Smrt jednog glumca, smrt je jednog svijeta koji se više nikada ne može vratiti, niti nadoknaditi. Tražićemo taj svijet, osjećati njegovu prazninu i emociju, imaginativnost i magiju i ići za njim tamo do sjećanja u kome se vječno nastanio.
A sjećanje široko, baš kao i svijet, priziva dane, godine i vremena u kome je glumac darivao sebe ovom svijetu. A dati sebe umjetničkom svijetu, znači postati njegov neraskidivi, prirodni dio, znači postati licem i bićem građaninom svijeta duha koji ne umire, već u novim oblicima sjećanja trajno živi.
Da, smrt, ta istina nad istinama, veliki je gubitak, velika praznina i veliko sjećanje na crnogorsku glumicu, damu, prijatelja,druga, koleginicu i Čovjeka, Ratku Mugošu. Ratka, to vedro lice dobrog i lijepog dana, ta izvorna čistota dječje duše, ta plemenitost koja svijetu daje nadu boljeg mjesta, zadužila i zaslužila je svojom etikom, svojom ljudskosću i svojim glumačkim poetosom naše kolektivno i institucionalno sjećanje.
Imati glumicu i čovjeka Ratku Mugošu u sjećanju, znači imati privilegiju duha kojom nas je, i na zivotnoj i na glumačkoj sceni, nesebično darivala. Darovi, kao iz majčinog krila. Za svakog i uvijek. Bez rezerve. Sve sa patinom gospodstva, čiju auru nosaše na svoj svojstven i dostojanstven način.
Znaju to njene kolege, prijatelji i sugrađani. Zna to njena publika. Zna to Podgorica. Znaju to brojne generacije edukovane na njenom autentičnom glumačkom nervu, čiji je titraj krasio urbano lice Podgorice.
Znamo i pamtimo to svi mi koji jesmo bili dio privilegije njenog društva i njene blagosti koja jeste izraz posebnih ljudi posebnog duha i posebnih vrlina.
Kako to i jeste u glumačkoj vokaciji, Gradsko pozorište Podgorice bijaše Ratkina kuća, za koju je dala najbolji dio sebe. Svoj dar, talenat, znanje, šarm, posvećenost i iskrenost. Može li se više ? I sve to tiho, svakodnevno i nenametljivo, kao što to samo rijetki čine.
I zato je, između ostalog, Ratka ta trajna plemenita stranica Gradskog teatra kojoj se iznova treba vraćati, jer u isčitavanju tog omaža vidjećemo iskrenost nesebičnog davanja za onu kulturu koja prerasta u životopis generacija, čije djetinjstvo uz Ratkine uloge dobi onu bajkovitost koja se sniva i u novim života dramama priziva slikom ljepšeg juče.
Ratka Mugoša, glumica, svojim bićem, imenom i djelom ostaje najljepša baština istorije Gradskog pozorišta Podgorice, simbol čistote i ljepote jednog vremena u kome je njena glumačka višedecenijska ostavština na "Vilinskim kočijama" ispisala trajnu hroniku najljepse " Novele od ljubavi".
