Četvrti put sam u Parizu, ali prvi u proljeće. A Pariz je, kažu, s proljeća najljepši. I moja majka Danica, sjećam se, voljela je proljeće. Ja baš ne; jesen mi je, nekako, milija.
Imao sam vaktile u Parizu promociju mojih knjiga, “Proljeće u Bronksu” i “Lakše bi se živjelo ako bi se praštalo”, đe su nadahnuto govorili Bramka Bogavac i Jezdimir Radenović.
Taj čudesni pisac Jezdimir Radenović!? Niko nije znao ni đe stanuje, ni od čega u Parizu živi… Tada sam ga prvi put upoznao.
Bili na promocij I beranski Parižani, Mišo Popović, Božidar Radulović… Pa moj novinarski drugar, pjesnik Milorad Miško Vujisić…
Zapisah jedaman, u Parizu: Teče Sena, teče Sena. Jesen plovi niz nju…
A sada, evo, uz zelenkastu Senu, prikrada se proljeće. Baš kao u pjesmi Radonje Vešovića, kad Cigani raznose proljeće uz Lim…
Koliko juče, Parižani i Parižanke u zimskoj odjeći; već danas, lako odjeveni.
Na Bulevaru Haussmann, jedna graciozna Parižanka, zastade ispod staklastog autobuskog stajališta, hitro skide jaknu, zatim bluzu, pa džemper i odjezdi u tankoj majici…
Pokoji beskućnik na ulici, s mačkom i psom; dremucka. Kad čangrcne novčić u metalnu čantricu, žmirne, pa nastavi svoju uvježbanu predstavu…
U Luvru, ispred Mona Lize, kao i uvijek, gužva. Škljocaju fotoaparati, a ona, Liza, iza neprobojnog stakla, blaženo osmjehnuta.
Proljeće je na nebu i na krovovima pariškim.
Pred “Lafajetom” mladić za klavirom: ne patiše; ispod njegovih ruku koprcaju se dirke.
I na Pigalu, uokvirenom brojnim seks šopovima, živo.
Pariz je na biciklima, pa i na trotinetima.
Slikar Vojo Saičić, višedecenijski vasojevićki Parižanin, koji na biciklu prelazi Pariz, reče da ovog puta nije išao na Međunarodni sajam knjiga; dosadilo mu.
Pričali su mi o Parizu Petar Lubarda, Milo Milunović, Risto Stijović…
Sve je davno ispisano o “gradu svjetlosti”; ispjevano, islikano…
Ali, ipak, kako bi rekao slavni crnogorski filmski reditelj Živko Nikolić, svaka suza iznova. Nema crnogorskih Parižana: Dada Đurića, ni Miša Popovića, ni pjesnika Milorada Vujisića…
Dado je živio u Francuskoj gotovo šezdeset godina, Mišo četrdeset osam, Milorad trideset osam. Svi su se vratili Crnoj Gori; Dado je sahranjen na Košćelama, Mišo u zavičajnim Beranama, Milorad na Jabuci kod Mateševa...
S jeseni 2004. u Parizu, srijetao sam se s njima; razmijenismo Milorad i ja knjige: ja njemu moje “Proljeće u Bronksu”, on meni svoju zbirku poezije “Sklad Rasula”.
Na knjizi posveta: “Dragi Slobo! Sve se menja i zauvek ostaje isto. Tvoj Milorad Vujisić”.
Pjeva Milorad: Smrti/ pogledaj me/ i / mirno umri/ pre mene… Ko ništa nema/ Mirno umire /Prvi put gubi/ Tuđe bogatstvo./ Kad odrastem/ biću već mrtav/ niko neće saznati/ da sam odrastao/ ne žalim/ smrt je bolja.
U Francuskoj je objavljivao pod pseudonimom Igor Mesec…
Dvadeset devetog decembra 2007. otvorio sam izložbu Miša Popovića u njegovim i mojim Beranama. Tada je zavičaju poklonio trideset slika; legat nosi ime njegove najstarije sestre, Lole Popović.
Akademski slikar, đak Rika Debenjaka, Cuce Sokić i Mila Milunovića, ređao je zapažene uspjehe u Francuskoj, pa je ugledni pariški likovni kritičar Mišel Galua konstatovao: “Popović otvara jedan novi pogled, jedan novi sud nad nama samima i na druge. Ovaj pogled u slikarstvu zaslužuje da mu se dodijeli ime njegovog kreatora: ‘Mišoizam”.
Davne 1958. Mišo je izlagao u Umjetničkom paviljonu u Titogradu, odmah poslije Lubarde. Želja mu je bila da na istom mjestu izloži svoja nova platna, ali ne stiže. A nedostajala je i odgovarajuća energija da se ta izložba organizuje.
Krug je zatvoren; protrčaše kroz život. Ostale su njihove slike, pjesme…
I: siđoh niz Monmartr, strmim, krivudavim ulicama, prema Mulen Ružu, Pigalu…
Iz knjige “Suncokreti na Trafalgaru”
Na fotografiji: Uspomena iz Pariza: Mišo Popović, Jagoda Stamenković, Slobodan Vuković i Božidar Radulović
