Glavna beranska ulica se pruža u pravcu jugozapad-sjeveroistok, blizu je Lima i mosta na njemu. Zimi i u kasnu jesen upravo iz pravca rijeke nadođe studen i razlije se po ulici, utjerujući šetačima mrzlinu u kosti. Sa te iste strane na nju se nadovezuje, sa zaokretom sasvim ka sjeveru, Komska ulica.

Kad sam god htio da nekom od svojih prijatelja i poznanika sa strane, kao i drugim gostima, pokažem Berane, obavezno sam ih vodio i u Komsku, jer je ona u sebi nosila nekakvu muzejsku vrijednost i pahnula je nečim zagonetnim, što su joj odašiljale svojim tajnim vezama utvrde i prastara naselja sa gornjih ravnina doline. Ulica je imala gusti drvored platana i lipa, betonirane jarkove za odvod vode i kišnice, a i njegovane travnjake, oivičine žicom, nataknutom na drvene kočiće, obojene u zeleno!

Na njenoj desnoj strani su bile dvije brijačnice - Dušana Šebeka i Braha Redžepagića; kod Duja, čiji su preci došli iz obližnjeg Bijelog Polja, šišali su se i brijali navijači i prijatelji „Crvene zvezde“ a kod Braha „partizanovci“. Na mjestu Brahove kućice ranije su bili hanovi Softića i Ramusovića.

Brahov djed je bio beg i njihova kuća se nalazila uz samu zelenu pijacu, čiji je jedan dio bio, u stvari, njihovo dvorište, a imao je imanje i na mjestu današnjeg trga, pa se on ponekada naziva Begluk ili i Gornjoselski begluk. Na stablima dva najveća platana bili su postavljeni zvučnici; cijela ulica je slušala nedjeljne radio prenose nenadmašnog Radivoja Markovića, a naročita poslastica je bila utakmica između „Zvezde“ i „Partizana“.

Naravno, i ulica je imala svoje timove tako izdijeljene, koji su se sastajali na ledini gdje su se prodavala tovarna drva. Na toj strani su bile kuće Anđića, Krivčevića, Lakićevića i Vukićevića, pa ispod brda, uz Gimnazijsku ulicu, Bukumira, onda Pajkovića, u čijem je prizemlju bila šćućurena Dakina prodavnica, zatim sve slijepljene jedna uz drugu Ćulafića, Šebeka, Rmuša, Labovića, Šahmana i Hadrovića kuća, gdje su se subotom mogle kupiti ukljeve iz Skadarskog jezera, svježe i suve smokve, grožđe i duvan iz Skadra.        

Na Stanijinom ili Bukumirskom brdu, koje se dječacima i djevojčicama tada činilo kao da je sastavni dio Himalaja, sličugao se, skijao i sankao sav mlađi svijet Berana. Na lijevoj strani su se nalazili drveni klozeti nad makvom, koja je na putu do limskih virova tekla kroz betonsko korito, u nastavku kuća Lutovaca sa kafanom „Zlatno burence“, kuće Bajića, Ralevića, gdje su živjeli i Pajkovići, onda domovi Vukovića, Bukumira, baba-Martino prenoćište sa metalnim natpisom okačenim iznad vrata a nad pločnikom, zatim kuće Šćekića, Labudovića sa knjižarom i metalnim držačima za bicikla ispred, Ramusovića, pa redom kuća svestrano obrazovanog gimnazijskog profesora Dragiše Boričića u koju su se kasnije uselili Lalevići, pa kućerak Mandžukića, koji je bio i graničnik sa glavnom ulicom.

Nešto docnije su sagrađene i tri zgrade – na krajnjem sjeveru „Šumska zgrada“, u istom nizu Mala zgrada i na suprotnoj strani građevina sa okruglim hodničkim prozorom.

Iza „Šumske zgrade“ nalazilo se tajanstveno imanje šerijatskog sudije Hakije Ramusovića, puno zelenila i voćaka, sa potočićem koji je bio carstvo pataka, čija smo jaja brzo nalazili u travi, čim bi začuli njihovo gakanje. Hakijino dvorište je bilo pravi izazov za sve derane i curice, pa smo se u njemu i u vrtu sa višnjama i džanarikama krili tokom igranja „žmurke“!

Nedjeljom su majke iz Komske ulice mijesile kolače, spravljale torte i patišpanje, pržile šnicle i mafiše, pekle pogače i išlo se kod Manastira, iznad vrela, gdje se jelo i odmaralo. Ispred svake kuće u ulici nalazile su se drvene klupe, na kojima su stariji sjedjeli u predvečerje i ćaskali, uzgred nadgledajući igru djece.

Ulicom su prolazile parade, bakljade, maskenbali, moto i biciklističke trke. Moto trke su uticale umnogome na nas, pa smo mi pravili naše - dječje; na drvenu palicu, koja je predstavljala upravljač motora, stavljao se poklopac od konzerve, mahom obojen u bijelo, sa ispisanim brojem na njemu.

