Jedno od ovih nekoliko posljednjih ljeta stanovnici naše jabučasto-kruškaste varoši zapamtili su po mnogo čemu - najprije po tome što ih je napustilo dosta ukućana, rodbine, komšija, zemljaka i to u ne baš nekim godinama za koje bi se reklo da su za umiranje, onako bez ikakvog reda, baš kao da je neko htio da prošara po svim ulicama, uličicama i sokacima; njihova mjesta na ulici, u kafanama i hotelima, na klupama pored rijeke, ostala su prazna, ostale su upražnjene njihove stolice u pozorištu zvanom život.
Onim preostalim, od kojih su mnogi na smrt isprepadani, upravo, od smrti, kad god se otisnu niz glavnu ulicu kao da su neki splavari, učini im se da su oni što su ih napustili tu, da nijesu nikuda mrdali, da nijesu poumirali i vazda im se pričini da je neki udaljeni prolaznik koji svojim hodom ili nekom drugom kretnjom podsjeti na njih, upravo taj ili ta, pa ih i nešto, bogami, štrecne oko srca, upravo kao da ga neko štipne štipaljkom.
Zatim, zapamtili su ga i po nekim boleštinama dovučenim i ubačenim negdje iz dalekog svijeta, ko zna odakle i ko zna kako, a koje su zahvatile skoro cijelu planetu, pa je sve i ličilo na neku veliku svjetsku vježbu u sprovođenju nepojamnog i neopisivog zla, prošaranu ogromnim strahom, jačim od same bolesti za koju nijesu postojala nekakva provjerena pojašnjenja i tumačenja, a postojeća su bila tako raznolika od naučnika do naučnika, od ljekara do ljekara, čudo jedno, a, u početku, svakog ko bi umro od bilo koje bolesti, pa makar i bolovao cijelih pet godina prije toga, proglašavali su da je preminuo, upravo od te nove boljke, od te neviđene muke, a ako bi neko samo kihnuo ili dobio temperaturu označavan je kao sumnjiv ili, u najmanju ruku, obolio od nje, pa je poslije ispadalo da su ih i izliječili, sve u svemu, počelo je sve onako bez veze, kao od šale, ako se tim može, uopšte, i šaliti, kao da ništa neće biti, a onda kad je nastalo češće umiranje, na aparatima i bez njih, nekima je sve to počelo da liči i na nekakav biološko-hemijski rat svjetskih razmjera, ko to zna!
Eto zapamtili su mnogo toga u ljetu koje kao da nije bilo ljeto, nego neka otužna kasna jesen, ponekada, čak, s mirisom zime. Svaki bogovetni dan je bio ispunjen oblacima, često i kišnim, nekoliko puta i gradnim, dosadnim vjetrom koji je isušivao tlo jače od najveće suše, a bile su takve promjene vremena da se iz majica moralo uskakati i u jakne!
Duga topla ljeta plavih krupnih očiju, s mirisom lipa i miomirisima tek napupjelih slatkih djevojčuraka, s mirisom rijeke i njenih vrbaka, prvih slatkih jabuka, ostala su samo u sjećanjima, a svi, mnogi i unesrećeni zbog gubitka svojih dragih i najmilijih, prijatelja i drugova, drugarica, kažu za to nagrdno ljeto - bilo i ne ponovilo se!
Jednog pazarnog dana, baš tog skorašnjeg sumornog ljeta, kad se, eto, slučajno pogodilo izuzetno toplo vrijeme, ali i kratkotrajno, ono kad oči hoće da iskoče od muke, onda kad je munja nebeska pekla tako da je jara iz peći varoških pekara i buregdžinica bila bijelo perje prema njoj, iz svoje kuće sa omanjim dvorištem u kojem su snijevala dva stabla džanarika, tri šljive debelice koje su mnogo toga zapamtile i jedno deblo trešnje, iz više kućerka, nego li nekog ozbiljnijeg prebivališta, ugnijezdenog u jednoj od onih slijepih ulica u obalskom naselju, izmigoljio je Nasto Nisić zvani Mungos.
Srednje visine, mršav, duge plavkaste kose, ovećeg nosa i klempavih ušiju, a sitne vilice i usta, sa nekom čudnovatom bradicom i brčićima koji se ne mogu baš tako lasno opisati, nekog je podsjetio na mungosa, poznatog tamanitelja gmazova, pa je zbog toga i dobio takav nadimak. Ali - svako ali ima i svoje međutim.
Dakle, međutim - postoje i oni koji smatraju da je Nastov nadimak dubljeg značenja od tog uobičajenog, sa dosta stručnih primjesa i da ga je nadjenuo neko koji se poprilično razumije u filosofiju, logiku, psihologiju, pa i u psihijatriju.
