“Nek me ne bude kad budem prestao da volim”
(Vito)
Vitomir Vito Nikolić (Mostar, 1934 – Podgorica 1994) je jedan od najistaknutijih crnogorskih pjesnika. Ove godine se obilježava 90 godina od rođenja i 30 godina od njegove smrti.
Vitova poezija odiše izraženom emocionalnošću, lirikom i dubokim introspektivnim tonom, ali se prepoznaje i po jednostavnošću izraza, kao i jakom emocionalnom snagom koja duboko inspiriše čitaoca.
Lirska poezija Vita Nikolića često se bavi temama ljubavi, prolaznosti vremena, smrti, patnje, pravde, radosti, kao i refleksijama o vlastitom životu i egzistencijalnim pitanjima. Njegove pjesme odišu melanholijom i tugaljivošću, što ih čini dodatno bliskim i prijemčivim čitaocima. Nikolić u svojoj poeziji istražuje ljudske osjećaje iz dubine duše, često se osvrćući na lične unutrašnje borbe i tjeskobe.
Stil poezije Vita Nikolića je prepoznatljiv po svojoj jednostavnosti i ekonomičnosti izraza. On se koristi jasnim, neposrednim jezikom, izbjegavajući složene metafore i simbole, čime omogućava čitaocima da se lako povežu s njegovim stihovima i usvoje ih.
Uprkos ovoj jednostavnosti, njegove pjesme su duboko emotivne i filozofski zrele. Nikolićev jezik je često obilježen lokalnim koloritom i narodnim govorom, što njegovoj poeziji daje autentičnost i specifičnu crnogorsku notu.
Jedna od najistaknutijih karakteristika Nikolićeve poezije je, dakle, jednostavnost izraza. Njegove pjesme su često kratke, ali veoma moćne, uz korišćenje jasanog i neposrednog jezika. Ova jednostavnost omogućava čitaocima da se poistovjete sa njegovim stihovima i emotivnim sadržajem. Kroz jednostavne slike i metafore, Nikolić uspijeva da prenese složene emocije i filozofske misli. To je snaga velikih pjesnika.
Nikolićevih pjesama "Noć sa Dubrovnikom", Vitova posljednja pjesma, iz decembra 1991. godine, jedna je od njegovih najpoznatijih pjesama, koja savršeno ilustruje njegov lirski stil i životni moto. U ovoj pjesmi, pjesnik kroz slike “baruta, dima i tmuše”, tišine i samotnosti izražava duboku unutrašnju tugu, bol i osjećaj usamljenosti i neslaganja, i lirski bunt povodom granatiranja Dubrovnika:
“Njegovo je ovo vrijeme, i meci,
a naša je patnja u suzi skrivenoj,
što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci
kad budemo, nekad, smjeli da plačemo”.
Ova Vitova pjesma ostaje kao poruka čovjeka i pjesnika u jednom vremenu i za sva vremena.
Slične motive, motive bola, tuge imamo i u njegovoj pjesmi “Obezdrumljenost” iz zbirke pjesama “Nedjelja u gradu N”:
“Zanoćila noć u meni,
motre na me crne straže,
lik nečiji skamenjeni
gleda u me preneražen”.
Pjesma "Umjesto molitve za daleku" takođe je primjer njegove sposobnosti da kroz jednostavne pjesničke slike izrazi složene ljudske emocije. Zbog toga se čitaoci pronalaze u njegovim stihovima, tražeći lijek i vjeru u vječno postojanje ljubavi.
Poezija Vita Nikolića imala je i ima značajan uticaj na crnogorsku književnost i šire. Njegove pjesme se izučavaju u školama, dio su lektire, a njegovo ime je sinonim za lirski izraz u crnogorskoj poeziji. Nikolić je uspio da kroz svoje stihove prikaže univerzalne ljudske osjećaje, čime je njegov pjesnički opus ostao relevantan i značajan i nakon njegove smrti. Vitove pjesme ostavljaju snažan utisak na čitaoce, podsjećajući ih na ljepotu i bol ljudskog postojanja.
Lirska poezija Vita Nikolića predstavlja dragocjen i nezaobilazan vrednosni dio crnogorske književnosti. Njegova sposobnost da kroz jednostavan i jasan jezik izrazi duboke emocije i refleksije o životu čini ga jednim od najznačajnijih pjesnika na južnoslovenskom prostoru.
Simbolika u pjesmama Vita Nikolića često se oslanja na prirodne elemente i svakodnevne prizore, kroz koje pjesnik izražava svoje unutrašnje osjećaje i misli. Na primjer, slike patnje, tišine i samotnosti u pjesmama "Intime" koriste se za prikazivanje duboke unutrašnje tuge i osjećaja usamljenosti.
U pjesmi "Vrapci", vrapci – “to sitno zrnevlje života” postaju simboli selidbi i tuge, dok jednostavne slike prirode stvaraju atmosferu melanholije i refleksije.
Ljubav je centralni motiv u mnogim Nikolićevim pjesmama, često prožeta patnjom i osjećajem gubitka. Njegova poezija istražuje različite aspekte ljubavi - od romantične ljubavi do prijateljske i roditeljske ljubavi.
U pjesmama poput "Kisnući ko krov", Nikolić izražava duboku tugu i čežnju, dok u pjesmama "Nek me ne bude", “Prvi snijeg”, “Jutro II”, “Četiri stiha”, “Čija li si”, “Zaboraviti sve” - slavi ljepotu i snagu ljubavnog osjećaja:
“Sve zaboraviti
i pjesme, i nesne i sve,
pa opet voljeti neku Anu
iz prve klupe petog C”.
Tema prolaznosti vremena i efemernosti ljudskog života često se pojavljuje u Nikolićevoj poeziji. Kroz slike prirode, mijena godišnjih doba i starenja, pjesnik meditira o neizbježnom protoku vremena i neuhvatljivosti trenutka. Pjesme kao što su "Jednog dana" i "Rekvijem za skitača", “I opet jesen” - reflektuju ovaj osjećaj prolaznosti, samoće i nostalgije za prošlim vremenima.
Smrt je još jedna važna tema u Nikolićevoj poeziji, često povezana sa refleksijama o smislu života i ljudskoj egzistenciji. U pjesmama poput "U Gradini", “Jednog dana”, “Posljednja pjesma” - pjesnik se suočava sa smrću kao neizbježnim dijelom ljudske sudbine, istražujući strah, tugu i pomirenje s njom.
Ove pjesme odražavaju duboku introspekciju i filozofsku promišljenost. Posebno treba istaći njegove pjesme “Grlom u Polimlje” i “Pismo mojoj učiteljici”, kao one antologijske zbog kojih se cijeni ivrednuje poezija.
Jedan dio književnog opusa Vita Nikolića pripada i dječjoj književnosti, tu su pjesme: “Šipak”, “Kamila”, i mnoge druge.
Putopisi i reportaže Vita Nikolića su zaseban dio njegove stvaralačke energije i čekalu objedinjavanje, ponovno čitanje i čitalačko novinarsko-književno putovanje Crnom Gorom.
Vito Nikolić je simbol crnogorske lirike - pjesnik kome Crna Gora duguje!
Prof. dr Draško Došljak
