U vrijeme kad su pored Kambodžanaca, Afrikanaca, Japanaca, Finaca, Šveđana, Amerikanaca, Rusa, Italijana, Njemaca, Indijaca i mnogih drugih rasa i naroda,  u Berane počeli da stižu i Kinezi, nalazila se na Njegoševom trgu jedna kafanica,  zanimljivog naziva ,,Znak pitanja“, baš kao i ona, nadaleko poznata, u Beogradu!

Krčma sa šarenim stolnjacima i mirisom domaće šljivovice, puna priča raznih gostiju, domaćih ljubitelja šljive, boema, šumskih radnika, stočara, seljaka, kockara, švercera, činovnika koji su bježali s posla da bi dobro sakriveni isprali grlo i pročistili glasne žice i svih onih koji su se u njoj osjećali kao domaćini, u koju su svraćali i zbog priča i šala, ne postoji više;  otplutala je ona niz usporeno vrijeme starog trga prepunog uspomena!

Ostala su samo prisjećanja, a među njima i sjećanje na njenog stalnog posjetioca, u stvari, više domaćina, nego gosta, predavača istorije Branislava-Braja Milovića, padobranca, trkača na srednje i duge pruge, omiljenog među đacima i ostalim žiteljima varoši i okoline, boema poznatog po raznim dosjetkama.

Inače, gnijezdila se kafanica u donjem zapadnom dijelu kuće Lazarevića, stare  i ugledne varoške porodice. Njen vlasnik je bio Ranko Lazarević, strastveni lovac i ribolovac, majstor roštilja i kulinar, poznat po spravljanju  izvanrednih jela od divljači. Oženio se u nešto poznijim godinama sa Svetlanom-Cacom i   uživaju jedno u drugom, živjeći  onako kako im to i odgovara, neprimjetno i tiho, rastežući svoje dane i noći kroz varošku pihtijastu dosadu.

U južnom dijelu kuće, takođe, u prizemlju, jedno vrijeme se nalazila prodavnica prehrambene robe, baš onda kad se to i isplatilo, koju je otvorio Lazov stariji brat Bakule, još jedan od  varoških boema i nekadašnji scenograf mjesnog pozorišta, vlasnik jedne od prvih beranskih ,,fića“. No, kad je počelo vrijeme velikih diskontnih samousluga, braća su stavila katanac na vrata.

Zbilo se to, nekako, u vrijeme kad su na tlo Berana stupili supružnici Jong Ceng i Kši Ju Ši iz Fu Cea, predgrađa Šangaja, s namjerom da otvore prodavnicu jevtinih džidža-midža, odjevne robe, obuće i ostalih kineskih drangulija. Dok su šetali kroz varoš i tražili  buduće prodajno mjesto, nabasali su na kuću Lazarevića sa kafanom i zakantančenom prodavnicom.

Ljepuškasta Kši Ju Ši rekla je svojem mužu Jong Cengu, inače, ekonomskom tehničaru po struci, naravno na čistom kineskom:

- 靈魂，在我看來，這對我們來說是一個完美的地方.

Što je značilo:

- Dušo, po mojem mišljenju ovo je pravo mjesto za nas!

- 金礦，這條胡同是像山間小道香甜的氣味，潺潺的人流，但不知何故仍然！

 odgovorio je Jong, umilno gledajući svoju Kši!

Odnosno:

- Zlato moje, ova uličica je kao planinski puteljak slatkog mirisa, žubori potok ljudi,  a opet je nekako mirno!

Pregovori oko iznajmljivanja prostora za prodavnicu između braće Lazarević i bračnog para Ceng iz Fu Cea trajali su kratko, ali i uspješno.

Nakon godinu dana i, možda, koji dan više, Kši Ju Ši iz Fu Cea u Šangaju, porodila se dvadesetog januara u porodilištu beranske bolnice! Rodila je djevojčicu, kojoj su nadjenuli ime Ju, što odgovara našem imenu Jovana, pošto je u trenu rođenja bio Jovandan.

