Ne volim bezlična putovanja avionom, jer sa sa izuzetkom nekoliko slika grada i okoline iz vazduha prilikom uzlijetanja i, isto tako, prilikom slijetanja, putnik praktično ne vidi ništa, a preleti po nekoliko država.

Skoro da nema ni priliku da sa nekim porazgovara i sve se praktično svodi na oficijelna pitanja službenika na carinskim kontrolama i "službeni" pozdrav kapetna i ukočenih stjuardesa na ulazu i izlazu iz aviona, poneku riječ prilikom narudžbe pića i drugog posluženja, i to je skoro sve.

Ipak, kada ste u prilici da letite sa niskobudžetnim kompanijama čije su karte često mnogo jeftinije i od autobuskih i kada se ima u vidu da se za dva sata preleti prostor nekoliko država za koji je drumskim prevoznim sredstvima potrebno utrošiti 24 sata i mnogo više, bez razmišljanja, svako će dati prednost ovom prevoznom sredstvu.

Tu prednost smo i mi iskoristili prilikom nedavnog boravka u Njemačkoj i Luksemburgu. Leteći sa aerodroma u Golubovcima kod Podgorice do Dortmunda u Njemačkoj "utrošil" smo nepuna dva sata i tako brzo "postali" Evropljani za svega 40- tak eura!

Na izlazu iz Aerodroma sačekao nas je prijatelj mog sina iz Luksemburga, Đuro Miroslavljević iz Novog Sada. Nije mu bilo teško da nas prepozna jer "našijevci" se u stranim zemljama lako prepoznaju - takoreći iz aviona!

- Koga tražite Adrovići?- obratio nam se sa osmijehom. Lako smo se upoznali i još brže zbližili, kao da smo se godinama poznavali. Čim smo izašli iz aerodromskih prostorija nas je (mene i moju suprugu) ponudio da vodi na piće ili nešto da pojedemo, ako smo gladni.

Pošto smo namjeravali da prvo putujemo za Luksemburg za šta je potrebno tri- četiri sata vožnje, predložili smo da odmah krenemo, pa ćemo negdje usput popiti kafu.Tako je i bilo. Đuro je bio više nego predusretljiv i zabavan. Ispričao nam je da je radio po Evropi na organizovanju raznih zabavnih programa, a da je trenutno u Luksemburgu, da je iznajmio stan kod moga sina Ervina - Gage, te da čeka posao vozača autobusa u jednom od najboljih i najjačih autoprevoznih preduzeća "Veder" gdje ga je preporučio upravo naš sin. U međuvremenu, položio je ispit za vozača autobusa i dobio rješenje da uskoro treba da počne da radi.

Negdje na polovini puta,popili smo po kapućino, koji, naravno, nije dozvolio da mi platimo, i nastavili smo put do Remiša, gradića na obali rijeke Mozel, koja dijeli Njemačku državu od Velikog vojvodstva Lukesemburga, gdje trenutno živi i naš sin i gdje nas je čekala spremljena večera...

Jugoslavija još "živi" kod njene dijaspore

Da sada već bivša nam zajednička domovina, Jugoslavija, još uvijek živi, ne samo u sjećanjima nas najstarijih nekadašnjih njenih državljanja, već i u živim odnosima iseljenika sa svih njenih prostora, lako se uvjeriti poslije samo nekoliko dana boravka u nekoj od zemalja Evrope, a u šta smo se mi nedvosmisleno uvjerili prilikom boravka u Luksemburgu.

Da su kojim slučajem političari sa geografskih prostora Jugoslavije koji donose ključne odluke, u prilici da anonimno, kao  mi, tzv "obični" građani, samo nekoliko dana borave u restoranu Vahida Adrovića, na samoj obali rijeke Mozel u Remišu ili u novotvorenom restoranu Slađa Spalevića, Beranca iz Velike kod Plava ili još najbolje u restoranu Dragana Gavrilova u Remišu, brzo bi, ako ne u potpunosti zaboravili, a ono bar potisnuli u drugi plan sve glupe i u razvijenom svijetu davno prevaziđene priče o nacijama, religijama i drugim sličnim pitanjima koja su prevashodno stvar lične intime svakog čovjeka ponaosob,o kojima se mi ovdje na Balkanu već decenijama gložimo, nadgornjavamo i sukobljavamo, a čemu se i u našoj dijaspori čude, pa čak i otvoreno smiju.

Dragan Gavrilov je iz Niša.Supruga mu je iz Nikšića, kuvar i konobarica iz Beograda, a takoraći stalni gosti su mu moj sin Ervin- Gaga , Samir Skenderović iz Berana i njegova supruga Marina, Rumunka i brojni drugi gosti sa prostora bivše Jugoslavije. Među njima je i Đuro Miroslavljević iz Novog Sada koji trenutno privremeno živi u stanu moga sina iz Crne Gore i koji kada god ne radi navrati u Draganov restoran  makar na jednu veliku kriglu piva, iako se naglas "ljuti" što košta 5,5 eura.

