Prije punih 45 godine, 27. januara 1977. u zagrebačkom nedjeljniku "Arena" broj 840 objavljena je priča o najhrabijim Jugoslovenima u tradicionalnoj "Areninoj" akciji "Pothvat godine".
Na naslovnici je tada objavljena fotografija sa proslave povodom dodjelele priznanja i znački u zagrebačkoj dvorani "Vatroslav Lisinski" 16. januara 1977. na kojoj se nalaze pet hrabrih momaka, članova Gorske službe spasavanja Planinarsko smučarskog društva "Vojo Maslovarić" iz Ivangrada, koji su ovo zasluženo priznanje dobili spasivši 13 života u snijegom zavijanom bihorskom selu.
Bili su to: Safet Mejo Stanić, Miško Tomašević, Gavro Trifunović, Feko Huremović i Slado Sijarić.
"U veljači prošle godine pet mladih Ivangrađana, prkoseći nebrojenim opasnostima, spasilo je trinaest života. U to vrijeme snijeg na bespućima Pešterske visoravni bio je viši od dva metra. Mnoga sela i zaseoci ostali su jednostavno odsječeni od svijeta.
Međutim, najteže je bilo u selu Pločniku gdje je petočlana obitelj ostala potpuno odsječena a nešto dulje još jedna od osam članova. Vijest je donio čovjek koji je osam sati pješačio do Štaba civilne zaštite u Ivangradu. Među snijegom zavijanim porodicama bilo je i djece i bolesnih, a bili su bez ogrijeva i hrane..." ("Arena" br. 840, 27. januar 1977.)
U ivangradskom Štabu civilne zaštite najveću nadu su polagali u helikopter koji bi ugroženim porodicama mogao iz vazduha doturiti hranu i ljekove, ali zbog magle i nevremena njegovoj posadi, u kojoj se nalazio i mladi ivangradski novinar Braho Adrović, to nije pošlo za rukom. Tada je na scenu stupila grupa hrabrih i odvažnih...
Nadaleko poznato Planinarsko smučarsko društvo "Vojo Maslovarić", na čijem čelu su bili Safet Softić (predsjednik) i Branko Božović (sekretar), imalo je za ovakve prilike u svom sastavu formiranu Gorsku službu spasavanja (GSS), sastavljenu od hrabrih i odvažnih momaka, spremnih da u svakom trenutku pomognu ljudima u nevolji. Na njihov poziv svi petorica su u najkraćem mogućem roku bili spremni za polazak.
Uprtili su rančeve napunjene sa po 25 kilograma hrane i ljekova, spremili skijašku opremu i puške, i zaputili se rano ujutro 3. februara 1976. prema selu Pločnik...
"Put na koji su krenuli i sa kog su se vratili tek nakon tri dana i ljeti se teško savladava. Penjali su se uz opasne litice i tijelom probijali kroz snijeg koji im je često sezao i preko glave. Na mnogim se mjestima ni vrhovi borova nisu vidjeli. Nisu znali šta je pred njima, ali su znali da ih gore, u planini, očekuju nemoćni i izgladnjeli ljudi. Kad su napokon stigli, malaksali su ih ljudi dočekali - pjesmom. Jedan od mještana svirao je gusle i tako hrabrio svoju obitelj da izdrži..." ("Arena" br. 840, 27. januar 1977.)
"Bio je to jedan od najtežih pothvata Planinarsko skijaškog društva "Vojo Maslovarić" iz Ivangrada, a humanost i smionost petorice mladića bila je još jednom pokazana, ovaj put na najbolji mogući način. Kad smo ih upitali kako su uspjeli u svome pothvatu unatoč skromnoj planinarsko-skijaškoj opremi, bez mnogo razmišljanja su odgovorili: - Ako nismo imali odgovarajuću opremu, imali smo - srca!” ("Arena" br. 840, 27. januar 1977.)
