Lijepo mi je bilo dok sam bio komandir karaule u Lijevku. Sad, kad razmišljam o tome, učini mi se da su to, uistinu, bile najljepše godine u mojem životu. Ne, nije to samo zato što sam bio mlađi, i što je u mladosti sve lijepo, već i zato što nas je narod Lijevka prihvatio, tako kao da smo im rod.

Tih godina, pravili smo put za vojne potrebe, koji je prolazio kroz Lijevak. Otvarali smo, tako, i Lijevku oči. Miris grada počeo je da ulazi u kuće, pokrivene šindrom. Put je doveo velike kamione i vesele graditelje, uvodio nove mogućnosti i stvarao drugačije navike.

Električna struja svinula je u gotovo svakoj kući, i radio, pa, nešto kasnije, i televija, kao sunčevi zraci, uvlačili su se i u najudaljenije djelove planinskog sela. Granica je izazov. Nije lako, ali osjećaš da radiš koristan i častan posao. I da si najmanji, stub si odbrane svoje zemlje, i, onda, ništa ti nije teško.

Ostavio sam Lijevak, pozdravio se s ljudima ljudski – niko na mene nije ponio žalost. Pjesma, povodom mojeg odlaska nije prestajala do kasno u noć.

Napredovao sam, u službi – postao visoki oficir u Premornici, glavnom gradu Oblasti.

U Lijevak je došao novi komandir.

U Premornici su me mnogi ljudi iz Lijevka sretali. Zastali bi, u žurbi, pozdravili bismo se. Kad smo imali vremena, svratili bismo u kafanu. Obnavljali smo uspomene. Iako smo se udaljavali od vremena zanosa, ljudi nijesu zaboravljali priredbe vojske i omladine Lijevka, akcije koje su promijenile Lijevak, hvatanje diverzanata, koji su, iz Albanije, nastojali da prelaze preko naše granice, da nas ubijaju i da nam zagročavaju živo, i čuvanje da bilo ko ima zle namjere i ne načepi na granicu naše zemlje.

I novom komandiru istekao je mandat.

Ispraćaj dotadašnjem i doček novom komandiru upriličen je istovremeno. Da jednome zahvale za postignute uspjehe, da se drugome poželi uspjeh u radu. Da se sve završi o jednome trošku. I ja sam se tu nekako našao. Došao sam službeno, da obiđem granicu, s višeg nivoa, pa me, kad sam već tu, zadržaše, da se zajedno proveselimo.

Za naš sto, ne pitajući da li je slobodno, sijeda postariji čovjek, malog rasta i žutih brčića. Već dobro potegao, prilijepio se za mene:

– Ti si novi komandir, Grbović?

Okrenuh se prema njemu, ništa ne rekoh, samo ga zagrlih, što je njemu značilo da jesam to što kaže.

– Dobro je – nastavlja – da na taj položaj najzad dođe pravi čovjek. Naš čovjek. Milo mi je što si baš ti došao. Jeste, duše mi očine. Jes groba mi majčinoga. Čuli smo sve najbolje o tebi, i to nas, zaisto, raduje. Da kažem pravo, mene raduje. Pričam ono u šta sam siguran. Možda ponekome, ponekome gadu, nije milo kad tako vrsni ljudi zauzimaju odgovorne položaje.

A nije ni čudo što ljudi nemaju povjerenja u one što dolaze, kad dolazi sve gori od gorega. Dosad su nam sve slali ljude sa strane. Šalju, a nas ne pitaju. A, zna se, nema ništa bez našega čovjeka. S našim čovjekom brzo nađemo zajednički jezik. I na poslu, i u polju, a, bogme, i u kafani. Kafana je ljudsko sretalište i počivalište.

Ne volim ja mnogo one službiste što ne ulaze u kafanu. Svaki važan službenik treba da ide u narod, a pogotovo onaj ko brine o granici. Nema čuvanja granice, ako je svi ne branimo, a ne branimo je svi ako nijesmo uvezani, ako nijesmo stalno jedni uz druge.

– Ovaj do sada nije bio dobar? – upitah.

