„Živa antika” je knjiga književne kritike o stvaralaštvu crnogorskog pisca jugoslovenskog i evropskog ugleda, pjesnika i romansijera, vrsnog intelektualca izuzetne stvaralačke pojave s kraja 20. i početka 21. vijeka – Miraša Martinovića.

Ona obuhvata književnokritičke tekstove velikog broja značajnih autora, pisaca, kritičara i publicista, njihovih osvrta, prikaza, eseja i mini studija o pojedinim djelima ovoga poznatog pisca ili o njegovom opusu u cjelini, kao i tekstove sa promocija njegovih knjiga i drugih književnih manifestacija na kojima je učestvovao. Takođe, u ovaj zbornik kritičkih tekstova o književnim djelima Miraša Martinovića uvršteno je i nekoliko intervjua, razgovora poznatih stvaralaca i novinara sa njim, u raznim prilikama i povodima i u različito vrijeme, koji imaju fundamentalan značaj za razumijevanje njegovih djela, života i književnog rada, njegove poetike, intelektualnog i ljudskog angažmana.

Sam naslov knjige „Živa antika” ima svoju semantiku i magiku. Zapravo on nas vodi na početke evropske civilizacije, u središte brojnih kultura, daleko u prošlost, ali i u tokove savremene književnosti, jugoslovenske i evropske, posebno postmodernizma i, nadasve, u cijeli zamašni književni opus Miraša Martinovića, u njegova pojedina djela. Naslov knjige je i ključ za razumijevanje njegovog ukupnog stvaralaštva ali i kritičkih tekstova koji se na njega odnose.

Miraš Martinović je prevashodno pisac čudesnog talenta, moćne imaginacije, tananog senzibiliteta, tvorac jedinstvenih estetskih svjetova. On je pjesnik – arheolog, antikvar, neumorni istraživač, erudita, stvaralac a ne naučnik, alhemičar koji saznanja pretače u ontološko tkivo, u biće estetsko. Izraziti je liričar osobenog lirskog glasa, samorođeni poeta, pjesnik uzvišene lirike, i u poeziji i u prozi.

Pored nesvakidašnjeg talenta kojim ga je Tvorac obdario, u sprezi boginja slučaja – Ate i nužnosti – Ananke, na njegovu stvaralačku sudbinu i književni put uticalo je nekoliko životnih detalja – susret učenika sedmog razreda osnovne škole, na planini, sa Homerovom Ilijadom, predavanja i autoritet profesora Beranske gimnazije Slobodana Tomovića, Miloša Vulevića, Miomira Dašića i drugih, studije književnosti u Prištini i neuzvraćena ljubav njegove Divne dame, Laure.

Miraš Martinović se oglasio kao pjesnik već kao dvadesetogodišnjak 1971. godine u martovskom broju književnog časopisa Stvaranje, čiji je urednik u ono vrijeme bio poznati crnogorski književnik Čedo Vuković, koji je bio oduševljen ciklusom pjesama što ih je za to prestižno crnogorsko i jugoslovensko glasilo poslao maturant Beranske gimnazije. Iste godine, u tematskom broju časopisa „Stvaranje”, u Antologiji crnogorske poezije jedne decenije 1960-1970, koju je priredio pjesnik Sreten Perović, Miraš Martinović je zastupljen sa dvije pjesme. Bio je to njegov „veliki početak”.

Presudan momenat u Miraševom životu i književnom radu predstavlja čudesni nastanak njegove prve knjige poezije „Mit o trešnji”, inspirisane neuzvraćenom ljubavlju lijepe koleginice Zorice, njegove Laure. Po njegovom kazivanju, u iščekivanju njenog pisma u zavičaju, koje nikad nije stiglo, za nekoliko dana, u sniježnoj bjelini, na krilima zadivljujućeg nadahnuća, u sprezi ljubavi, imaginacije i mistike, nastala je ta njegova zbirka remboovski snažne poezije, „prosto darovana, kao sa neba”, kako se kasnije sjećao njen autor. Knjiga je objavljena 1974. godine, čiji je tvorac tada bio student druge godine Filozofskog fakulteta u Prištini, na Grupi za srpskohrvatski jezik i književnost.

Sa Mitom o trešnji Miraš Martinović je na velika vrata ušao u svijet poezije. Za nju je tada dobio prestižnu nagradu „Lazar Vučković”. Knjiga je naišla na veliki publicitet i dobila laskave ocjene književne kritike. Na neke njegove profesore, pisce i intelektualce ovaj prvjenac Miraša Martinovića je ostavio nevjerovatno snažan utisak, neki su tu knjigu stalno nosili sa sobom.

O toj čudesnoj knjizi snažne lirike i izuzetne estetske ljepote napisano je preko dvadeset prikaza i književnih osvrta. Iako mu je ova knjiga otvorila velika vrata književnosti, u koju ulazi sa imenom, kao i posao novinara u Prištini i Herceg Novom, njen autor se našao u nekom vakumu, tako da više godina nije objavio ništa značajnije. U borbi za egzistenciju i književni ugled i slavu, u potrazi za novim temama, u njemu su se nadmetali pjesnik i novinar, u čemu je pjesnik odnio ubjedljivu prevagu i pobjedu.

Drugo izdanje zbirke Mit o trešnji, uz manje korekcije i dorade, publikovano je 2009. godine i izazvalo novu pažnju i interesovanje književne kritike i brojnih čitalaca. Posebno se izdvajaju osvrti na knjigu književnice Bosiljke Pušić i novinarke Branke Bogavac.