Zatim se trčalo ulicom i okolo, a onaj koji je bio najbrži sticao je pravo da na svojem „upravljaču“ napiše broj 25, koji je nosio poznati motociklista Dragi Čejović, kad je vozio kroz beranske ulice. Živce starijim su tanjili škripa i tandrkanje koji su se izvijali prilikom guranja felne od starog bicikla savijenom debljom žicom, što je bila posebna igra, neviđena i nikad više ponovljena.

Ulica je imala i svoj loptački klub, pa, čak, i svoje prostorije - kućicu, jedva nešto veću od nekog ozbiljnijeg kokošinjca, sklepanu na brzinu od okrajaka, u kojoj je visio po cijeli dan Dragan Lale, ispisujući imena igrača; iz nje je napravljen pravi uspješni turnir. Igralište je bilo jedinstveno, trouglasto, a ta ledinica se nalazila uz Gimnazijsku ulicu, a odlazili smo i u obližnji park.

Nedaleko od ulice vijuga Lim, a svi iz Komske su odlazili, mahom, na plažu ispod mosta. Inače, Lim nam je sa vrbacima, virovima, pjeskovito-šljunkovitom obalom, parkom, bio pravo utočište, mjesto za igre, odmor i razbibrigu.       

U međuvremenu, mnogo toga se promijenilo i u gradu, ali i u čarobnoj ulici, skrovitoj, a i razotkrivenoj u isto vrijeme, koja je imala svoju dušu i nekakav svoj jedinstven život, koja je imala svoje posebne nedjeljne svečanosti, dječje priredbe, koja je ličila na obližnji Lim, pa ga je oponašala, opružena pored njega - bila je to ulica nezaborava, smijeha, radosti, ćaskanja, raznoraznih igara, sloge, ljubavi, uvažavanja i razumijevanja!

Nažalost, ona danas nije ono što je bila nekada, iako je, za divno čudo, ostalo dosta kuća iz starih vremena - naime, izgubila je ona dosta svojih stanovnika, svoj sjaj, vedrinu, neposrednost, treperavost, vrcavost, čarobnost i pamćenje, izgubila je svoje srce, svoj nenadmašni osmijeh, kojim te osvajala na prvi pogled i zaluđivala!

Kada ponekada prođem niz nju, kroz mene uvijek prostruji dah nekog neopisivog osjećaja i svojski se trudim da ga nikako ne svrstam u žal za prošlošću i uvijek mi se pričini da čujem glasove majki, strina, tetaka, baka, komšinica: Slavke-Žućke, Stane, Kaje, Zage, Dake, Parke, Safije, Stanije, Marte, Ljubice, Kiće, Mage, Jele, Dare, Kime, Milice, Anđe, Rabije, Stevke, Ane, Kimete, Božane, Mare, Rake, Dujke i ostalih, koje su se svojom dobrotom, brigom i pažnjom za nas mlađe, urezale u naše pamćenje!

Često začujem galamu i ciku djece, začujem sasvim jasno i odjeke svih njihovih igara - odliježu ulicom, travnjacima i dvorištima povici i glasovi Miška-Vrce, Zorana, Jova, Noca, Vukića, Veska, Kaće, Mire, Hilmije-Dinga, Šola, Sveta, Srba, Mića, Miška, Sneže, Branke, Slavice, Nune, Milijane, Faruka, Dragana, Mirka, Zdenke i mnogih znanih i neznanih ljetnjih gostiju i gošći i nikada se oni neće ugasiti, nikada...

Začujem i još mnogo čega drugog i sve to najednom bljesne kao odbljesak nečeg neshvatljivo lijepog, sladunjavog, poput jesenjih i ljetnjih sokova koje su nam tako umješno pravile naše majke i bake, poput domaćih hladnih limunada i onih sa kuglom sladoleda iz okolnih slastičara, „kačamaka“, klakera, boza, bombona iz velikih staklenih tegli, lokuma iz Dakine prodavnice, kao i čokoladica koje smo dobijali od doktora Bogdana Banjanina i njegove sestre Ane...

Kuća sa malenim dvorištem sa zapadne strane, preko kojeg se stiže i do pijace, u kojoj sam proveo dio djetinjstva, teško podnosi starost koja ju je ophrvala i opkoračila, a još teže gubitak i odlaske mnogih njenih stanara! Odolijevaju vremenu jedino klesani kameni ćošnici koji joj daju kakav takav izgled moćne građevine i nekakvu notu starine i tajanstvenosti.

Prolaz ka njoj, pored susjedne zgrade sa dva sprata, u kojem smo igrali „glava“ i „žmure“, utonuo je u tišinu i zaborav.

A inače, svoje goste sada, na žalost, ne vodim više u ulicu mojeg djetinjstva ili u bilo koju drugu - radije ih povedem izvan grada, daleko gore u brda i planine, što bliže nebu i zvijezdama...

Tekst i foto: Milija Pajković

Iz knjige “Beranske priče”