ljudima koji nas čine srećnima, kao što to čini Popović ovom foto-darovnicom. Oni su šarmantni baštovani zbog kojih cvjetaju naše duše. I oči!

Prof. dr Draško Došljak

Tekst preuzet iz 24. broja časopisa „Nova Sloboda“