U pedesetogodišnjem književnom radu Miraša Martinovića, uslovno rečeno, postoje dva stvaralačka perioda i nekoliko razvojnih faza. Uostalom, svaka njegova knjiga je novi stvaralački eksperiment, estetski, nova avantura.

U prvom periodu, prištinsko-hercegnovskom, od 1974. do 1998, publikovano je 12 knjiga: devet zbirki poezije i tri romana, čija tematika i poetika se oslanjaju na tokove savremene jugoslovenske književnosti, poezije i proze.^[2]

Iz toga perioda posebnu pažnju čitalaca i književne kritike na sebe su skrenuli romani Jeretik (1983) čija tematika je hajka, proganjanje čovjeka a s poetske strane razbijanje kanona romaneskne forme i Poslednji Eshilov dan (1995). Radi se o „znatno zrelijem proznom djelu” u odnosu na prethodno, čija tema je problem egzila i izbjeglištva, koja je aktuelna u svakom vremenu. Od pjesničkih knjiga naročitu pažnju na sebe književne kritike izazvala je knjiga Krugovi u pijesku. Prekretničko djelo u stvaralaštvu Miraša Martinovića jeste roman Putevi Prevalise (1999),^[3] koji ujedno predstavlja zaokret u njegovoj poetici i početak stvaralački bogatog i vrlo razuđenog „arheološkog perioda”. U njemu je, u rasponu nešto više od dvije decenije, publikovano devet romana, petnaest knjiga poezije i tri knjige priča, što je za divljenje.

Romani: Vavilonski mudraci (1998), Otvaranje Agruvijuma (2000), Teuta (2003. i 2004; prevedena na albanski jezik), Snovi u Doklei (2008), Diokltiijsko zavještanje (2012, o Vladimiru i Kosari), Harfistkinja iz Ura (2013), Drugoga sunca luče (2016), roman o Njegošu, Teuta kraljica Ilira (2021), novo, prerađeno izdanje.

Priče: Antički gradovi snovi i sudbine (2012), Povratak u Aleksandriju (2015), Glasovi (2020).

Poezija: Nevidljivi ljetopis (2010), Govor kraljeva (2011), Govor zemlje (2013), Sašaptavanje s memorijom (2014), Luk i lira (2015), Dan koji nije prošao (2016), Krug začaranog vremena (2017), izbor iz poezije, Glasovi iz Doklee, Dan i noć u Butui (2019), Sveska od maslinina lišća (2019), Nezapisana istorija (2020), Bogumilske (2020), Plesačica u kamenu (2021), Troja domovina moja (2022), Tužaljke iz davnine (2022) i Doba velikih poema (2022).

Djela Miraša Martinovića su prevođena na nekoliko jezika. Treba istaći da je Miraš Martinović dobitnik nekoliko književnih nagrada: Teuta za ukupno djelo, te međunarodne književne nagrade Zlatni zmaj za korišćenje fantastike u svojim djelima i, uopšte, doprinos fantastičnoj književnosti.

Takođe, nominovan je za najveće državne nagrade, ali su mu one nekako stalno izmicale, iako je te nagrade zasluživao znatno više od većine dobitnika.

Pored svoga književnog opusa on se dokazao i kao priređivač: napravio je izbor iz poezije Radovana Zogovića, pod naslovom Pjesme nepokorne za Crnogorsku akademiju nauka i umjetnosti (2018) i priredio knjigu Artikulisana riječ, za Narodnu biblioteku „Radosav Ljumović” (2021).

Inače, Radovan Zogović je bio jedan od uzora Mirašu Martinoviću i njegov dugogodišnji prijatelj. 

U pripremi za ovu stvaralačku avanturu i tokom samoga ovog trodecenijskog perioda Miraš Martinović je obilazio brojene lokalitete na kojima su vršena arheološka istraživanja, prateći neposredno lično arheološka iskopavanja ili se o lokalitetima starih civilizacija i kultura, kod nas ili u svijetu, kao vrsni erudita i neumorni tragalac, obavještavao iz vrlo bogate i relevantne literature.

Proučavao je mesopotamsku, vavilonsku i egipatsku civilizaciju, kao i antičku grčku i rimsku, ali i na prostoru Crne Gore, a s posebnim senzibilitetom pratio je puteve Ilira, sudbinu drevne Doklee i Prevalitane.

O tome je i sam govorio i pisao: „Na arheološkim lokalitetima, a kroz artefakte koji su pretekli, tražio sam i tražim slojeve drevnih civilizacija, koje su narodi ostavili licem ove zemlje ili duboko u njoj. Bavio sam se antičkim gradovima na prostoru Crne Gore, čiji su ostaci i danas vidljivi, u manjoj ili većoj mjeri, na mnogima su nazidani novi gradovi. To su svojevrsni palimpsesti, a Crna Gora je civilizacijska čitanka. Na njenom prostoru su se smjenjivali mnogi narodi, starosjedioci Iliri, čiji su korijeni duboko u njoj.