Kši se posvetila uzgoju kćerke, a teret oko posla u prodavnici pao je na leđa Jonga. On je sve to s lakoćom podnosio, jedva čekajući noć da bi uživao, zajedno sa Kši,  u idili sa gugutkom Ju. Kad je njihova ljepotica ojačala, odlučili da se dogovore sa Cacom i Rankom da je čuvaju dok oni rade.

Tako je lutkasta Ju, bademastih okica, neočekivano ušla u život Lazarevića. Kako je rasla, tako je, uporedo, sa kineskim riječima, koje je saznavala od svojih roditelja naveče, mahom pred spavanje, spoznavala i tajne našeg jezika.

Pored uprženih pilećih krilaca, pileće iznutrice, riže na hiljadu načina i upotrebe drvenih štapića za jelo, Ju je savladavala i tajne domaće kuhinje u vidu jarduma, skorupa, sira, kukuruze, kačamaka, popare, čorbastog pasulja i prebranca, kisjelog kupusa sa slaninom,  kuvanog krompira, tučanika, gotova, patišpanje...

Caca je brzo naučila imena svih lutaka slatke Ju, oblačila ih je sa njom skupa u bezbroj  šarenih krpica, uspavljivala ju je uz naše uspavanke, tokom popodnevnog odmora, pričala joj je bajke i basne i prihvatila ju je kao da joj je kćerkica.

Tako je bilo i sa Rankom Lazom - nosio ju je na ramenima kroz uličice i ulice, na obalu Lima, pecali su zajedno, vodio ju je čak, džipom i na planinu Mokru, gdje su boravili u vikendici, pored koje se nalazi izvor, nešto ispod, u udolini, blatina-jezerce sa splavom. Uživala je Ju u žuboru potoka, mirisu raznog cvijeća i bistrom nebu i u pogledu na druge planinske vrhove.

Naveče, kad bi preumorni Jong i Kši utonuli u san, Ju se iskradala, i ulazila je na vrhovima prstića, kao balerina, u Cacinu i Lazovu sobu; zalijegala je na veliki bračni krevet, između njih, okružena bezmjernom pažnjom, ljubavlju i pričicom za laku noć.

Iako beranske godine teku sporije nego u ostalim varošima i krajevima, neumitno vrijeme je, nenadano, brzo pojelo nekoliko ljeta i Ju je  skoro sasvim neosjetno stasala za predškolsko učenje. Jasno, Kši Ju Ši i njen suprug Jong Ceng su odlučili, a i šta bi drugo, nego da slatku Ju odvedu u svoju daleku i mnogoljudnu Kinu, u mjesto Fu Ce, predgrađe Šangaja, postojbinu šangajskih patika, u kojima smo se, tamo negdje oko sedamdesetih godina i nešto prije,  ponajbolje loptali.

Obećali su joj, između ostalog, da će je odvesti na čuveni Kineski zid i da će je tamo slikati, a i pojasnili su joj da je u Kini čekaju šareni zmajevi i divne priče  majčinih i očevih roditelja, kod kojih će je ostaviti.

Međutim, šećerlema Ju neće ni da čuje za sve to, kao ni za odlazak u Kinu, iako često ljubi slike svojih baka, djedova i Kineskog zida; svilenkasto-vragolasto luče, mezimče  Kši i Jonga, iz šangajskog predgrađa Fu Cea, neće nikuda iz Berana, varoši iz koje mnogi bježe glavom bez obzira, kao da će na njih svakog časa da se obruši lava iz davno ugašenih bjelasičkih vulkanskih kupa, neće slatka Ju nikuda od svoje Cace i svojeg Ranka,  zato što je osjetila njihovu veliku pažnju i ljubav, zato što je naučila da izgovara beranske riječi, zato što su je zapahnuli  reski planinski vazduh i dah Lima, zato što je Ju Jovana, rođena na Jovanjdan, zato što je Ju, u stvari, rođena Beranka!

Iz knjige ,,Varoš bez mane"

Ilustracija: Milija Pajković