Naime, kao što mungos otrijebi gmizavce, pa onda pređe i na ostalo, ponajviše na pernatu živinu, tako je i Nasto prepoznatljiv u varoši kao neko od kojeg se teško odvojiti kad te spopapdne svojom pričom - dok je ranije imao samo svoj krug ,,žrtava“ on ga je, kad je ove dokosurio svojim besjedama, znatno proširio i prešao je i na sve ostale!
Oni rjeđi, nemilosrdni kad treba, bez strpljenja da saslušaju njegove duge iskaze, znali su da ga, jednostavno, izbjegavaju ili kad ih već obrlati i spopadne, odnosno, zakači praznom pričom, tafrom i džavrom, da mu kažu da žure i tako da ga i otkače. Zato je Mungos više volio da naiđe na one mirnije i trpeljivije, pa im je i postavljao busije, da bi se, tobože, slučajno susreo s njima, a da ih dobro ugnjavi i to tako da ovi i ne znaju poslije toga kuda udaraju i gdje su, u stvari, i krenuli.
Istina, Nasto nije zlonamjeran, niti mrzi nekog, daleko bilo od toga, naprotiv bezazlen je i dobrodušan, ali je, eto, to jače od njega, taj njegov jezik koji ne zna za stanje mirovanja, a možda je kao samac, jer mu je majka s kojom je živio u zajednici umrla nedavno, a brat je sa svojom porodicom u jednom udaljenom gradu, željan društva i priče i ništa više od toga. Hajde što brblja i priča, ali on svojem sagovorniku ne da da dođe do riječi - čim ovaj krene da nešto izusti, Nasto ga prekida i ljuti se:
- Ti mi, jadan ne bio, ne daš da dođem do riječi!
I ovaj, šta će - ćuti i slušaj.
I veze tako veze Nastenije, prska tako i drži predavanje, utvrđuje dugi monolog, a kad obradi onog kojeg je susreo, kad se ovaj nekako izbavi, onda napada na drugog.
Dakle, izašao je tog dana Nasto i pošto je prolunjao svim ulicama i pijacom, kao i buvljakom, nakon što je oduzeo vrijeme nekolicini poznanika, naišao je na, kad je već pomislio da je za to prije podne i podne dovoljno, Vukomira Vuka Asića, profesora istorije pred penzijom. Vučina je niskog rasta, više mršav, nego li popunjen kako i treba, tamne zalizane kose, s razdjeljkom po sredini, a na malenom crvenkastom nosu koji nije takav zbog pića, jer ne pije, nego vjerovatno zbog naslednih osobina, jer je isti takav imao i njegov otac Dukajlo, jedva se zadržavaju naočare za vid, velikog crnog okvira.
Vuk, naravno, svih ovih godina, istrajno nosi još jedan nadimak, zarađen, a gdje bi drugo nego u školi i dobijen od koga drugog nego od đaka - Kir, po poznatom starom persijskom kralju. Stučili su se pravo na pločniku, nasred sunca, kao da su u grotlu vulkana na izdisaju, a Vuk je nosio na ramenu ogromnu lubenicu, kao, otprilike, tri-četiri njegove glave, koja, inače, spada, onako od oka, u one srednje veličine.
- A đe si, Vučina, gorski sine, nema te sto godina? - uskliknuo je sav radostan što je tako olako našao novo društvo, a bez obzira na činjenicu što ga je sreo juče u isto vrijeme i ne samo to, nego ga je i svojski ugnjavio, onako po običaju.
- Pa zar se ne viđesmo juče, skoro na ovom istom mjestu, dobri moj Mungosu?
- Viđesmo, ali se i ne ispričasmo kako dolikuje prijateljima, pa i, ako hoj, i svojštini, dragi moj Vučina, dragi moj Kiru.
- Pa ubismo li juče jedno pola sata najmanje, čini mi se?
- Ne čini ti se, no ubismo, ali šta je pola sata za nas, a sve neko naiđi, te pitanje, te ovo, te ono, ne progovorismo, jadan ne bio, ka' ljudi?
- Ništa, vala, ali kad negdje zasjednemo đe treba, pa onda ćeraj kol'ko hoćeš.
- Jes' najbolje je to što veliš, ali te ovamo, te onamo, pa dobro je i 'vako. Bolje no nikako. Nego sve ovo bidne onako na brzinu, pa ne stignem, a razne nam se teme nanižu, a sve 'oću da te pitam, no ni se neko uvijek prikači, pa nije kulturno, ali 'oću da te pitam nešto, sad kad smo nasamo...
- Pitaj slobodno, moj dobri Mungosu, evo, sad smo sami i niko ne smeta.
