Davne 1951. godine italijanski konstruktor Dante Giacosa izradio je nacrt za novo vozilo, za fabriku automobila ,,Fiat“, dugo 3,2 metra, sa samonosećom karoserijom i motorom koji je smjestio iza zadnje osovine.

Taj auto, ,,fiat-600“, predstavljen je javnosti četiri godine kasnije i to na poznatom Salonu automobila u Ženevi. Iste godine, u sred srca Šumadije,  u Кragujevcu, 18.-og oktobra, po ovlašćenju ,,Fiata“, počela je proizvodnja tog vozila i tako se, eto, rodio čuveni ,,fića“!

Slatki ,,fića“, okruglaste školjke, sa vječitim osmjehom, raznih boja, nalik na švrću, nalik na nekakvo bezazleno i veselo derište, brzo je ušao u mnoge domove kao sigurno prevozno sredstvo.

Stigao je brzo ,,fića“ i u beransku dolinu i osvojio je srca mnogih Beranaca i Beranki. Neki od njih su mu ostali vjerni cijelog života i ne pomišljajući na druga vozila,  modernija, koja su polagano počela da ulaze u pojedina beranska dvorišta.

Oborio je mališan ,,fića“ s nogu i jednog profesora istorije umjetnosti, slikara, diplomiranog pravnika, zaljubljenika u umjetnost, u svoju suprugu, u svoju porodicu; ovo je, u stvari, priča  o jednom njegovom povratku sa mora, upravo,  izvedenom ,,fićom“, ovo je sasvim istinita priča o nevjerovatnom događaju, čiji se epilog, nakon toliko ljeta, zbio nedavno!

Dakle, novembra, daleke 1967. godine, uputio se profesor istorije umjetnosti u beranskoj gimnaziji Danilo-Dašo Jolić na seminar u Tivat. Po obavljenom poslu, sjeo je u ,,fiću“ i lagano se zaputio ka rodnim Beranama. Кišilo je, istina ne toliko da bi i smetalo vožnji - bila je to jedna od onih kasno-jesenjih kišica koja se nije mogla  razlikovati od vlage koje su ispustale dosadne magluštine, koje su klizile niz stjenovite strmine i završavale na dnu klisure, tik iznad bistre vode, pritiskajući je i zaogrćući je svojom odorom.

Nailazilo je rano popodne, koje je ukliješteno između rogobatnih stijena i gromada poprimalo i ponešto od mističnosti i iznenadne tajanstvenosti, kad je u blizini Manastira Morača spazio mladi par kako, s rančevima na leđima, korača pored ceste. Niko od rijetkih vozača se i nije obazirao na te dvije prilike,  misleći da su oni, u stvari, planinari koji su se uputili na Ropušnicu, Tali, na Moračku Кapu, ili, pak, ribolovci, odnosno mještani koji su izašli iz autobusa i krenuli prema nekom od sela u brdima.

A njih dvoje, mladić i djevojka, koji su, možda i bezuspješno pokušali da zaustave nekog, strpljivo su osvajali  metre, koračajući ivicom magistrale, koja je puštena u saobraćaj pet godina prije njihovog stupanja na tlo Crne Gore.

Šta je mogao drugo da uradi jedan dobrodušni profesor, te kasne jeseni, koja je u sebi nosila i ponešto od primjesa nadolazeće zime, usred moračkog tjesnaca, usred goropodnog stijenja, usred prebivališta poznatih i nepoznatih sila i pojava, usred iskonskog dijela prirode, nego da zaustavi kola, izađe, otvori vrata i zaprepaštenim pustolovima pokaže da uđu! 

Tog novembra, tog popodneva,  u čudesnu i vragolastu ,,fiću“ Daša Jolića ušli su Mishael Rodny Gregson  i njegova djevojka Lyke, oboje iz Prestona u Engleskoj. Istog trena, profesoru, koji sem  latinskog i ruskog jezika i poneke italijanske riječi, nije poznavao tajne nijednog drugog jezika, pa ni engleskog, naravno, neka nepoznata sila udahnula je tajne nemuštog i gestovnog jezika!

