U prozi Bogdana Šeklera (1936-1999) dominira crnogorski sjever, područje Komova, Trešnjevik (1513m), selo Gnjili Potok...
Njegova proza je savremena, s junacima i događajima koji su nam znani i bliski; posebno se afirmisao kao pisac kratkih priča.
-Moje književno opredjeljenje još od prvih koraka bilo je usmjereno ljudima s kojima ja živim, s kojima volim, patim i borim se – reče mi vaktile književnik i ljekar Bogdan Šekler.
Pohađao je čuvenu Beransku gimnaziju, đe mu je u višim razredima već bila sestra Rosanda. Prvo su stanovali kod porodice Popović, u beranskom sokaku koji vodi prema Limu...
Sjećao se Bogdan rado svojih dana đačkih.
-Sve može čovjeku da se izbriše i uništi, ali pouzdano pamćenje najsigurnije je i pokaže nam, usamljenom pojedincu, sve to što su drugi zaboravili - veli Šekler.
Tokom gimnazijskih ivangradskih dana najviše je stanovao kod Spasa Ristića, obućara, opančara, s radnjom do beranske pijace u centru.
-Liferovao je majstor Spaso, tutkalisao i šio opanke za cio Bihor. Mušterije za njegove opanke su uglavnom bili Bihorci, kako su, sve do dolaska Celuloze zvali taj plemenito mirni, radni i dobri narod. Za otmeniji svijet radila je u glavnoj beranskoj ulici Obućarska zadruga, a u njoj dvojica koje sam znao, moj veliki prijatelj i gospodin čovjek, Stevan Nedeljković, i pašenog mog gazde Spasa Ristića, obućar Nikola Vujošević. Pravili su najljepše cipele koje sam ikada obuo – kazivao je Bogdan Šekler.
U Beogradu je Šekler završio Medicinski fakultet, radio u “Borbi”, kao ljekar i novinar. “Borba” je tada bila izuzetno čitan list, organ Socijalističkog Saveza radnog naroda Jugoslavije, s velikim tiražom; mnogima je iz džepa kaputa ponosno virila “Borba”.
I: jedna zanimljivost: Bogdan Šekler je likom podsjećao na popularnog fudbalera “Partizana” Laza Radovića, rođenog Podgoričanina, pa su ga na beogradskim ulicama navijači crno-bijelih često zaustavljali misleći da je njihov fudbalski ljubimac...
Ima toga.
Na jednom prijemu u Vili “Gorica” u Podgorici, hitro mi je prišla zrelija dama i odmah počela da mi se zahvaljuje za neku uslugu.
- Možda ste me zamijenili s nekim? - rekoh.
- Kako!? Pa zar Vi nijeste profesor Slobodan Blagojević?
- Ne, gospođo.
Dama se udaljila istom onom hitrinom s kojom mi je prišla...
Bogdan Šekler je autor veoma zapažene knjige pripovijedaka “Neznabošci” (1972) i romana “Sami smo krivi” (1973) koji odišu jednostavnošću kazivanja. Još kao gimnazijalac u Ivangradu, poučen je da svaki pisac mora imati svoj svijet i da mora živjeti s ljudima toga svijeta, s njima sanjati i voljeti, raditi, umirati.
- Meni je to upravo najviše odgovaralo i dugo sam plaćao danak toj svojoj odlučnosti. U poplavi nekakve nazovi moderne proze, duhovnih ispraznih stranica, prepisivanja Biblije i oponašanja nazovi nekakvih modernih pisaca iz svijeta, proza o mojim ljudima teško se probijala. Moji Milovani i Radovani nijesu imali prava na ličnu kartu pored Davida, Isaka, Avrama i Mišela. Pa i dan danas se našem čovjeku i njegovom životu ne daje prostor u knjigama, već tamo defiluju nekakvi kreteni i imbecili, zavrnuti tipovi, patuljci i kojekakve druge izgubljene prirode. Priznajem da u narodu kojem pripadam pod ovim nebom bez granica ima i kretena i imbecila, i budala i homoseksualaca, ali je mnogo više pravog i zdravog, dobrog i plementog naroda i mene kao pisca okuplja ta sveukupnost njegova i njegov pravi lik – pričao mi je 1973. godine Bogdan Šekler.
Naglašava da je lakše pisati o bogaljima i duševnim bolesnicima nego o zdravom čovjeku.
-Ali moji pokušaji su usmjereni prema zdravom čovjeku i mene zanimaju njegove dileme, i njegove patnje, njegove ljubavi i strahovi, tegobe i usponi. Ja se držim vjere da taj dobri i pošteni narod, odvažni i namučeni, vrlo lako preživi sve izdavače i sve biblije, sve plagijate i sve ostale koji na račun toga naroda se uzdižu i nerijetko u njegovo ime i od njega osvajaju priznanja i nagrade. A narod preživi i nezasluženo odnesenu nagradu i neopravdano osvojenu slavu – poručuje Šekler.
Prozu Bogdana Šeklera, kako ističu književni kritičari, karakteriše jednostavnost kazivanja jednog konkretnog svijeta. Autor je taj svijet vidio i doživio u trenucima dramatičnih iskušenja (rat i prvi poratni dani), “kad se strasti i naravi oštro diferenciraju, kad su čovjekove moralne vrijednosti stavljene na najtežu probu. Ispovijedna, topla, Šeklerova proza taj svijet i to doba donosi uz bogatstvo unutrašnjih nijansi i odnosa“.
A “Neznabošci”?
-Ja čeznem za tim da svijetu pokažem pravo ljudsko lice mojih neznabožaca, tih izvornih i pravih, jedinih ljudi. Mene ne zaokupljaju gradski hohštapleri i protuve, sebičnjaci i jadnici. Ta borba zdravog čovjeka, neznabošca, onog koji ne zna za boga niti ga zanima da bog zna za njega, zaokuplja me i nosi. Ja se čudim nekim velikim ljudima koji izražavaju mržnju prema seljaštvu kao narodu, a zna se da je naša revolucija iznešena na plećima seljaštva. Parole nijesu zaboravljale seljake, ali ih zaboravljaju “objektivne okolnosti”. Ali, ne da se taj zdravi čovjek i kao što se pokazalo za njega u životu ni granice više nijesu prepreka. Eto zato ja pišem o tome normalnom čovjeku i ako budem uspijevao da objavljujem knjige o tome će u njima biti napisano – dijagnosticira Šekler.
Jedna takva knjiga o tome dobrom narodu je i Šeklerov novi roman “Vječna kuća”, koji je svojevremeno predao izdavaču, titogradskom “Grafičkom zavodu”.
-Tu dakle nije riječ o groblju i grobljanskoj vječnosti, već o tim neznabošcima, koji prije svega i dok mogu bore se za vječni život, a ponekad im preostane samo i vječna kuća – kazao mi je Bogdan Šekler.
Slobodan Vuković
(Preuzeto iz knjige „Susreti“)
Foto: Bogdan Šekler
