„Grad je učitelj čovječanstva“

                                            (George Martin)

„Prvi sunčani zraci obasjaše limsku dolinu. Iz početka, nekako plašljivo preko Jasikovca osvijetliše brda iznad aerodroma, a potom sve šira područja, dok, na kraju, toplinom i svjetlošću, ne obasjaše čitav grad“. Grad, vrijeme, ljudi – „Ivangradska trilogija“ Saše Radunovića.

Priča o rodnom gradu, njegovim proljećima i zimama, usponima i padovima, uspjesima i porazima, sivilu i maglama, propadanju i stagniranju, nadama i željama, odlascima i ostajanjima...

Čitate tekst  trilogije i odmah misao: „Rodni grad nije samo ime na mapi – to je škola, to je dom, to su rodna mjesta u kojima će uvijek biti toplo i udobno“, i autorov odgovor, želja i potreba: „Odoh do grada , da vidim šta se radi“. Grad je kolijevka uspomena. Naviru sjećanja, bude se trenuci i postaju vječnost. Ali, prisustvuje se i događajima koje lično proživiš i uknjižiš.

Pripovijedanje u prvom ili drugom licu su „izvještaji“ sa lica mjesta. Decenije i stvarnost su se našle u priči i burni događaji prethodnih godina. Autor kroz doživljaje Veska, Tamare, Vanje, Dragane, Dimitrija, Jasmina, Aleksandra, „diše“ jedno vrijeme koje karakterišu nekolike rečenice: „Dobro je, nema tenzija“, „Vladika se ovdje pita“, „Ko je više doprinio pobjedi“?  I, možda, riječ koja nikako da išćezne – zavist!

Priča teče linearno, bude se nade, upadne se u očaj, sivilo, sustignu sjećanja o razgovorima koji nijesu ugodni, koji nijesu otvorili kapije proljeća jednoj varoši.

„Nisam rođena u Ivangradu. Nisam ni rasla u njemu. Skoro pa da ga nisam ni posetila  dok se tako zvalo ovo mesto. Vrlo kratko sam živela u Ivnagradu, pre nego što je ovo mesto dobilo ime Berane. Ali i to kratko, bilo je dovoljno da ga zavolim. Baš da ga zavolim“- stoji na stranicama „Ivangradske trilogije“, na kojima se oživljavaju i neki toponimi u kojima je bujao život: „Video“,“Picerija“, „As“, „Gradska kafana“,...Ljubav i nada! Liječenje nostalgije!

Ljubav prema ovome ili onome gradu nastaje zbog osjećaja koje je čovjek morao iskusiti u njemu, a ne zbog samog grada. Jer, grad može postati svijet, i jeste, kada zavolite nekoga od ljudi koji žive u njemu. Tada on postaje i vaš grad. Tada vam grad postaje fotogeničan, biva živo biće. Ljubav postane počasni građanin, sreća -  slava grada, a nada glavna ulica.

„Čitav je grad kao knjiga, kao priča o nevidljivim zgradama zahvaćenim istorijom“  - kaže S. Noteboom. Ali, ne samo zgrade, nego i prostor koji je, uvijek, upijao sunčeve zrake pri izlasku i zalasku.

Ti izlasci i zalasci su i kao ljudi. Neki ljudi  napuštaju  zavičaj da bi sanjali o povratku  – drugi ostaju u njemu da bi sanjali o odlasku odatle. I stalno te mijene, žal, kajanja...I nada da „ni u jednom gradu na planeti zvijezde ne sijaju tako snažno i vedro kao u rodnom gradu djetinjstva“, i ona druga – „tek nakon odlaska u drugi grad možete shvatiti koliko vam je draga vaša varoš“.

I uvijek nezaborav da je zavičaj mjesto u kojem počivaju misli. Ali, počivaju i najvoljeniji, pa je povratak u zavičaj i novi zagrljaj sa voljenim – uz suzu i svijeću. Groblje postane mjesto tišine i straha.

Društveni  i politički događaji: izbori, litije, protesti – ambijent uoči tih događaja, tokom samih procesa, posljedice, sve je u pričama  na stranicama knjige Saše Radunovića. Izborni procesi od 2014. godine, prije toga osvrti na referendum 2006, cifre, procjene, očekivanja od novih, kritike starih, analize društvenih kretanja i pojava uknjiženi su, spremni za nova tumačenja.

Upravo su ovo tekstovi koji čuvaju sjećanje na političke partije, čelnike, aktere društvenog života, partijske i političke mijene, rezultate i očekivanja. Tekstovi će značiti svima onima koji su direktni učesnici, onima koji su gledali sa strane, a naročito onima koji su došli kasnije.

Ovo je doprinos boljem razumijevanju političkih i društvenih zbivanja u gradu na Limu u vremenu kada su se opredjeljivala razvojna kretanja ove varoši.

Kombinacija lirskih stranica i žurnalističkih, pisanih tematski prilagođenom leksikom, potvrđuje autora koji sa pažnjom prati život u Polimlju i Crnoj Gori. Svi likovi sa pripovjedačkih stranica knjige, zapravo, mogu biti i neki od nas. Jer, sudbine su to! Kao što je i sudbina Draganina i Aleksandrova.

Pisati o svom gradu može samo neko ko voli taj grad i njegove ljude. Saša Radunović piše o svom Ivangradu i svojim Beranama.

Prof. dr Draško Došljak

Recenzija knjige „Ivangradska trilogija“