Slično je i kod Vahida Adrovića kod koga su pored Luksemburžana,najčesći gosti iz Crne Gore i sa prostora bivše Jugoslavije. I uglavnom svi se slažu kao nerazdvojni drugovi i prijatelji. Vahid je mog sina, mene, Đura Milosavljevića i Seada Skenderovića častio sa jednom turom pića i jednom picom, a zatim smo o svom trošku pili pivo i uz pivo i šljivovicu iz Ćemana (selo kod Petnjice)...

Slično je bilo i na otvaranju mini restorana Slađa Steševića u jednom luksemburškom gradiću čije ime nijesam zapamtio. Stešević nas je, uz neskriveno zadovoljstvo što me sin doveo na otvaranje njegovog restorana koji će držati sa svojom suprugom i djecom koji na spratu imaju i svoj stan,upoznao sa svojim prijateljem i njegovom suprugom iz Bosne.

- On mi je mnogo pomogao u izgradnji ovog drvenog mobilijara u bašti restorana i on mi je zaista pravi prijatelj i drug- kaže.

I moj sin Ervin - Gaga mi je ispričao da ,"moramo poći na otvaranje Slađovog restorana jer nas je često zaista ljudski i prijateljski dočekivao kao svoje goste. Sam Slađo nas je častio viskijem i zahvalio se što smo došli na otvaranje njegovog restorana. U jelovniku koji nam je ponuđen, pročitali smo i njegov specijalitet - pica "Beranka", ali je nijesmo uspjeli probati, jer smo već bili poručili jelo, a više nijesmo mogli bilo šta pojesti.

Remiš je luksemburški gradić na obli rijeke Mozel koja je prirodna granica između Velikog vojvodstva Luksemburg i Njemačke. Rijeka je plovna i na njoj svakodnevno možete da vidite turističke i teretne brodove, glisere i druge plovne objekte. Pored rijeke su urađene šetališne staze i parkovi a nalazi se i jedno vještaćko jezero.

Centar varošice u dijelu pored rijeke prepun je restorana i kafića tako da je ovo mjesto glavno izletište Luksemburžana, naročito u vrijeme vikenda kada se u restoranima čeka red da bi se dobilo mjesto. Sada, u vrijeme korone i ovdje se osjeća smanjenje gostiju. Neki kažu i do 50 odsto. Okolina Remiša je sva u zelenilu a najveći prostor zauzimaju lijepo uređeni vinogradi pored kojih je takođe veoma ugodno šetati kao i pored Mozela.

Jedino što vam u čitavom Luksemburgu kao državi, kao i u Remišu, može smetati su ogromne saobraćajne gužve. Izjutra, kada se ide na posao i u popodnevnim satima kada se zaposleni vraćaju sa posla, možete pomisliti da je iz okolnih država, Belgije, Portugala, Francuske pa i Njemačke u toku neka velika automobilska invazija na ovu malu državu. Da bi koliko - toliko ublažila ovaj problem država je na čitavoj svojoj teritoriji organizovala potpuno besplatan autobuski prevoz što je problem saobraćajnog zagušenja djelimično, ali ne u potpunosti ublažilo.

Pored ovog problema smetaju i skoro svakodnevne kiše. Dok su kod nas ovoga ljeta od početka juna pa do kraja avgusta, bile skoro nesnosne vrućine, za vrijeme našeg petnaestodnevnog boravka u Luksemburgu, gotovo da nijesmo zapamtili dva dana da nijesu padale kiše, a onoga dana kada su počele poplave mi smo već odlazili.

Zbog ove okolnosti malo sam prošetao centrom Luksemburga, popio par pića i ponovo kući kod našeg sina. Uspio sam i da prošetam glavnom ulicom grada Eša. Dok su žene (moja i supruga moga sina) obilazile prodavnice ja i moj sin smo prošetali glavnim šetalištem - ulicom ispod koje, kako su nam rekli teče rijeka, koja se, dok šetate ne može vidjeti, niti osjetiti. U ovom gradu je najveća koncentracija ljudi porijeklom iz Crne Gore i zato tamo rado idem.

Sreo sam nekoliko naših ljudi, i to većinom onih koji su mene prepoznali i javili se, dok je većina ostalih u to vrijeme već otputovala na odmore. Upravo zbog toga što je bilo vrijeme godišnjih odmora, iako sam bio blizu, ovoga puta nijesam svraćao do kancelarija Zavičajnog kluba "Bihor" čiji sam u nekoliko navrata i službeno bio gost i gdje imam mnogo poznanika i prijatelja, naročito sa područja Petnjice.

