Krajem prošle godine, u izdanju Buybooka, objavljena je zbirka „Pjesme iz zatvora“ Faiza Softića. Već sam naslov nosi breme teškog, gotovo arhetipskog iskustva – iskustva zatvorenosti, bilo stvarne, fizičke, bilo one dublje, unutrašnje, koja pritiska misao i biće.
Softić, pjesnik, prozni pisac, urednik revije Bihor, nosi sa sobom teret više identiteta: bošnjački, crnogorski, luksemburški, sandžački i bihorski. Lijepo li to zvuči – kada se o pisca otimaju narodi, kulture i nacije, kada njegova riječ ne pripada samo jednoj zemlji, već svima koji u njoj pronalaze svoju istinu.
Veliki borac za ljudska prava, Nelson Mandela, jednom je zapisao: „Nigdje ne postoji jednostavan put do slobode, i mnogi od nas će morati proći više puta kroz dolinu smrti kako bi dosegli vrh naših želja.“
Da li se na isti način mogu tumačiti Softićeve „Pjesme iz zatvora“? Zar i one, tako uokvirene, nisu bijeg? Ne samo fizički, već i misaoni, egzistencijalni. Pjesme kao zidovi koji ne sputavaju, već se pred sobom ruše.
Zar nisu i Federiko Garsija Lorka, Osip Mandeljštam, Nazim Hikmet, svi oni pjesnici koji su kroz stihove razbijali rešetke, na neki način saputnici Faiza Softića? Njihova poezija bila je odgovor na zatvoreni svijet, na sistem, na sudbine u kojima su snovi i riječi imali samo jedno mjesto na papiru, među pjesmama koje su se, poput tihog oružja, opirale svijetu.
Kao što je Mandeljštam u svojim stihovima govorio o snijegu koji prekriva tragove istine, kao što je Hikmet vjerovao u „najljepši dan koji još nismo viđeli“, tako i Softić u svojim zatvorskim pjesmama traga za izlazom kroz metaforu, kroz jezik, kroz nadu. Ako su zatvori kroz istoriju uzeli mnoge, od Sokrata do Dostojevskog, ako su rešetke ušle u stihove i postale njihova sudbina, da li i Pjesme iz zatvora postaju svojevrsna potvrda da se sloboda ne dobija, već se za nju neprekidno bori?
Softićevi stihovi, uokvireni kao svjedočanstvo jednog unutrašnjeg preobražaja, nisu samo bijeg oni su istovremeno i gorka stvarnost i tajni prolaz ka onome što je izvan zidova, tamo đe poezija diše punim plućima.
Božidar Proročić
Izvor: Portal Radio Petnjica