On ugnu ramenima, napući usne, šarnu očima, prižmurnu, pa mi, na uvo, da riječima da povjerljiv ton, kaže:

– Ništa. Ništa, brate. Čovjek dobar, ali nesposoban. Odan, ali glup. Dođe ti ponekad da ga zažališ i da ga ti naučiš šta treba da radi. Ti, koji bi trebalo da manje znaš no on. Jer, njemu je to struka, a tebi, na primjer, nije. Mislim da me razumiješ?

Klimnuh glavom. Stavljam mu do znanja, pošto tiho govori, da sam čuo šta mi je rekao. On shvati da time odobravam ono što kaže, i nastavlja:

– Ni ja ne znam kako treba da se radi. Da znam, bio bih ja komandir, a ne on, ali znam da ne valja tako kako je on radio...

Ne da mi da progovorim s ljudima. Oblijeće oko mene. I sve hoće da se kucamo čašama.

– E, moj Grboviću. Da znaš, da mi je milo. Milo, tako mi one djece, što sam je sa svojom ženom nekako iskofrljao. – Naš čovjek – tapka me leđima.

– Dobro, prijatelju, svi smo mi naši, pa iako su nekima kuće s ove, a nekima s one strane, brda – kažem.

– A ne! To – ne! To nije tako. Bolje se razumijemo s ovima što su nam kuće s ove strane. S naše strane. Shvataš?  Tako je to kod mene, moj Grboviću. To – među nama rečeno.

– A reci mi kakav je bio onaj komandir prije ovoga. Onaj Dmitar Orlić, što je bio dok se struja uvodila, i put pravio?

On se ponovo nagnu prema meni, zagrli me, po ko zna koji put, i povjerljivo kaže:

– Šta da ti kažem! Ista su to...

– Šta?

– Govna! Govnarija. Iza nekog, ko zna kojega brda je bio – iz pizde materine. Čak nije ni s one strane. Iza nekog drugog brda, kažem ti. Nije naš, i džaba ti sve ostalo. Uvijek je naš bolji od onoga što nije naš, iako vele da je i on naš.

– Bolji naš loš od njihovoga najboljega?

– Taman Tako!

Neko reče da svečanost počinje, i otrgoh se od ovog čovjeka.

Poslije svečanosti, pitam bivšega komandira ko je onaj brko, i pokazujem očima na njega.

– Dobar čovjek. Prva liga – podiže palac bivši komandir.

Tek što ustadosmo iza stola, onaj opet k meni. Uze me podruku:

– Znaš šta je, Grboviću, ajmo mi u kafanu. Milo mi je da s tobom popijem piće. Ja ću da častim našega čovjeka.

– Pa već smo poprilično popili.

– Nema veze, danas je svečanost, da popijemo još po jednu turu.

– Možemo, samo ja nijesam Grbović.

– Nego?

–  Ja sam Orlić. Onaj komandir, koji je bio ovdje kad se gradio put, kad se uvodila struja.

Zagleda se u mene i, tek tada kao da mu se razbistri, veli:

– Goni li mi oca očinoga, moj komandire? Dobri komandire, Orliću.

– Što ja?

– Zato što mi odmah nijesi rekao ko si, no si me navukao da lupetam. Ti i rakija ste se protiv mene udružili.

– Ali, nema veze, možemo da odemo u kafanu.

Uđosmo u kafanu. Popismo. On se preznojava. Tu nam priđoše još neki, i ja pričam viceve, šalim se. Pričam kako brko nije poznao pretprošlog komandira, onog što je pravio put i uveo u Lijevak struju, ali ne pričam šta mi je sve govorio dok smo čekali dok je počela proslava.

Ali, on ne može da ćuti:

– Druže komandire, ti si za mene jedan jedini komandir, koliko god ih dolazilo i odlazilo. I nemoj da shvatiš ozbiljno ono moje blebetanje. Ne kaže se džaba da ne treba slu-šati šta pijan čovjek kaže. A ja sam od onih koji kad popije, ne zna šta priča.

Kad smo izlazili iz kafane, brko me tapnu po rapenu i veli:

– Odakle god da si, ti si i naš čovjek. Ti si rod, i kad nijesi naš čovjek...