Ostaci njihove kulture i danas su opipljivi: keramika, zidine, ostaci hramova, putevi zarasli u zaborav i travu, no vidljivi na terenu i u pamćenju… Sve je to dijelom znano, dijelom i proučeno, istina ne dovoljno”. Miraš Martinović je, „kao relativno mlad”, po sopstvenom priznanju, iscrtao mapu interesantnih lokaliteta koje je kasnije predano obilazio, gledao, osluškivao, zapisivao, „Istina, uvijek sam išao sa stručnjakom koji mi je znao objasniti naučno, da bih ja kasnije od toga pravio literaturu”.

Tako su, pored romana Putevi Prevalise, nastali i roman Otvaranje Agruvijuma, pjesame u prozi Glasovi iz Doklee, kao uostalom manje-više i sva njegova djela iz ovoga perioda. 

U stvaralačkom postupku on je nastojao da se kroz njegova književna djela „ožive” i produže da traju oni koji su nekada živjeli ne samo na prostoru Duklje i Prevalitane, nego sve do Vavilona, Ura i Aleksandrije. Jer, po njegovom mišljenju, sve što je živjelo u prošlosti, živi i u sadašnjosti, u nama sadašnjim. „Ono što oni nijesu dosanjali, mi sanjamo. Samo treba da im se istinski posvetimo.

Oni su tu, nijemi, treba im omogućiti da progovore. U literaturi je sve to moguće. Sve prošlo živi u nama. Treba umjeti pročitati znakove i tragove koje su ostavili, ukrstili ih s našim tragovima. Putevima kojima mi idemo danas, nekada su oni išli. Putevi se naslanjaju na puteve. Prvobitni čovjek je tražio najpogodnije terene i nije u tome griješio”.

U razumijevanju ovoga tzv. arheološkog perioda u stvaralaštvu Miraša Martinovića vrlo je važno shvatiti njegov stvaralački postupak i stvaralački proces u nastajanju svakog pojedinog djela, korišćenje imaginacije i drugih elemenata umjetničkog stvaranja i, nadasve, njegovu eksplicitnu i implicitnu poetiku, estetska i aksiološka načela.

Neki kritičari i poznavaoci književnog stvaralaštva Miraša Martinovića nazvali su ga pjesnikom – arheologom, što je donekle tačno, ali ne treba smetnuti s uma da je on demijurg, stvaralac svojih estetskih svjetova, knjiga proze i poezije, a ne naučnik.

On je, kako je već istaknuto, lično ili virtuelno obilazio lokalitete i otiskivao se u daleku prošlost. To nijesu arheološki već poetski obilasci drevnih gradova i drugih nalazišta – oživljavanje prošlosti kao sadašnjosti – virtuelne umjetničke rekonstrukcije građevina, vremenâ, artefakata, tragova prošlosti. To je traganje za bivšim svjetovima, gradovima i ljudima, samim životom, kroz dvije dimenzije – egzistencijalnu i metafizičku. Sve je predmet piščeve pažnje: umjetnička djela, fragmenti, zapisi, razne misterije, tragovi prošlosti u svim oblicima i vidovima.

Ostaci ljudi, biljaka i životinja, tragovi običaja i vjerovanja, mitovi i legende. Znači, prošlost za književnika Miraša Martinovića nije predmet proučavanja kao arheologa, naučnika, već predmet oživljavanja. On kao umjetnik saznanja pretvara u ontološko tkivo, u biće estetsko.

Tokom vjekova veliki broj objekata u artefakata je izgubljen ili uništen, ali je samo umjetnik sposoban da ih dozove i ponovo oživi. Miraš Martinović je pjesnik – arheolog, istraživač, čarobnjak, mag. Samo on ima moć da ponovo vrati i vaspostavi stvari izgubljene ili uništene, koje su uništavali ljudi – varvari i vrijeme. Ali nešto preživi, a umjetnik ga oživi.

Posebna tema u njegovom stvaralaštvu je grad, naročito Nimrud, prijestonica Asiraca, koji je zauvijek izgubljen. Ur je jedan od glavnih gradova sumerske civilizacije, dok je Vavilon grad legendi, palata i biblioteke. Zato s posebnom žestinom ukazuje na razne rušitelje i njihova razaranja i uništavanja, pod zajedničkim imenom varvari.

Posebno su za oživljavanje dragocjeni drevni zapisi, pisani tragovi na kamenu, na papirusu, pergamentu, ili drugom materijalu, ali i u memoriji.

Miraš je zadivljen, fasciniran svijetom antike, ali i poražen prizorima rušenja. Prošlost je za njega, ipak, veliko lirsko poetičko otkrovenje. Antika je dominantna, ne i jedina tema njegovog stvaralaštva, iz ovoga perioda na početku XX vijeka. U stvari, ona je estetsko jezgro njegovog opusa, njegove poetike – eksplicitne i implicitne.

Jedinstven je stvaralački eksperiment u savremenoj književnosti da na umjetnički način kao pjesnik – arheolog i romanopisac istražuje i oživljava prošlost, bivše svjetove i ljude.

On je dosljedan sebi u svom književnom postupku, koji se usavršavao iz djela u djelo, uz nove izazove. A svako njegovo djelo je poseban, autohton i autonoman stvaralački eksperiment, dok cijeli njegov opus ima nešto zajedničko.

Miraš Martinović, ima se utisak, kao da cijelog života piše jednu knjigu ili da traga za njom – knjigom nad knjigama, univerzalnom bibliotekom koja je čuva.

