Sinoć je obavljena promocija knjige „Umjetnici svijeta“ i upriličeno veče Branke Bogavac, tokom koje su prisutni mogli da u interaktivnoj komunikaciji dobiju odgovore od autorke o knjizi, ali i njenom radu i ostvarenim rezultatima.

Organizator promocije je bio Udruženje građana “Beranda”, uz podršku Centra za kulturu Berane i  Narodne biblioteke „Dr Radovan Lalić“, u čijim je prostorijama i održana promocija, a o knjizi su govorili Adem Ado Softić i prof. dr Drašako Došljak.

Veče posvećeno Branki Bogavac završeno je postavljanjem pitanja od strane prisutnih građana I datim odgovorima autorke knjige.

Podsjetimo, Branka Bogavac je autorka više knjiga razgovora u kojima su joj sagovornici bili neki od najistaknutijih savremenih umjetnika, filozofa i mislilaca.

Za svoj doprinos kulturi, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, među kojima su: Orden viteza umjetnosti i književnosti koji joj je dodijelilo Ministarstvo kulture Francuske, Nagrada za životno djelo Udruženje književnika Crne Gore, a dobitnica je i najvećeg opštinskog priznanja Berana- Nagrade „21. jul“.

S. R.

Prof. dr Draško Došljak: Umjetnost kao permanentna avantura

Poštovani prijatelji,

Ovo je najbolji ambijent za predstavljanje knjige „Umjetnici svijeta“ Branke Bogavac, jer to činimo u Narodnoj biblioteci koja nosi ime dr Radovana Lalića, velikog slaviste, u sali u kojoj je Legat književnika Radonje Vešovića, čija ćerka Jarmila, slikarka živi i stvara u Parizu, i u prostoriji na čijim zidovima su umjetničke slike sa beranske Likovne kolonije, koju vodi akademski slikar mr Irvin Masličić.

Kada je Petar Lubarda  uskliknuo: „Skoro sam plakao pred ljepotom Crne Gore“, kada je Branko Filipović Filo rekao: „Crnogorski krš nije moj motiv, on je moj jezik. Njime mislim, ćutim i slikam“, kada znamo da „Lim nije rijeka nego jezik crnogorske književnosti“, onda smo bili sigurni da će nas Branka Bogavac obradovati knjigom „Umjetnici svijeta“ iz koje učimo o umjetnosti i životu. Otuda i ova knjiga u saglasju sa mislima  poljskog reditelja Tadeuša Kantora: „Ja tražim nemoguće, a kad se traži nemoguće uvijek se postigne neki rezultat. Strah je pokretač stvaranja, nesigurnost je kreativnija od sigurnosti“.

Zašto je pojavljivanje ove Brankone kapitalne knjige važno možda se najbolje vidi u rečenicama dirigenta Jurija Temirkanova: „ Da nâs svijet uvijek poštuje ne zato što imamo mnogo naoružanja i što znamo da pravimo podmornice, već zato što imamo Puškina, Čajkovskog, Musorgskog, Šestakoviča, Prokofljeva, Dostojevskog, Tolstoja... Sada svi imaju oružje, to više nije prednost, a ako izgubimo našu kulturu, nećemo imati šta da poštujemo“, jer kako nastavlja Brankin sagovornik: „Umjetnost je permanentna avantura koja se živi i voli samo ako se lucidno prihvati i traži rizik. Sve je to nemoguće  bez apsolutne iskrenosti“.

A tu apsolutnu iskrenost u ovoj knjizi dijele: Migel Angel Estrelja, Cezar Baldačini, Vjačaslav Polunin, Andrej Paradžanov, Jurij Ljubimov, Mihail Konstantinovič Anikušin, Žan-Pjer Rampal, Kristina Janda, Andrej Končalovski, Arman Baldačini, Dimitrije Popović, Jurij Terminkanov, Tadeuš Kantor, Mihail Rudi, Pavel Lungin, Pjotr Fomenko. Svi ovi Brankini sagovornici u knjizi „Umjetnici svijeta“ potvrđuju da umjetnost ima ključnu ulogu u oblikovanju društva, kulture i identiteta kroz istoriju. Umjetnost je univerzalni jezik koji nadilazi granice vremena i prostora, povezujući ljude, omogućava izražavanje misli, emocija i ideja. Umjetnost je čuvar kolektivnog sjećanja i kulturnog identiteta. Kroz slike, skulpture, muziku, književnost, teatar, pokret i filmove, umjetnici prenose vrijednosti, vjerovanja i običaje, poruke određenog vremena i mjesta. Ona omogućava dijalog između različitih kultura, podstičući razumijevanje i toleranciju. Globalizacija je dodatno proširila uticaj umjetnosti, omogućavajući razmjenu ideja i stilova širom svijeta.  I, sve je to u ovoj knjizi razgovora i lijepog intelektualnog dijaloga. Ovdje su pohranjene sve definicije umjetnosti, ali i istaknute uloge umjetnika u oblikovanju društva. Zato ih je Branka Bogavac brižno i odabrala za svoje sagovornike. Šta će nam naoružanje kad imamo njih!

