Pogled u prašinu

Bio je to čudan dječak. Jednom, kad smo se vraćali iz škole, zastane on, zagleda se u zemlju. Kao da je ugledao nešto što mi ne primjećujemo.

- Šta ti je, u šta si toliko upiljio?

- Nešto mislim: Bože mili...kad se umre, pa nikad više, nikad, nikad, nikad...

                                                                      Prepad

Žene se vratile iz varošice ( dvadesetak kilometara od njihovog sela) – ratno vrijeme,otišle tamo da štogod opljačkaju. Jedna je donijela i – zidni sat. Više ju je privukao njegov izgled – to što pokazuje vrijeme, bilo je za nju manje važno. I kad je, premorena, utonula u san, u ponoć – zazvoni sat. Prepadne ženu, baci je u nesanicu.

                                                                     Učiteljica

Došlo dijete iz škole, pa veli:

Tata, jesi li ti banda?

Kakva banda, sine? Ko ti je to rekao?

Učiteljica kaže...Pričala nam o ratu, pa...tako ona kaže za one sa kojima si ti bio u ratu..

Dobro, sine...ako učiteljica kaže. Slušaj učiteljicu.

                                                          Kad čovjek ima sreće

Izbaci Lim opanak, skoro nov. A ja već imao jedan ispravan.

                                                            Negdje u planini

Preko prevoja planinskog, sa oblačkom slučajne izmaglice – kao da je sama zemlja uzdahnula – dopre pjesma:

          U planini cvijet vene

          nema nikog da ga bere.

Iz knjige ,,Prođe pamet ko trešnje“

(sakupljene narodne mudrosti i događaji)

Fotografija: Milija Pajković