„Živa antika”, ova knjiga, koja je pred čitaocem, uvodi nas u alhemičarsku sobu i za pisaći sto ovoga jedinstvenog stvaraoca. Neki kritičari, zastupljeni u ovoj knjizi, uspjeli su da zavire u njegov stvaralački postupak, način rada, magiku oživljavanja, lavirinte „žive antike”, njegovu poetiku i estetiku. Tako su nastajali tekstovi književne kritike zastupljeni u ovoj knjizi.

Antika je na neki način postala stvaralačka sudbina i inspiracija ovoga izuzetnog pisca obimnog opusa.

On oživljava i geografiju i istoriju, prirodu i ljude. Za prvo je vezano uzvišeno, za druge umjetnički lijepo. Kroz prirodu se oglašava i samo kosmičko stvaranje, prelazak iz bezvremenskog u vremensko – geografije u istoriju, istorije u metafiziku. Njegova radna soba je i mislionica i alhemičarska književna radionica.

U svom stvaralačkom postupku, različito od djela do djela, od poezije do proze, Miraš Martinović postmodernistički rješava odnos umjetnosti i stvarnosti, kreativno, stvaralački: on ne podržava, već stvara, oživljava. A sve što oživi transponuje u svoje umjetničko djelo.

On oživljava i na pozornicu postojanja izvodi bogove i ljude, otkriva mitotvornu viziju svijeta. Nastoji da pronikne u starinu, u ono što nije živo, da kresivom duha u kremenu prošlosti, nekom artefaktu ili činjenici, izazove varnicu duha, života, da dozove ono što je bilo umrlo ili zapretano u pepelu zaborava, proniče i u ono što je i materijalno i što je metafizičko. Oživljava predjele i pejzaže. Čula, razum i u intuicija, uz svemoć imaginacije, prodiru ispod kore stvari i stvaraju doživljaj uzvišenog i prirodno lijepog, pa se zatim transformišu u estetsku ljepotu.

Zaista, pisac je zadivljen pred veličanstvom prirode i zagonetkom ljudskog postojanja. Transpozicija je sastavni dio njegovog stvaralačkog postupka, u sprezi duha, mašte i intuicije.

Antika, ono što je od nje ostalo ili „iskopano” među istorijskim činjenicama samo je podloga da se duh ispolji, da se prepozna ili oživi ono što je još živo u pepelu zaborava. Duh se ispoljava u odnosu sa onim što je materijalno. To je oduhovljenje ili oživljavanje činjenica, artefakata.

Hegel je govorio da je „umjetnost ideja u čulnom obliku” ili „oduhovljena čulnost”. Upravo, u stvaralačkom postupku Miraša Martinovića to se i te kako potvrdilo. U tome postupku pisac se koristi različitim načinima, tehnikama i stilskim postupcima književnog oblikovanja. On ima istančano čulo da u momentu „uhvati” ono što je neuhvatljivo, neizrecivo i da mu udahne život.

Doziva „živu” antiku, čini je aktuelnom, savremenom. Dopunjava prirodu i istoriju, stvara svoje mitove ili dopunjava stare. Izražava unutrašnju suštinu, suštinu prošlosti. Ta živa lava se izliva iz dubine bića.

Aristotelovski rečeno, Miraš Martinović hvata entelehije, mogućnosti koje su se pritajile, zaspale i pretvara ih u lirsko, estetsko tkivo. On zadivljujuće zna i ima moć da prepozna i uhvati drhtaj života i u običnim činjenicama i artefaktima. A carstvo entelehija, mogućnosti je beskrajno. Miraševa moćna imaginacija (mašta, fantazija, uobrazilja) iznalazi i doziva različite i brojne entelehije da se ispolje. Da oduhove nešto, udahnu mu život.

Inspirisan „živom antikom” kao opsesivnom temom, u svojim djelima pretvarao je nebiće u biće, na ontološkoj a ne na gnoseološkoj osnovi. On kao erudita saznaje i saznanje pretvara u žive slike, osluškuje dubine prošlosti i doziva i oživljava ono što je odavno zaboravljeno ili mrtvo, dušu kamena, ritam materije. Otkriva ono što je skriveno, nevidljivo, neuhvatljivo, neizrecivo.

Traga za Alefom koji stalno izmiče kao duga ili „zlatna guba (pečurka)” iz crnogorske narodne mitologije, koja sve što dublje kopamo, sve dalje izmiče. Kao pjesnik i romanopisac Miraš u ovome antičkom periodu, kao demijurg, stvara nove svjetove, romaneskne i lirske. Kamenčiće prošlosti i saznanja oblači u estetsko ruho, dajući im novo postojanje.

Doziva duh iz kamena ili mu ga udahnjuje. On ono moguće, opšte, entelehije, čini vidljivim, kroz artefakte i druge tragove prošlosti – materiju, i stvara posebno – pjesmu ili neku drugu umjetničku formu. Uhvati ono što je neuhvatljivo, dozove ono što nije živo, koje se objavljuje kao drhtaj bića ili emanacija duha. Transpozicija, imaginacija i oduhovljenje imaju posebno mjesto u njegovoj poetici.

Miraš je utemeljio sopstveni kult antike, ali i prirode, pronikao u njihove tajne i magiku, prodirući u dubinu vjekova i postojanja, u bezdanicu vremena. U svemu što vaspostavi osjeća se ritam života, samo treba uhvatiti njegovo bilo. „Živa antika” je krunisanje prošlosti kao sadašnjosti a sadašnjost kao buduće prošlosti. Živa simfonija, antička i kosmička. Između antike i autora ima neka tajanstvena veza, koju karakteriše Duh stvaranja i oživljavanja i metafizičko-ontološka radost u spoju mita i života, između Erosa i Tanatosa. Vidimo kamene horove, kao kod Eshila, uz pjesmu:

Nijednog čovjeka

ne smatrajte srećnim

dok mu ne vidite kraj!

