Međutim, ko zna, možda Pero Pržina nije, iako je sve znao i sve umio, odletio ka Mjesecu, možda se samo zaputio ka njemu, pa se predomislio i vratio; moguće je lako da je još uvijek u Beranama! Možda on i prošeta ulicama, i po danu i naveče, možda on prošeće i obalama Lima, ali je onih koji ga poznaju i koji su čuli za njega sasvim malo, a i sve ih je manje i manje!

Niko u varoši  nikad nije saznao ko je, u stvari, Pero Pržina, koji je, jedno vrijeme, bio prisutan u skoro svakom dešavanju, u svakom događaju, mada nekako s kraja, reklo bi se nezainteresovan za sve, neuhvatljiv poput vjetra i potpuno nevidljiv! Niko nije, još uvijek, saznao da li je bio visok, nizak, srednje visine, debeo, mršav, plav, crn, smeđ, riđ, ćelav, plavook, zelenook, crnook, buljav, vrljav, nosat, klopav, čuljast, bubuljičav, čista lica, škrbav, zubat, ćos, brkat i bradat, dugonog, krivonog.

Njegov lik je, zavisno od opisivača, lelujao u ovom navedenom rasponu. No, niko nije ni saznao ni šta je on bio po zanimanju, a ni to da li je, uopšte, i imao zanimanje...

Baka Julka, uz tetka-Bulu, jedna od  najpoznatijih beranskih vračara svih vremena i nadriljekarki, klela se u svojeg najmlađeg unuka mezimca,  škrbavog Кrnja, da je vidjela svojim očima Pera i da je on, ustvari, smeđ i srednje visine; čak joj se i nasmiješio i potapšao po ramenu. Ona mu je dala neke čajeve i meleme, eto, da mu se nađu za svaki slučaj, tek reda radi, i kao nekakav poklon,  jer je Pero Pržina, što se tiče zdravlja, bio pravi nedoder!

Međutim, kafanska pjevačica Zuka, koja je stigla u varoš s nekim lutajućim orkestrom, ko zna odakle i ko zna kad,  pričala je Ruku konobaru, u povjerenju, zaklinjući ga u ono što mu je najmilije da nikom ne priča, da joj se vatreno udvarao i nabacivao, obećavajući joj i ptičje mlijeko, kada ga jednom, sasvim slučajno, srela. Govorila je da je on, ustvari, visok, tamnokos, lijep, kao da je sašao sa filmskog platna, i da je, čak, i navraćao u njen kućerak!

Uglavnom, tih pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Pero se bio baš odomaćio u našoj varoši i niko, pa ni oni najpametniji i najmudriji, nijesu mogli da razapute je li on pristigao nekuda sa strane ili je bio naš odvajkada!

Bilo je nejasno da li je stigao u našu varošicu po nekom važnom zadatku ili je naišao tek onako, lutajući od mjesta do mjesta. Niko nije mogao ni da utvrdi da li mu je Pržina bilo prezime ili samo nadimak, koji je dobio zato što se po vascijeli dan sunčao na ljekovitom limskom pijesku.

Postao je tako Pero, naš dobri Perikle, Peronije, Pržina, sastavni dio naše varoši. Кad bi milicajci uhvatili kakvog dječaka da šara po zidu, da buši gume ili odvrće ventile na biciklima  privezanim za lipe u glavnoj ulici ili da sjedi na stranama izloga prodavnica i hotela, pitali su ga čiji je, a on bi kratko odgovarao:

- Ja, bogami, Pera Pržine.

- A, ti si Perov. Pozdravi Pera i nemoj da te uhvatimo još jednom! Sad te puštamo samo zbog Pera.

Кad bi neko prikasnio na čas, a profesor ga pitao zašto kasni toliko, đak bi odgovarao, sav zadihan:

- Pomagao sam Peru Pržini da istovari drva.

- Dobro, hajde sjedi onda. Dobro je što si mu pomogao.

Кad bi se neko od mladića, tek nagaravljenih usana, vratio pred zoru kući,  brižni roditelji su ga pitali gdje je bio toliko dugo a on je kratko odgovarao:

- Bio sam kod Pera Pržine.

- Dobro, dobro, što nam to odmah nijesi rekao, lakše bi nam bilo. Drugi put reci na vrijeme, al' nemoj da bude često!

A onda kad je Berane prestalo da bude Berane, odjednom se izgubio Pero Pržina.

Oni koji nijesu mogli bez pravih Berana i bez društva Pera Pržine, tražili su ih svugdje - u nestalim limskim virovima i brzacima, u iskrčenim vrbacima i u posječenoj topolovoj šumi ispod Luga, na zagubljenom, prorijeđenom i posivjelom korzou, u pregrađenom i ojađenom nekadašnjem hotelu Beograd, u uništenom i opljačkanom hotelu ,,Berane“ i na njegovoj terasi, u ugasloj Gradskoj kafani, u krčmi duhova na stadionu malih sportova, na mjestu gdje je nekad bila Gradska biblioteka, u bagremima na Bogavskom brdu, u raščerupanom parku pored Lima, na starom stadionu na aerodromu, u zaboravljenim slastičarama i krčmama,  na limskim plažama, na književnim večerama, igrankama u Domu trezvenosti...

Međutim, Pero kao da je u zemlju propao - ni traga, ni glasa od njega! Istina, neki ribolovci su se kleli da su ga vidjeli, živog i zdravog, i to u Tivranskoj klisuri, kako stoji na obali zagledan u okolne stijene, ali da im je brzo nestao iz vidokruga. Ili im se, možda, samo prividio!

Neki se kunu, spremni da izgovore najveće zakletve,  da su ga vidjeli kako sa Bogavskog brda uzlijeće pravo na Mjesec. Da, baš, uzlijeće, onako laganice, samo pokatkada mašući rukama, s vremena na vrijeme se lagano prevrćući kao da pliva u limskim virovima, gledajući u žmirkava nebesa i na varoš i njen okoliš ispod sebe!

Međutim, ko zna, možda Pero Pržina nije, iako je sve znao i sve umio, odletio ka Mjesecu, možda se samo zaputio ka njemu, pa se predomislio i vratio; moguće je lako da je još uvijek u Beranama! Možda on i prošeta ulicama, i po danu i naveče, možda on prošeće i obalama Lima, ali je onih koji ga poznaju i koji su čuli za njega sasvim malo, a i sve ih je manje i manje!

Milija Pajković