Iz Remiša sam se telefononom javio kolegi po peru Faizu Softiću, ali je on toga dana bio zauzet. Kada je on bio slobodan i kada je želio da me posjeti, ja sam već bio u Njemačkoj. Kada sam se ponovo vratio u Luksemburg, on je već bio u Sarajevu. I konačno, sreli smo se početkom avgusta na proslavi Dana opštine Petnjica, kada je primio najveće opštinsko prizanje za reviju "Bihor", čiji je glavni i odgovorni urednik.

Najveće opštinsko prizanje uručeno je i Radiju Petnjica, čiji je pokretač i osnivač moj rođak iz Luksemburga Raif Adrović, tako da sam prisustvovao dvostrukom slavlju Luksemburžana,ali ne u Luksemburgu, nego u svom zavičaju. U Remišu sam bio na ručku sa Samirom Skenderovićem i njegovom suprugom, Marinom, a ovoga puta sa njegovim bratom Sejom Skenderovićem i njegovom suprugom  Milenom, rodom iz Beograda, smo bili na večeri kod mog sina.

I u Njemakoj - od kuće do kuće

U Njemačkoj sam boravio svega tri dana, pretežno u porodičnim posjetama i kratkim šetnjama gradom. Prije svega posjetili smo rodbinu moje supruge: braću Nusreta i Faka i sestru Enisu i njenog supruga Mirsada Murića koji su se u ovu zemlju doselili početkom devedesetih godina prošlog vijeka, zaposlili i, iako su stalno planirali da se vrate u domovinu, tu i ostali. Tako će, po svemu sudeći, i ostati sve do odlaska u penziju, ako ne i poslije.

Nusret Zujović je u Beogradu završio ekonomski fakultet, potom kao diplomirani ekonomista malo radio u beranskim preduzećima, a kad su ga, iako je odslužio vojni rok, pozvali u rezervu, kada je vidio o kakvim je "rezervistima" riječ, te kad su namjeravali da ih kao takve vode na ratište u Bosni i Hercegovini, napustio vojsku, pokupio svoju suprugu i troje maloljetne djece i pošao za Njemačku.

Za njim je pošao i njegov mlađi brat Fako sa suprugom i dvoje djece i obojica se zaposlila u Kajzerslauternu. Ni jedan ni drugi nijesu mogli raditi u svojim strukama već su se prihvatili bilo kakavih poslova da bi živjeli od svoga rada. I u tim novim poslovima afirmisani su kao dobri radnici i nije im, kao izbjeglicama, bila potrebna pomoć države. To im je, kasnije, pomoglo da dobiju papire za stalni boravak i rad u Njemačkoj.

Nusret danas živi u svojoj kući koju je kaupio kao staru a koju je, uglavnom sopstvenim radom, u potpunosti renovirao, tako da u njoj trenutno žive i njegove dvije kćerke i njihovi muževi i djeca. Nusret je nedaleko od plaže Utjeha kod Ulcinja izgradio i skoro u potpunosti završio novu kuću koja čitavoj porodici i bližoj rodbini, sada služi za ljetovanje na Jadranu.

Za razliku od njega, njegova mlađi brat Fako i njegova supruga Bahra i sada žive u iznajmljenom stanu, ali su nedavno za svog sina Harisa, koji se prije dvije godine zaposlio u jednoj od ovdašnjih fabrika, kupili i u potpunosti opremili stan, u koji će se ovih dana useliti sa svojom suprugom Erna koju je ovog ljeta doveo iz Berana. Fakova kćerka Dženisa je pri kraju studija i ona će ubrzo početi da radi, dok se Fako za dvije- tri godine priprema za penziju, kao i njegov brat Nusret.

U Trijeru smo bili gosti Enise i njenog muža Mirsada Murića gdje smo u jednoj predivnoj porodičnoj atmosveri bili na najbolji način ugošćeni kao da smo u najimućnijoj porodici iz naših krajeva i to domaćim jelima i kulinarskim specijelitetima koji se u svečanim prilikama serviraju i u našim domaćinstvima. I u ovoj uzornoj porodici sva punoljetna djeca rade i već su počeli da formiraju svoje porodice i odlično žive, strogo porodičnim životom, kao da nijesu napuštali svoja rodna ognjišta.

Prilikom boravka u Luksemburgu i Njemačkoj posebno nam je bilo ugodno u šetnjama gradom i bovak u restoranima i kafićima, ali smo se, već poslije petnaestak dana zaželjeli svog zavičaja koji, što si dalje od njega, sve više mami da mu se što prije vratiš i koji nas ko duša majke grije i privlači nevidljivom i neodoljivom toplinom i sjajem ma gdje bili.

Počeli smo da pakujemo svoje stvari i rezervisali kartu za povratak za nas i naše dvije male unuke Saru i Linu, koje su jedva čekale da petnaestog jula završe školu i da sa nama idu za Berane koje mnogo vole i gdje svakog ko govori našim jezikom grle i ljube misleći da su nam svi svojte, jer ih u Luksemburgu posjećuju, uglavnom takvi gosti.

                                                                                                                                                                          Braho Adrović