- U kojem je vijeku živio taj Kir, taj rimski imperator, što si nadimak po njemu dobio?
- Kir Veliki, poznat i kao Kir Drugi, osnovao je Ahemenidsko carstvo koje je proširio na veći dio jugozapadne i središne Azije, od Bosfora i Egipta na zapadu, pa ćeraj tamo do Inda na istoku i tako je stvorio i prvo i najveće carstvo antičkog doba. Rođen je u Anšanu u Persiji, današnjem Iranu 600 godine prije nove ere ili 576 - e, a umro je 530 godine prije nove ere, e sad, u avgustu ili u decembru nije pouzdano utvrđeno... I nije rimski imperator...
- Čekaj, čekaj! Ja bi rek'o, brate, da je rimski imperator, pa ti biflaj te podatke kol'ko oj, a ne zamjeri mi....
- Ma kakvi! Persijski je car.
- Vala bi se zakleo da je rimski...
- Kakav crni rimski...
- Bogami, čini mi se da je Jevto Ružin rek'o neđe jednom da je rimski...
- Kakav, čoče, sad Jevto Ružin? Pa jesam li ja neki profesor istorije?
- Jesi, jesi, Vule, jesi, niko to ne spori. Al' tako je rek'o Jevto Ružin u kafanu kod Bokete. To će ti rej ko god je bio tamo tad.
- Pa zna li više Jevto Ružin te je jedva završio osmogodišnju školu ili ja te sam završio istoriju na fakultetu?
- Ne kažem ja da Jevto Ružin zna više od tebe, al' se on u mnogo toga razumije, a i u istoriju. Znaš li ti, burazeru, ko'lko je on knjiga istorijski' pročit'o? A filmova koliko je pogled'o, brale moj, i istorijskija, pa mačevanskija. Sve imena i prezimena glumica i glumaca zna...
- Pa nije istorija film, no nauka...
- Pa kad je nauka, što ondak snimaju istorijske filmove?
- Hajde de dobro, jesi li ti gledao neki film u kojem se govori da je Kir rimski imperator, a ne persijski vladar?
- Čini mi se, a tako je i rek'o i Jevto Ružin, da smo to viđeli u neki film, sad ne mogu da se sjetim koji...
- Uhhhhhhhh... - othuknuo je od gole muke Vukomir, pridržavajući poslednjim djelićima snage tešku lubenicu, dok ga je munja nebeska tako pržila da mu se već počela pomalo ljuljati ulica, ali i drveće, pa i prolaznici.
- No, nije važno to čiji je taj Kir, no 'oću nešto drugo da kažem.
- Šta, kumim te Bogom?
- To da ti imaš carski i kraljevski nadimak, po tom kralju, caru, koji li je već matrak, po tom rimskom imperatoru, te su svi drhtali od njega u senatu, koji je zapalio Rim da bi napisao pjesmu i uživao...
- To je Neron.
- More jesi l' siguran? Da nijesi nešto presefio, a? Ko ti je sad taj Neron, života ti, mada sam, čini mi se čuja za njega?
- Neron je bio vladar Rima i nije utvrđeno naučno da li je on zapalio grad, a rođen je u Anciju petnaestog decembra tridesetsedme godine prije nove ere i bio je naslednik Klaudija. Inače, sin je Gneja Domicija Ahenobarbe i Agripine Mlađe koja je docnije postala žena cara Klaudija, koji je Nerona usvojio i ustoličio za svojeg naslednika. Pravo ime Nerona ti je Neron Klaudije Cezar Avgust Germanik.
- Hoćeš da kažeš da je taj Neron što ima toliko imena, nadimaka i prezimena, u stvari, Kir?
- Ko kaže sad da je Neron Kir?
- Pa ti kažeš.
- Kako ja kažem? - uzviknuo je siroti Vuk na ivici strpljenja i izdržljivosti, boreći se svim silama da zadrži lubenicu na ramenu i na ruci koju je zemljina teža sve više privlačila u svoje naručje.
- Pa lijepo! Ja kažem da imaš nadimak po tom Kiru, vladaru Rima, a ti kažeš da je on Neron.
- Ja ti kažem da nije Kir vladar Rima i da nije zapalio Rim, nego je vladar Rima bio Neron.
- E i tog je Nerona spominj'o Jevto Ružin, sad sam se sjetio.. Viđeo ga je u neki film, sad ne znam koji. No, 'oću da završim ovo...
- Završi, pobogu brate, završiii...
- Bogami, profesore, ti se nerviraš...
- Ne nerviram...
- Nerviraš, nerviraš! Nije sad važno ko je bio vladar Rima, Neron ili Kir, to možda ne zna ni Jevto Ružin, možda to ne znaju ni doktori nauka... Nego sve 'oću da završim, no ti mi ne daš...