Jer, „predskazanje smrti  u umjetnosti je efikasno za umjetnika. Kad patim, ja zamjenjujem svoje neuspjehe, a pobjede se pretvaraju u umjetničko djelo“ – veli Tadeuš Kantor, i nastavlja. „ Umjetnost je niz poteza koji isključuju svaki kompromis“. Kompromis i progres!

„Šta je progres?“ – pita se Kantor, i odgovara: „ Kažu da treba ići naprijed. Za mene danas nema progresa, ne postoji pravac naprijed. Nego jedan drugi pravac, pravac prema unutrašnjosti, prema sebi, duši. A to ne može da se nazove napredak, jer je suviše  naivno. Studenti su pisali 1968. godine  parole: 'Nema budućnosti'! Bili su u pravu! – zaključuje Kantor, ali i poručuje: „Napredak u umjetnosti promijeniće i pojam napretka. Idući od unutrašnjosti ka spoljašnjosti pravimo pozorište. Treba nastaviti umjetnost i kulturu uprkos svemu“. Iz ove knjige ćemo saznati da je „umjetnik onaj ko posmatra društvo, ko je naspram društva i zato može da ga ocijeni“ (T. Kantor), ali, „umjetnik nije heroj, ali je pun smjelosti. Ali je njegovo mjesto naspram straha, što je normalno ljudsko osjećanje. Jer su sve tragedije zasnovane na osjećanju straha“.

Brankin sagovornik slavni kinematograf Andrej Končalovski o patriotizmu, uvijek aktuelnoj temi, veli: „Ne znam ja šta je to patriotizam. Ili je patriotizam nešto suviše veliko ili je riječ toliko izlizana i uprljana da ne znači ništa. Mnogi ljudi koji ne mogu ništa da učine za svoju zemlju, iz velike ljubavi prema njoj napuštajuje. Ako u svojoj zemlji ne mogu da radim ja ću da odem iz nje. Ako nijesam u njoj slobodan, takođe ću da odem. Ako ne mogu slobodno da izađem, moram se snaći“.

I u ovoj, i u prethodnim Brankinim knjigama, mngo je onih koji su iz svoje zemlje „slobodno izašli ili se morali snaći da izađu“.  Zato i ruski filmski reditelj Pavel Lungin, jedan od sagovornika Branke Bogavac, objašnjava : “Umjetnik u principu preživljava živote drugih ljudi, čak i nepoznatih, a to je i posao, i patnja koja liči na ono što su radili ljekari na početku našeg vijeka kada su sebi privijali kugu ne bi li našli lijek. Jer u naše vrijeme sâm život je postao bolest, i sâm život je oblik bolesti. Zato je potrebno naći neki lijek za život. Zbog toga, ja u svakom filmu, kao odgovor na to da je život težak, kažem da uvijek ima nešto više i kako da se nastavi da se živi i zašto da se živi”. Lijek za život dugovječni – to je umjetnost! Zato će  i Andrej Paradžanov poručiti: „Ko nije  stvaralac, slikar, pisac, umjetnik, ne može ništa iznijeti iz te izdvojenosti gdje su ljudska osjećanja nepoznata. Veliki  filmovi nijesu ništa u odnosu na bijedu života u logoru“, a Jurij Ljubimov dodaje: “Specifičnost umjetničkog diskursa ne sastoji se u traženju originalnosti po svaku cijenu, već u prevođenju vitalne nužnosti”. Iz ove knjige Branke Bogavac saznajemo  i da je reditelj  vizionar, arhitekta priče i strateg koji oblikuje konačan izraz umjetničkog djela. Njegova uloga je da vodi proces stvaranja, da kombinuje glumu, scenografiju, muziku, montažu i sve druge elemente u harmoničnu cjelinu. On je taj koji stvara atmosferu i daje ton priči, pretvarajući scenario u živopisan spektakl. U pozorištu, reditelj je odgovoran za interpretaciju dramskog teksta i rad sa glumcima, dok u filmu ima još veću kontrolu nad vizuelnim i auditivnim aspektima djela. Njegova saradnja sa scenaristima, direktorima fotografije, montažerima i drugim članovima ekipe je presudna za uspjeh svakog projekta. Veliki reditelji ostavljaju  neizbrisiv trag u umjetnosti, razvijajući različite pristupe i stilove koji  utiču na dalji razvoj filma i teatra. Njihova djela ne samo da reflektuju društvene promjene, već ih i oblikuju, postavljajući nova pitanja i otvarajući horizonte gledaocima širom svijeta.  A šta je teatar najbolje definiše Brankin sagovornik  Pjotr Fomenko : “Teatar je, istovremeno, jedna veoma  prosta i složena umjetnost. Teatar, po mom mišljenju, podrazumijeva, kao bilo koja umjetnost, kao muzika, kao slikarstvo, kao literatura, učenje do kraja života. Umjetnik, čovjek teatra, osobito dramskog, koji prestaje da uči, koji više nema sumnje, koji ne osjeća potrebu da učini nešto što ne zna i ne umije, ako u sebi  nema unutrašnjeg nespokojstva kako nešto da uradi, kako nešto da se odigra, taj se čovjek zaustavio, to je početak kraja”. S druge strane, glumac je srce i duša teatra i filma. Njegova sposobnost da se transformiše u različite likove, da prenese emocije i da kroz scensku igru dočara priče publici čini ga nezaobilaznim dijelom umjetnosti. Gluma nije samo recitacija teksta; ona je duboko razumijevanje karaktera, konteksta i ljudske psihe.

