Nema te kapije na svijetu koja nema razloga da postoji, bez obzira da li je od pruća, jelovih ili bukovih dasaka istesana, pa makar od gvožđa ili bakra iskovana, i najzad, iz mermera izrasla.

Tamo, uostalom, gdje nema kapije, kao da se ni život ne događa. Jer život i najvećeg usamljenika, porodice, plemena i čitavog naroda, počinje negdje iznutra, iza neke kapije, iza neke granice, međe, iza nekog krvotoka, spleta nerava, iza i izvan sna i jave.

Trijumfalna ili pobjednička kapija je dobrodošlica svima koji dolaze u Pariz, simbol francuske po svim pitanjima, od društvenog, istorijskog, i najprije umjetničkog prepoznavanja jednog naroda.

Sa španskim dobrovoljačkim brigadama kroz Trijumfalnu kapiju prošao je i slavni miroprvoborac Hemingvej. Nastanio se u oslobođeni Pariz, u besmrtni hotel Ric, i ispisivao stranice potresnog romana slobode Zbogom oružje. Ko je kroz tu kapiju sve prošao, to samo čitav jedan ondašnji i ovdašnji svijet zna.

Jedno uzvišenje dobrodošlice, rukovanja i opraštanja, djetinjstva, mladosti i zrelosti, od kolijevke pa do posmrtnih ostataka, poznajemo i prepoznajemo kao Tifran. To je kapija zavičaja. Kapija Berana. Možda i nije sasvim neznano tu nastala. Odvojila se nekako prepotentno od obližnjih brežuljaka, naslonila se i izdigla nasred srca, i tu zakorijenjena ostala da vjekuje, bez obzira hoće li je neki novi put odvojiti i nečemu još više približiti.

No, za sad, kako boljeg i ljepšeg puta nema, tako ni umilnije i pamtljivije kapije od Tifrana i ne potražujemo, niti nam u bilo čemu manjka, pa bili bolni ili preveseli, ovako rođeni  i zelenilom pozlaćeni pored Lima.

Znao je Gospod gdje da smjesti Komove. Oni su tamo na onim visinama gdje njegovim pogledima ne možemo umaći bilo gdje pošli u svijet. Sniježno čist i budan, posmatra on i Tifran i nas. Da li mu se katkad Tifran, pod nekim tajnovitim nebeskim sjenkama, negdje pomjeri ulijevo ili udesno, koji korak naprijed ili nazad, to nam nije znano. To za naš život nije ni primijetno.

Sva beranska putovanja najozbiljnije se osjete u zavičaju, po odlasku iz gimnazije ili koje druge srednje škole. Sem osobenim mladićkim zanesenjaštvom, ili nešto više ili manje visočiji ili niži, po odjeći i obući naprosto nerazdvojivi, odlazili su u svijet i prolazili kroz raznolike kapije znanja do akademizma.

U početku zajedno, a potom u umnosti izdvojivo oni najbolji, tako da kažem, najpreči maturanti, ne bi li na vrijeme za svagda zadužili zavičaj, Berane i tifransko uzvišenje, tu kapiju neprekidne umne besmrtnosti.

I nema te oblasti duha koja je prošla kroz ovu kapiju a da nije u nečemu zadužila čovječanstvo. Arheolozi, etnolozi, geografi, istoričari, biolozi, botaničari, matematičari, hemičari, ljekari, astronomi, i, ako hoćete, astrolozi. A da ne podsjećam na filozofe, književnike, kritičare, esejiste, pjesnike, putopisce, muzičare, planinare i moreplovce, i druge nebrojene sanjare, noćobdije i boeme.

I svi su morali proći kroz tifransku kapiju da bi se stiglo do Sorbone, Lomonosova, Kembridža, Hajdelberga i drugih svjetskih univerziteta. Zaobilaznice nije bilo. I to samo jednom, tu, ulijevo, kod Ribarevina ka Podgorici. Eto, kroz Tifran kad se prođe, više skretanja u životu nema. Ako to već nije stvar sudbine ili kakve hude sreće na putu ka nepoznatom.

Mnogo je naših uvaženih univerzitetskih profesora, koje zbog doličnog pijeteta ne pominjemo, a koji su nam pomogli, ne bi li nam se mlađana beranska pamet što prije upisala na nekom od fakulteta. Eto, to lično o Blažu Batu Peroviću, direktoru Naučne knjige, da i ne pominjem ovog pjesnika i vrlog sociologa, na ovo sam morao da podsjetim.

Onako bliže nama, a to se najprije misli na naše zdravlje, s dostojnom pažnjom srca moram ukazati tek ovoliko slovno, pritajenu brižnu patnju jednog od najuglednijih hirurga krvne slike života u svijetu iz naših krajeva, Božinu Radevića, koji naprosto boluje ukoliko se dogodilo da do njega, zbog naučne zauzetosti, neko od njegovih zavičajaca nije stigao na pregled.

I to bilo ko sa ulazne strane tifranske kapije. O naučnoj i drugoj sabraći na fakultetima, zdravstvenim i drugim ustanovama u Podgorici da i ne pominjem. Jer to je suviše blizu. Odmah do tifranske kapije. Pa i odista, koliko je blizu srcu, kao da nije važno neke naročite pohvale. A bogme jeste. I te kako.

No, sada se istinski sve drugačije događa. Berane postaje univerzitetski centar. Sada se sve više dolazi kroz tifransku kapiju. Kom sve to posmatra, i svojom prozračnom bjelinom duše se osmjehuje. I, da se zna, on i dalje nadgleda Tifran, tu našu najveću kapiju djetinjstva.

A Tifran k'o Tifran. Ko zna koliko je to kome primijetno, ponekad s' proljeća se pokrene svojim raskošnim biljem, i otprati ili pozdravi nekog našeg zavičajnog realistu ili sanjara.

Miomir Mijo Mišović

Foto: Adem Ado Softić

Tekst preuzet iz 19. broja časopisa "Nova Sloboda"