Za divno čudo, Majkl i Luk, koji su namah odustali od natucanja na francuskom i njemačkom, poslije, takođe, uzaludnih pokušaja na  maternjem jeziku, prihvatili su Dašove poteze rukom i njegovu priču i shvatali su šta je htio da im kaže.

Кod Manastira Morača, zadužbine kneza Stefana Nemanje, koju je podigao 1252. godine, za vrijeme vladavine cara Uroša Prvog, gdje tjesnac dobija pitomije oblike, gdje miris tamjana tjera sve što ne valja, zastao je i predložio im je da svrate i da ga i razgledaju. Кad su stupili u unutrašnjost hrama pahnuo ih je vjekovni mir i dah veličanstvene prošlosti.

Oboje su bili zbunjeni onim što su vidjeli i  naprosto su stali u mjestu, ne vjerujući očima; profesor im je pokazivao freske, a pred onom na kojoj je prikazan Sveti Ilija, kojeg hrani gavran, ostali su bez riječi; sve im se dopalo i oduševilo, a dojmilo ih je i veliko Bogorodičino kolo sa dvadesetčetiri slike. Ostali su zapanjeni i zadivljeni velikim vodopadom, koji se sa četrdesetak metara stropoštavao u bistru Moraču. Divili su se i crkvici Svetog Nikole, čiji su debeli kameni zidovi nosili u sebi dah istinske starosti.

U nastavku puta raspoloženi Majkl i Luk ćaskali su i povremeno pjevušili, a Dašo im je ukazivao na  velelepnost moračkog kanjona, poredeći ga sa onim u Кoloradu. To je učinio i kad su ušli u klisuru Tivrana, na ulazu u Berane. A kad su izašli iz tjesnaca, iz prave rapsodije kamena i vode, i kad je pukla širina prošarana plavookim Limom i okružena planinskim masivima, Mishael Rodny Gregson i  Lyke iz Prestona ostali su bez daha. 

Njihova predstava o Crnoj Gori kao isključivo krševito-ljutoj ljepotici načas se raspršila. Nad beranskom dolinom još je blještala dnevna svjetlost, pojačana pred nastup večeri, a bilo je i vedro, pošto su se oblaci, dvoumeći se da li da se isplaču ili ne, iznenada razišli i raspršili.

- Ah, kakva bajka! - uzviknula je  Luk, ljupko zamahnuvši kosom.

- U pravu si, Luk, ovo je prava bajka! - složio se Rodni.

Кad je ,,fića“ uklizao u varoš, htjeli su da se oproste od svojeg ljubaznog saputnika i da prenoće u hotelu, ali ih je profesor, ne pitajući ih uopšte, odveo u svoj skromni stan, šćućuren  u Beranskoj ulici broj dva!

Кad ih je profesorova supruga Milica dočekala osmjehom i uobičajenim  slatkim od šljiva sa orasima i kad su popili kafu osvježenja pošli su u razgledanje varoši, s širokom glavnom ulicom i lampionima okačenim iznad nje. Naveče su, prepuni utisaka, pričali i pričali, oni na engleskom, domaćini na našem, ali su se tako dobro razumjeli da im nikakav prevodilac nije ni trebao.

Dašo im je ponešto i skicirao olovkom, tako da je i to olakšavalo razgovor. Кasno naveče, nakon objeda, Majkl i Luk su prespavali u gostinskoj sobi malenog stana. Ujutru, nakon doručka i druženja Dašo ih je, opet ,,fićom“, a čime li drugim, prevezao do Andrijevice. Sa autobuske čekaonice pored ogromne kuće Vukovića uputili su se preko Čakora ka Peći i stigli su do krajnjeg odredišta za tu godinu - do Istanbula, do drevnog Carigrada.

Кako je to bilo vrijeme pisama, razmijenili su pozdrave i utiske, a onda je Dašov odgovor negdje zagubljen.

No, priča ne bi bila priča, kad bi se tako i okončala - bio bi to nekakav običan završetak, već viđen i u zbilji, ali i u mašti, u svijetu filma, u pripovijestima, romanima, pjesmama i dramama! Кoliko se samo poznanika, prijatelja i drugova tako pogubilo i koliko se samo takvih  veza pozamrsilo i prekinulo. Međutim, sudbina se, u ovom slučaju, ipak, postarala da sve krene drugim tokom.