Knjiga Branke Bogavac „Umjetnici svijeta“ je  više od skupa stranica i mastila – ona je glas umjetnika  prošlih i ovih  generacija, svjetionik sadašnjosti i putokaz za budućnost. Ona  je hroničar vremena, savjest društva i arhitekta ideja. Uuloga umjetnika seže dalje od estetskog užitka koji pruža literatura – on je onaj koji postavlja pitanja, otvara oči i provocira misli.  Umjetnik posmatra svijet oko sebe i bilježi njegove nijanse. On prepoznaje nepravde, iskušenja i snove svog vremena, prenoseći ih kroz priče, sliku, note, glumu. Njegova djela su ogledalo u kojem društvo može da se vidi, i često, u tom odrazu, prepoznaje svoje vrline i mane. 

Mnogi umjetnici su kroz istoriju platili cijenu svoje hrabrosti – neki su bili progonjeni, zatvarani, pa, čak, i ubijeni, ali njihova djela su nadživjela svoje cenzore. Jeretici jednog doba postaju vizionari drugog, a knjige koje su nekada paljene danas se nalaze na policama biblioteka i u srcima čitalaca. 

Zamislimo društvo bez umjetnika i  svijet u kojem nema izazova, kritike, drugačijeg pogleda na stvarnost? Bio bi to svijet zatvorenih umova, svijet u kojem se ne preispituju norme, ne sanjaju bolji svjetovi i ne postavljaju teška pitanja. 

Zamislimo svijet bez ove knjige Branke Bogavac? Ja ne mogu! Što bi rekao reditelj Jurij Ljubimov, Brankin sagovornik iz ove knjige: „Nema u umjetnosti stvaralačkog podstreka bez negacije preživjelih estetskih vrijednosti, čak i ako se završeno djelo hrani tradicijom“.

Francuski skulptor Arman na Brankino pitanje: „Ko je pozvan da ocijeni neko umjetničko djelo“? – kaže: „Najbolje je kad ih ima više i kad se njihova mišljenja slažu. Umjetničko djelo ne može da se ocijeni odmah. Ono može da bude interesantno i izazivačko u jednom pokkretu u jednom toku ideja, i odjednom, pedeset godina kasnije, ono više ništa ne znači. Ja mislim da je jedini sudija vrijeme. I kritičar može da se prevari kao bilo ko drugi“.

Oni koji su do sada ocjenjivali ovu Brankinu knjigu „Umjetnici svijeta“, a bilo ih je više, svi su saglasni – ovo je kapitalna knjiga, a za 50 godina, siguran sam, čitaće se kao roman o umjetnosti, koji je dobio Nobelovu nagradu. Večeras tvrdim da je ovo Brankina najbolja knjiga, jer na njenoj prvoj strani stoji posveta: „Ovu knjigu posvećujem mojoj djeci Aleksandru, Mileni i Nataliji“. Majka svojoj djeci poklanja najvrednije!