Miraš Martinović je istinski posvećenik antike i umjetničkog stvaranja. Mag jezika. Pisac koji je izgradio sopstveni umjetnički izraz i u poeziji i u prozi. U stvari, jezik je, na neki način jedan od glavnih junaka cijelog njegovog opusa.

Ovoga autora, simbolično rečeno, ima više u jeziku i njegovim djelima nego u stvarnosti. A umjetničko djelo je svijet za sebe, po sebi, ali i za nas.

Nakon romana Putevi Prevalice desila se prava erupcija u stvaralačkom radu Miraša Martinovića. Dvodecenijski period obilježilo je više stvaralačkih faza u nastanku novih djela, poetskih zbirki i romana.

Svaka njegova objavljena knjiga je propraćena ne samo novinskim vijestima, nego i ozbiljnijim osvrtima, prikazima i esejima, kako u novinama tako i u književnim časopisima.

Valja istaći: tek bi personalna bibliografija Miraša Martinovića pokazala njegov razvojni put i dala izoštrenu sliku njegovog života i stvaralačkog rada, kao i pouzdan popis ne samo njegovih knjiga i tekstova, nego i tekstova i raznih informacija o njemu i njegovom književnom radu i opusu u cjelini.

Književna kritika i kritičari su reagovali na pojavljivanje svakog njegovog publikovanog djela. Tako se vremenom akumulirao zamašan korpus književne kritike na pojedina njegova djela, koji čine tekstovi poznatih poznavalaca književnosti, kritičara, pisaca, novinara i filozofa.

Međutim, impozantni književni opus Miraša Martinovića zaslužuje ozbiljan naučni književno-istorijski, književno-teorijski i književno-kritički pristup ukupnom književnom opusu ovoga izuzetnog umjetnika i obavezuje na ozbiljno naučno izučavanje, sa više aspekata.

Ova knjiga, Živa antika obuhvata većinu književno-kritičkih tekstova o njegovim pojedinim djelima iz oba stvaralačka perioda, ali i osvrte na osobenosti njegovog stvaralaštva u cjelini, na njegov književni postupak, sadržajne i formalne osobenosti, tematiku i poetiku.

Miraš je, po mome skromnom sudu, veliki, izuzetan pisac, a njegovo djelo možda spada među najznačajnija ostvarenja u crnogorskoj književnosti krajem XX i početkom XXI vijeka.

Na žalost, njegovo ukupno djelo nije još uvijek dovoljno pročitano i ocijenjeno, iako to odavno zaslužuje.

Ovaj izbor književne kritike o pojedinačnim djelima, poezije i proze Miraša Martinovića najedno, u jedinim koricama, pod magičnim naslovom Živa antika, predstavlja solidnu osnovu i izazov budućim istraživačima i tumačima njegovog književnog djela u cjelini ili pojedinih njegovih ostvarenja.

Izuzetnu pomoć istraživačima u tom smislu pružiće intervjuii i razgovori Miraša Martinovića koje su sa njim vodili pojedini stvaraoci, novinari i drugi.

Neki od tih intervjua, zastupljenih u ovoj knjizi, imaju izuzetan značaj za shvatanje stvaralačkog puta i književnog postupka ovoga književnika, izuzetne i usamljene pojave.

Ti intervjui, uslovno rečeno, imaju za autora testamentarni karakter, oni su kao njegova zavještanja, autobiografska i poetička.

Miraš je ne samo veliki pisac nego i neumorni i pasionirani čitalac, vrsni intelektualac, posvećenik umjetničke istine i ljepote.

Autor je sam, po svojoj zamisli i sudu, sačinio koncepciju i strukturu ove knjige kritičkih tekstova o svojim djelima, pod naslovom Živa antika. Ona obuhvata 69 raznih kritičkih tekstova i 6 intervjua koji su sa njim vođeni.

Tekstove je pisalo 40 autora, s tim što su pojedini zastupljeni sa dva ili više tekstova. Među njima su poznati pisci i umjetnici: Mirko Kovač, Dimitrije Popović, Predrag Matvejević, ali i drugi poznati pjesnici, književni kritičari, estetičari, filozofi, naši i strani, najviše sa jugoslovenskog prostora: Tonko Maroević, Stijepo Mijović Kočan, Petar Gudelj, te stranci Agim Vinca, Daniel Leuwers i Marko Martin.

Od domaćih autora kritičkih tekstova u ovoj knjizi zastupljeni su: Branka Bogavac, Bosiljka Pušić, Jovanka Vukanović, Anton Gojčaj, Boris Jovanović Kastel, Gracijela Čulić, Radoslav Rotković, Jezdimir Radenović, Lidija Vukčević, Radomir Glušac, Katarina Mitrović, Vlado Duletić, Rajko Cerović, Milenko Pajić, Luko Paljetak, Gordana Leković, Branko Maširević, Božena Jelušić, Goran Sekulović, Nela Savković Vukčević, Dragan Popadić, Ljubeta Labović, Sonja Tomović Šundić, Anka Vučinić Gujić, Aleksandra Vuković, Zorica Joksimović, Maja Grgurović, Natalija Đaletić, Ivana Velimirac, Božidar Proročić, Ivana Čagalj, Gordan Čampar, Blaga Žurić i Marijan Mašo Miljić.