- Kako ne dam?
- Pa zaperdio si, brate, te Kir, te Neron, te požar, te vatrogasci...
- Kakvi sad, brate mili, vatrogasci? Ko je spomenuo vatrogasce? Ko? Da nijesi ti navalio s njima?
- Kako ja crni kukavac, kad od tebe ne mogu doć' do riječi? Pa kakav je to požar bez vatrogasaca? Ako je taj Neron zapalio Rim, ondak ga je moralo gasiti vatrogasno.
- Od mene? Vala ga prećera. A u to vrijeme, dobri moj Mungosu, nije bilo vatrogasnog.
- Ne prećera. No, pusti sad to... Pa kako su utulili toliku vatru?
- Narod, narod, a i stala je sama od sebe. Ali kad je dosta izgorjelo. Dobro, hajde, batalimo to, no me pitaj ono što si htio, kumim te Bogom...
- Dobro me pusti da pitam. Pazi sad ovo, ti imaš kraljevski nadimak, a mene ga dadoše po mungosu, nekoj ptici te tamani neke gliste i ostale gusjenice. I kakve veze to ima sa mnom, a, 'ajd, reci mi, sreće ti?
- Indijski mungos nije ptica, nego mačkolika životinja, nalik lasici, a tamani otrovne zmije. Međutim, kad završi sa zmijama, onda napada i ostalo - žabe, kokoške...- pojašnjavao je Vukomir na ivici snage, dok se sa njega slijevao potok znoja, koji je prijetio da se pretvori u pravu bujicu.
- Po tvome ispade da sam ja neki žabar i kokošar...
- Kako ispade, ko ti to spominje, jadan ne bio, ja ti samo objašnjavam.
- Dobro, dobro! Ti odma' na ljutnju.
- Ma kakvu ljutnju, taman posla...
- Ljutko si, ljutko.
- Kakav crni ljutko.
- Da završimo to, no reci mi, đe kupi tu lubenicu, u samousluzi ili na pijaci?
- Na pijaci.
- Na onoj zelenoj ili onoj na buvljaku?
- Na zelenoj.
- Pa nanosao si je onda, bogami, dosta. Je li slatka?
- Kako da znam kad je još nijesam probao. Odabrao sam je odoka.
- Pa što nijesi tražio da ti izrežu kockicu, pa probaš i molim lijepo.
- A to je bilo ranije, sad to ne rade...
- Nema tu ranije, može i sad. Samo tražiš i nema tu trle mrle. Pare daješ za nju.
- Pa i nijesu neke pare, znaš kako su ranije bile skupe.
- Znam. Sjećam se jednom, bješe ugrijalo taman ka' ovo sad, a mi zalegli u ladovinu i čekamo tatka da donese lubenicu. Čekaj, čekaj, kad u jedno vrijeme eto ti ga; škripe karivolice, a u nji' lubenica, kolika je, brato moj, jedva je stala. Majka i sestre od ujaka donijele su četiri velike tepsije, ka' da ćemo da spremamo klanicu, a ne da ijemo lubenicu.
Pa, ondak, reži, reži, a nož se uvija, te tatko do'vati sjekiru, pa je isiječe ka' ono drva, pa ti vljeruj ili ne, kako god oj. Skupio se cijeli komšiluk, namjestismo se te je jedva pojedosmo. E, kako je to bilo vrijeme i kakve su to bile lubenice...
U tom trenutku Mungos je opazio kako promiče obližnjom uličicom Cicko Bajlag, s kojim je nekada radio u fabrici i pohitao je ka njemu:
- Vidimo se sjutra, Vučino, Kiru...
Vukomir je odahnuo i, konačno, se zaputio kući, jedva čekajući da njegova Anica sredi lubenicu, da odmah pojedu po parče-dva, a ostala, iskajišana onako kako i treba, stave u frižider da hladnu sat-dva i da budu i pravo osvježenje.
Načinio je korak-dva, krivudajući ulijevo, pa udesno, kao da je popio gajbu piva, sav omamljen od jare, a ruka kojom je pridržavao bostan odjednom je sasvim otkazala i pala je nemoćno kao da je, ne bilo primijenjeno, polomljena.
Oslobođena lubenica je skliznula niz Vukomirovo tijelo kao lopta kad dosadi dječaku i tresnula je o pločnik; razbila se u bezbroj komada, a iz njihovih crvenih nutrina koje su nagovještavale slatkoću ploda razletjele su se crnkaste špice kao pravi bumbari na sve četiri strane svijeta, lijepeći se i za noge i nogavice začuđenih prolaznika.