Bilo je to vrijeme kad se ljudima nije zagledivalo u genetski kod da bi se na osnovu toga zauzimao prema njima odgovarajući gard. Kad su sva imena i prezimena bila podjednako ljudska i važna. Kad su ljudi bili pošteđeni međunacionalnih i međustranačkih zazora i kalkulacija, i kad su se dijelili samo na ljude i neljude, na hrabre i na kukavice.
Akciju spasavanja dvije životno ugožene porodice sa Pločnika, porodice Moma Došljaka i Paša Bošnjaka organizovali su Safet Softić i Branko Božović iz PSD "Vojo Maslovarić".
Sa rančevima punim hrane i ljekova, glavom u torbi a srcem toliko velikim da nije pošteno moglo ni u grudi da im stane, uputili su se prema Pločniku kroz šumu i sniježna bespuća Pešteri: vjenčani kumovi Miško Tomašević i Safet Mejo Stanić, Slado Sijarić, Feko Huremović i Gavro Trifunović , i za taj podvig dobili priznanje i značke od zagrebačke "Arene" koja ih je tim povodom dva dana ugostila u Zagrebu, u koncertnoj dvorani "Vatroslav Lisinski" priredila proslavu na kojoj su ih zabavljali Arsen Dedić, Gabi Novak, Elvir Voća, Vera Svoboda, Stjepan Mihaljinec i voditelj Ljubo Jeličić, a čuveno Ugostiteljsko preduzeće "Zagrebački plavi" priredilo nezaboravno veče u njihovu čast i to u restoranu sjetno-simboličnog naziva koji u sebi sublimira svu blagodet onoga što smo na ovim prostorima nekad imali a čega se danas, eto, samo sa nostalgijom prisjećamo: u restoranu "Pod mirnim krovom” ...
U to vrijeme pod mirnim krovom svi zajedno disali smo punim plućima i širom otvorenih očiju gledali u budućnost. Danas, prilično umorni i bezvoljni, anemično i uskogrudo, poluzatvorenih očiju, gledamo u prošlost i čeprkamo po njoj tražeći razloge i opravdanja kojih nema, isto kao što nema ni Safa ni Branka, a ni onog i onakvog Planinarskog društva "Vojo Maslovarić" i njegove Gorske službe spasavanja.
Komšije Momo Došljak i Pašo Bošnjak odavno zajedno oru nebeske njive i čuvaju stoku na nebeskim pašnjacima gdje je uvijek toplo i gdje snijeg nikad ne pada. Nema više ni Feka, ni Meja a ni Gavra. Feku i Gavru puklo je srce. Bilo ga je previše i nije imalo kud. Moralo je da pukne. Safet Mejo Stanić umro je mlad pošto je, nakon udesa, dugo vremena proveo u invalidskim kolicima.
O ovoj priči danas mogu da svjedoče samo rijetke požutjele fotografije, Miško Tomašević koji i dalje planinari i provodi svoje penzionerske dane u Beranama i Slado Sijarić koji živi u Švedskoj. O veličini i značaju Planinarsko - smučarskog društva “Vojo Maslovarić” iz Ivangrada, i o hrabrosti ivangradskih momaka iz njegove Gorske službe spasavanja mogao bi da svjedoči i poznati beranski književnik Braho Adrović, u to vrijeme zapošljen kao novinar Pobjede, koji je tada svojim novinskim člankom pod naslovom "Nezaboravni juriš smjelih" ispričao priču o ovoj junačkoj epopeji mladih Ivangrađana i time ih uzdigao na pijedestal humanosti one Jugoslavije koje takođe odavno više nema.
Nema više ni onog i onakvog Ivangrada, kao ni mnogo toga što smo jednom davno imali a onda zauvijek izgubili.
Ovdje snijeg i dalje pada i stežu mrazevi. Bespomoćnima ni u gradu niko ne pokušava da pomogne. Sve je manje zajedništva, a o hrabrosti i da ne govorimo. Svak' se svome jadu zabavio. Dolje tvrdo a gore visoko...
Na čitavom ovom nesrećnom Balkanu niko odavno više nije "Pod mirnim krovom"...