Autori intervjua su: Zoran Drašković, Branka Bogavac, Slavica Kosić, Marina Dulović, Jelena Kontić i Božidar Proročić. 

Pomenuti autori oglašavali su se povodom izlaska iz štampe pojedinih knjiga Miraša Martinovića, u novinama ili časopisima, uz učešća na promocijama novih izdanja, ali ima i ozbiljnijih osvrta, eseja pa čak i manjih studija.

Zastupljeni tekstovi ukazuju na sadržajne i formalne karakteristike njegovih djela, njihov značaj i književnu vrijednost, poetiku i estetska načela i domete.

Recimo, između ostalih, književnik Mirko Kovač, pišući o knjizi Miraša Martinovića Antički gradovi snovi i sudbine (2012), kaže da je pojava ove knjige prvorazredni događaj za crnogorsku kulturu i da se radi o „majstorski napisanoj knjizi, uzbudljivom literarnom štivu, prvoklasnoj prozi, koja nije samo pripovijetka nego je istovremeno i esej, jer pisac kopa u utrobu zemlje»...

Za knjigu poezije Nevidljivi ljetopis veli da je autor njome dosegao poetski vrh. On ističe njegovu „stvaralačku erudiciju”, dok su njegove knjige „mali leksikoni” u kojima je sve vjerodostojno, makar bilo izmišljeno, u kojima su priče istinite, ma koliko slične legendama. Po njegovom mišljenju je Miraš Martinović „otključao antičke gradove i otvorio vrata i čitaocima i stvaraocima. Njegova knjiga je „pouzdan vodič kroz lavirinte”.

Govoreći o istoj knjizi Visar Zhiti uočava da je navedeno Miraševo djelo prepuno drevnih glasova, iznenađujućih likova koji prenose život u besmrtnost „postojanje u san i san u postojanje”, tako da nam se čini „da se duša nekog drevnog pjesnika inkarnirala u nama”.

„Kod Miraša se”, veli veliki alabanski pisac Zhiti, „miješa istorija sa fantazijom, hronika sa poezijom. On oživljava davno nestale gradove i domamljuje glasove drevnih frula i besmrtne melodije”.

Dimitrije Popović, poznati slikar, pisac i erudita, govoreći o knjizi priča Miraša Martinovića Povratak u Aleksandriju kaže da je u pitanju „erudicija pretvorena u kreaciju”. U pričama su likovi istorijski i mitski dati u „kratkim literarnim formama”.

Autor nas uvodi u njihove sudbine i vrijeme u kome su živjeli i stvarali. Ističe zanimljivosti sižea i preciznost izraza. U knjizi je ostvaren kontinuitet „po onoj dukljanskoj metafizičkoj niti, koja odražava temeljna pitanja ljudskog bića”.

U umjetničkom postupku prožima se „perceptivno i konceptualno, faktičko i fikcionalno”. D. Popović uočava da Miraševa imaginacija kreira „uvjerljiv literarni svijet”, bilo da se radi o ličnostima iz daleke prošlosti ili onima iz novijeg doba. Pisac se bavi „arheologijom arheologije” i ima „postmodernistički senzibilitet”, koji se nadahnjuje antikom. Sjećanje se javlja „iz dubine kolektivnog nesvjesnog”.

D. Popović veli da Miraš Martinović, kao autor, nije samo hroničar već učesnik u događajima i sudbinama svojih likova, čiju bliskost i čitaoci osjećaju.

Natalija Đaletić piše da je knjiga priča Glasovi (2020) nastala iz piščeve veze sa književnom tradicijom, po svome izboru: Odisej, Homer, Jov, sv. Pavle, Sapfo, Li Po, Amenhotep, Omar Hajam, Sokrat, Dante, Heraklit, Ovidije, Borhes, T. S. Eliot, Kasandra, Mak Dizdar… To su samo neki koji svojim glasom participiraju u ovoj knjizi. Kroz fikciju i maštu autor se vraća u prošlost. Miraš ima „osjećanje antike i cjelokupne književne tradicije.

Ona zapaža kojim stvaralačkim postupcima autor oblikuje svoj „govor o govoru”. Ona se bavi autorovom poetikom, stvaralačkim procesom i postupkom, kao i drugim poetskim elementima.

Po njenom mišljenju Miraš Martinović ide svojim stvaralačkim putem, po mnogo čemu jedinstvenim. Pjesnikov osnovni credo jeste: „Pjevam, dakle postojim, postojao sam i postojaću uprkos neumitnom toku vremena”.

N. Đaletić podsjeća da u Miraševoj poetici misao o ulozi pjesništva zauzima posebno mjesto. Po njenom mišljenju ga „slikovitost i zvukovnost njegovog jezika, kompoziciona i tematska raznolikost čine jednim od najznačajnijih pjesnika u crnogorskoj književnosti našeg doba…” On tim antičkim glasovima daje i svoj umjetnički glas. Njegov zavičaj je u književnoj tradiciji.