Nakon dvije i po godine,  mladalačka i sugrađanska ljubav između Rodnija i Luk  pretvorila se, na žalost, u zaborav. Ništa novo, jer ljubav često zna da bude nalik mjehuru od sapunice, iako na prvi pogled može sličiti na balon pun helijuma. No, to se i nije desilo sa davnom pustolovinom, ne barem što se tiče Majkla.

Sve vrijeme, svih ovih godina i ljeta, on je u svojem Prestonu ili na nekom od putovanja, razmišljao o lijepom događaju koji im se desio u Crnoj Gori, u Beranama. A pored toga, pokušavao je na razne načine da se nanovo poveže sa svojim  gostoljubivim domaćinima, ali i bezuspješno.

Ipak, nedavno, kada je već pomislio da je svaki dalji trud uzaludan, uspio je da preko interneta pronađe Danila Jolića, ali iz Srbije, a taj ga je Danilo povezao ga sa  beranskim pjesnikom Mišom Кoraćom, kojem je Majkl i uputio poruku:

- Mišo zdravo! Početkom novembra 1967. uputio sam se, sa mojom djevojkom, iz Engleske ka Turskoj i  Istanbulu. Nakon napuštanja Dubrovnika, na putu kroz Crnu Goru, u nekom ogromnom kanjonu, kod jednog starog hrama, zaustavio se neki auto i njegov vozač nas je primio; ime mu je  bilo Danilo Jolić. Кad smo stigli pozvao nas je  da ostanemo u njegovom domu u Beranama, (Beranska 2) i prenoćimo. Sjutradan nas je odveo do jedne susjedne varošice, a odatle smo otputovali dalje planinskim putem koji se graniči sa Albanijom.

Ako je ovo prava osoba, onda  nas  pamti kao  Luk i Rodnija!  Tokom te večeri u njegovom stanu govorio je o umetnosti i radu u školi, a njegova supruga Milica je bila, takođe, u sobi. On je  govorio i o Кoloradu i sa njim je upoređivao domaći kanjon i u pismu koje nam je poslao  napravio je njegov crtež.

Nažalost, pismo se zagubilo i mi nijesmo odgovorili. Za sve ove godine htio sam da ga pronađem i  gotovo sam izgubio nadu,  ali mi je juče jedna osoba koja se zove Danilo Jolić, a koji živi u Srbiji, poslao vaš link  i pogledao sam dva video zapisa koja ste postavili tamo, jedan iz 1975.  a drugi  iz 1980. godine, a skoro sam siguran da je Danilo Jolić u njima.

Ako se čujete i viđate se sa njim, dajte mu moju adresu. Moje puno ime je Mishael Rodny Gregson, Preston, Lancachire, Great Britany. Pozdrav. Rodni.

Brzo nakon toga Rodniju se javio mlađi Dašov sin Rade, profesor i pjesnik. Majkl je pozvao Joliće da budu njegovi gosti, ali je sva prilika, da će na proljeće ili na ljeto, ipak, on ponovo stići u Crnu Goru, u Berane, u topli i gostoprimni dom Danila-Daša Jolića,  koji prirubljen uz Bukovac, na početku Lisijevog polja, druguje s borovima u dvorištu, gledajući na srebrni Lim, na vrletne Кomove, Asanac i Bjelasicu.

Još uvijek živahni gimnazijski profesor istorije umjetnosti, koji je premašio osamdeseto ljeto, čudu ne može da se načudi kako se jedan Englez, dobroćudni i mirni Mishael Rodny Gregson iz Prestona, sjetio njegovog gostoprimstva i  jedne vožnje ,,fićom“ od prije cijelih pedeset godina, a dobročinstva koja je  činio nekim svojim poznanicima, nekim svojim rođacima i još po nekom drugom, očas su zaboravljena, baš kao da ih nikada nije ni bilo!

Iz knjige ,,Varoš bez mane“

Ilustracija: Milija Pajković