U tekstu „Istorija kao sećanje” o knjizi Nezapisana istorija (2020) Ivana Velimirac, u podnaslovu „Nacrt za jednu arheomitologiku”, ističe da se „pesnički svet Miraša Martinovića roji oko motiva grada i kamena, vremena i reči (čak bismo mogli reći proto-grada – i post-reči) vreme koje je neuhvatljivo u definiciji… grad od kamena ostao u ruševinama postavljen naspram grada od reči, reči koje iskre i uzleću, nadživljujući i najstamenije tvorevine”.

Po njenom mišljenju između riječi – kamena, riječi kao vječnosti i riječi koja se ne da iskazati smješta se pjesništvo Miraša Martinovića, „pevanje kao ljudsko učestvovanje u večnom obnavljanju: vidimo pesnika kao zamišljenog arheologa i predanog letopisca. Sećanje pesme ispisuje se po drevnom palimpsestu”.

Kao sadržajne i poetičke osobenosti Miraševe poezije Ivana Velimirac ukazuje na korišćenje detalja, pjesničkih slika i, posebno, na više vrsta transpozicije neživog u život i obratno. Ona posebno podvlači njegovu moćnu pjesničku imaginaciju.

I Blaga Žurić, pišući o romanu Teuta kraljica Ilira autora doživljava kao arheologa zanesenjaka. Ukazuje na više ravni ovoga romana, na specifični književni postupak, prožimanje vremenâ. Ona roman svrstava u fantastičnu književnost, a govori i o stilu, likovima, jeziku, simbolici, mašti, mitu, vjerovanjima, prirodi u životu naroda Ilira. Posebno ističe autorovu misao da narod koji se brani svojim legendama nemoguće pokoriti. A sve živi kroz mit i priču.

O knjizi Krug začaranog vremena, koja predstavlja izbor iz poezije Miraša Martinovića, u stvari njegovu svojevrsnu antologiju, napisano je više književnih kritika, koje sa više aspekata sagledavaju i njegov pjesnički opus i valorizuju ovaj izbor.

Božena Jelušić, inače jedna od rijetkih kritičarki koja dobro poznaje stvaralaštvo Miraša Martinovića, kaže da je „otadžbina inspiracija ovoga pjesnika, prošlost kojoj je pozajmio svoj glas”.

U ovoj knjizi su, veli, odabrane pjesme iz njegovih drugih zbirki, ali i potpuno novi poetski zapisi. Po njenom mišljenju, to nije samo prigodni izbor pjesama već „potpuno nova poetska cjelina”. To je poezija prolaznosti i o potrebi za trajanjem, poezija o taštini i o njenoj zaludnosti, „o smislu življenja koji nam je dat na zemlji”.

Autor se u poeziji davno „uputio u čarobnu zemlju imperfekta”. Prostor Miraševe inspiracije je cio svijet, ali su Crna Gora i njena istorija „povlašćeni tematski izazovi”. Autorka ovoga osvrta doživljava knjigu i kao „lirski ep o istoriji prostora”. Smatra da je Miraš Martinović potpuno osobena figura na „našoj književnoj sceni, iako u svjetskoj lirici ima mnogo srodnika posebno u podžanru istorijske poezije, koja pjesničkim jezikom prikazuje događaje iz prošlosti, ne težeći idealu istorijske činjeničnosti već saopštavanju duboko proživljenih ideja i osjećanja”. Ona takođe ističe pjesnikova hodočašća lokalitetima koja se preobražavaju „u duboko ličnu potragu za suštinama čovjekova trajanja i djelovanja”.

Uočava da je dodir pjesnikov sa ostacima nekadašnjih kultura uvijek prilika da se stopi sa prošlošću, da „začara vrijeme i da nekome pozajmi svoj glas”.

Božena Jelušić piše i o drugim osobenostima ove knjige ali i uopšte poezije ovoga izuzetnog pjesnika: stilu, jeziku, lirskoj naraciji, „marginama tišine”, sadržini i formi pjesama, upotrebi metafore i drugih stilskih sredstava. Ona konstatuje da je poetika Miraša Martinovića „duboko oslonjena na postmodernistički postupak igre faktima i fikcijom”, te da on stvara multižanrovske poetske strukture, „premještane iz konteksta davno prošlog vremena u savremenost (ili bolje reći u vječnu sadašnjost)”.

Ona u Miraševoj lirici primjećuje intertekstualnost, tj. veze njegovih pjesama sa „raznim književnim i istorijskim djelima zahvaljujući kojima se formiraju složena značenja i smisao pjesme”. Takođe, Božena Jelušić ukazuje i na druge elemente Miraševe poetike: metatekstualnost, korišćenje lirskih fragmenata, svojevrsni eklekticizam (montažu, kolažiranu citatnost), te otvorenost strukture, žanrovsku neodređenost, borhesovski odnos prema literaturi, književnom nasljeđu i druge osobenosti. Neke od pjesama ovoga autora su, po njenom mišljenju, primjeri implicitne poetike.

O istoj knjizi, Krug začaranog vremena, piše i Sonja Tomović Šundić, filozofkinja i pjesnikinja, estetičarka i odličan poznavalac ukupnog opusa Miraša Martinovića. U svome tekstu „Pjesnici nemaju svoj dom”, koji se odnosi na pomenuti zbirku poezije, ona kaže da je pjesništvo ovoga poznatog pjesnika „potraga za preispitivanjem ključnih istorijskih i egzistencijalnih tema. I ističe: „U arheologiji pjesničke svijesti istorijsko vrijeme se pretvara u pjesnikovo subjektivno vrijeme”, kroz prizmu unutrašnjeg čula za vrijeme pjesnik auditivno i vizuelno oživljava prošlost i smatra da je „pjesničko vrijeme sveprožimajuća duhovna energija”. Po mišljenju Sonje Tomović Šundić „poezija je najduži oblik sjećanja”. Pjesnik je alhemičar koji pretvara snove i imaginarno u realnost pjesničkog vremena, upotrebljavajući jezik i riječi.

Zagledan u magične ostatke prošlosti pjesnik Miraš Martinović postavlja u ovoj knjizi i svojoj poeziji suštinska pitanja. On vjeruje da poezija može davno izumrlim svjetovima da podari besmrtni život. Po mišljenju Sonje Tomović Šundić pjesnički svijet Miraša Martinovića je vezan za temeljno pitanje vremena, začaranosti i kruga.

Ovaj tekst, esej ili mala studija, jedan je od izuzetno važnih kritičkih tekstova u ovome zborniku za razumijevanje poezije Miraša Martinovića, za razumijevanje njegove poetike i estetike, po njenom mišljenju jednog „od najznačajnijih pjesnika u crnogorskoj književnosti našeg doba”.

Anka Vučinić Gujić u svome tekstu „Odjek postmodernizma u Glasovima iz Doklee Miraša Martinovića” promišlja o poetici ovoga jedinstvenog književnika. Ona ističe i razvija njegov poetski stav: „U prošlosti smo našli svu budućnost, znak da putovanje nije bilo uzaludno”. Ovaj tekst je vrlo važan za recepciju Miraševe poetike, eksplicitne i implicitne, ne samo u navedenom djelu nego i u ukupnom opusu.

Ista autorka u tekstu o knjizi Tužaljke iz davnine ističe dominante ove knjige poezije, refleksije o prolaznosti svega, carstava, gradova i ljudi, preko čega se ispituje smisao postojanja, kroz moć jezika i umjetničkog izražavanja i stvaranja.

Ona ukazuje da su antički motivi i teme iz drevnih civilizacija poetičke dominante književnika i pjesnika Miraša Martinovića. Po njenom mišljenju, on u kontinuitetu pokazuje koliko „prošlost može biti plodno tlo za pjesničko traganje”. On uvažava faktografiju, ali joj „pristupa autentično lirski i ostvaruje estetski spoj činjeničnog i imaginarnog”, što ga čini postmodernističkim pjesnikom. Povratak u daleku prošlost je, po njenom mišljenju, odrednica poetike Miraša Martinovića, navodeći i njene druge odlike i sastavne elemente.

Pišući o knjizi Tužaljke iz davnine, hravtski pisac Stijepo Mijović Kočan, zastpljen u ovoj publikaciji sa nekoliko analitičkih tekstova, kaže: „Sve što ovdje čitam, podsjeća me na ono što živim, što vidim, što doživljavam... Brojno je sličnih stihova i pjesama gdje silnici osvajaju, porobljavaju, kraljuju i vladaju, a narod pati. Pogrešno bi međutim bilo svesti ovu knjigu na to jedno značenje.

Ona je višeznačna, višeglasna, višeslojna... Prije svega knjiga spoznaje, knjigu mudrosti, knjiga opomene, a i moguće poduke, Ne manje od toga, knjiga estetskog užitka, brzih i jasnih stihova, životna ritma, laka čitanja, ma koliko da je mudroslovna i u dubinskim predjelima spoznaje. Za suvremenu crnogorsku književnosta ova knjiga stihova, sumnje nema, značajan je dobitak.”

Između velikog broja značajnih kritičkih tekstova u ovome opsežnom zborniku, od kojih svaki zaslužuje osvrt, izdvojio bih još tekst Ljubete Labovića Kalimahov san, koji se odnosi na ukupno stvaralaštvo Miraša Martinovića, na njegove sadržajne i formalne osobenosti, poetiku i druge karakteristike njegovog opusa.

Miraš Martinović je pripremajući ovaj zamašni zbornik kritičkih tekstova o svome opusu ili pojedinim svojim djelima odlučio da na kraju knjige uvrsti i šest intervjua koje su sa njim vodili istaknuti stvaraoci i novinari.

Oni su vrlo važni za poznavanje njegovog života i književnog rada, pojedinih njegovih djela, njegove poetike, intelektualnog angažmana i prilika u crnogorskoj književnost i kulturi.

U tom pogledu je fundamentalno važan opsežni intervju Predjeli antike, koji je sa Mirašem Martinovićem vodio Božidar Proročić. U njemu su sadržani dragocjeni detalji i važne činjenice vezane za životopis ovoga crnogorskog istaknutog pisca, ali i o njegovom stvaralačkom putu i pojedinim književnim djelima.

I intervju koji je sa njim uradila Jelena Kontić, novinarka, pod naslovom Drugačije je carstvo naše Miraš ga smatra suštinski važnim za razumijevanje njegovog stvaralačkog puta i književnog rada i, nadasve, njegove poetike i estetskih načela.

Sličan značaj imaju i ostali intervjui inkorporirani u ovaj zbornik književne kritike o životu i književnom djelu Miraša Martinovića.

Knjiga Živa antika, zbornik književne kritike o književnim djelima ovoga poznatog crnogorskog pisca iznova osvjetljava i njegovu ličnost i njegovo djelo i predstavlja solidnu osnovu za multidisciplinarni naučni pristup njegovom cijelom književnom opusu.

Marijan Mašo Miljić