Kako pisati o običaju koji je duboko zaglavljen u vremenu, koji se ne primećuje, ne izdvaja iz prošlosti, ne izdiže iznad života, a doseže njegovu veličinu i otkriva smisao i vrednost običnih dana i običnih ljudi?

Reč brašnjenik je danas toliko retka i nepoznata, pa ne čudi što se njegovo značenje gotovo izgubilo, razredilo, u svakom slučaju u zaborav nestalo.

Kako onda objasniti njegovu dugu tradiciju i sposobnost da brani i odbrani život, donoseći radost ljudima u njihovim kriznim trenucima, skučenim i svedenim životima, ako je potpuno potisnut na margine etnologije?  Kao poslastica neke odsutne stvarnosti, gluhe i ravnodušne prošlosti, njegov značaj, funkciju i smisao današnje generacije ne znaju, a još manje mogu da ga  shvate.

Nastao iz večite čovekove težnje da podrži život, brašnjenik je vekovima vezivan uz putovanja, uz sve što je promenljiuvo, prolazno, ali i za nadu, spas, sreću. Taj mali zamotuljak u kojem se nalazila hrana, puna majčine ljubavi, zavičajne slasti, porodične i intimne strasti, dok se u beskraj pešačilo, zvao se brašnjenik ili brašnjenica.

Brašnjenik nije samo nekoliko komada bajatog  ječmenog ili kukuruznog hleba i sira već poruka i emocija, odraz i sastavni deo jednog vremena, način života i karaktera. Pa ipak, i danas, kad se studenti i đaci spremaju na put do mesta svojih fakulteta i srednjih škola, njihove bake, uoči samog rastanka, diskretno, sa pažnjom da ih ne uvrede, uručuju male zavežljaje u kojime se nalazi hrana.

Bez obzira da li  putuju avionom, vozom ili svojim autom, one, uz molbu da to prihvate, dodaju: Nek se nađe uz put, nikad se ne zna. Tako su mnoge generacije iz svojih domova, iz svojih sela i zaseoka, ispraćene sa brašnjenikom u ruci, na školovanje, na izgradnju puteva, u vojsku, u rat, u potrazi za boljim životom. Taj naš stari, vredan običaj, pun iskrene topline i nesebične brige, deo je nekadašnje svakodnevice da se, jednako koliko za duži toliko i za  kraći put, ponese hrana sa sobom.

U čemu se god nosio, koliko oskudan ili bogat bio, brašnjenik je egzistirao kao nešto veoma rasprostranjeno, kao neoformljena sveprisutna običnost koja je bila gotovo nevidljiva, nešto duboko naše i intimno. U skučenoj i siromašnoj stvarnosti to je bio stil, odraz duboke i otmene duhovnosti, briga i osećaja bliskosti. Kao goli život praznih stomaka, brašnjenik je odraz stanja stvari i čovekova elementarna priroda i realnost - tu gde je suština života život.

Bez sumnje, brašnjenik je bio gotovo jedan život, muka i nevolja. Milovan Đilas, u svjoj knjizi „Besudna zemlja“, na brilijantan način opisuje taj sapeti život i odnose u svojoj porodici: Spremi mi ženo brašnjenik. Djeca u vrisak, a Lugonja ih tješi: “Ne bojte se, makanje moje, vratiće se babo.“ No, djeci nije do žalosti sa ocem, nego ostadoše na ničem bez ničega – svu im hranu odnese“.

Oduvek je čovek, gde god da krene, nosio sa sobom ono što je imao i mogao da ponese, a najčešće bio je to hleb. Put bez hleba bio je put rizika, jer od svih granica najopasnija je granica gladi. Taj mali zamotuljak bio je pun radosti, topline, amaneta, majčine suze i očevog drhtaja. A kako i ne bi kad je majka danima razmišljala šta da spremi svom sinu ili kćerki za brašnjenik. Hleb koji bi umesila nije bio kao onaj koji je pravila svakog dana.

Dok ga je mesila njoj su ruke drhtale i po neka suza kapnula u testo, svesna da na taj način brani i štiti život najdražeg, kao što to čini pored svog ognjišta. A tek njen drhtav zagrljaj i pogled pratili su putnika danima, ostajući joj kao večita uspomena. Nije izostajao ni  amanet: Molim te, čuvaj ovo ko oči u glavi. Ophrvani, zaneti i izgubljeni u mislima i osećanjima tuge zbog odvajanja od najbližih i zavičaja, brašnjenik je preuzimao ulogu vodiča kroz uske šumske staze, kišne i snežno nepregledne goleti planinskih visoravni.

U svoje vreme ljudi su sa brašnjenikom srasli deleći golu istinu takve običajnosti, taman koliko današnji svet sa novcem i karticama u džepu, privilegovan što  može bilo gde i u bilo koje vreme kupiti sve što je potrebno i dovoljno za život. Zato se i kaže da je brašnjenik otvarao vrata sveta. Bio je ni manje ni više  uporište, oslonac, vodič za životne staze, afirmišući sebe iznad života. Svako duže putovanje, gde je trebalo dosta pešačiti, uz sve fizičke napore, nije ni malo prijatno i ugodno. Zato je brašnjenik istina i odbrana života i  vrednosti njegovog smisla.

Glad ima pravo da svakog putnika podseti i opomene na svoje prisustvo, ona može i da razapinje, preti, urla, reži, ali zato je brašnjenik tu, da sve to umiri, da okrepi dušu, napuni stomak, otvori oči, relaksira. Taj relativno mali brašnjenik položen u zembilju od majčine marame, kože, šamije, lanene krpe, ili krišom stavljen u bošču, torbicu od vune, ukrašenu šarama, u rancu ili u malom kartonskom koferu, omotanom kanapom od konoplje ili vune, da se ne raspadne, nije imao raskoš slavske, božićne, bajramske ili svadbene trpeze, ali je bio ukusniji i slađi od svega pomenutog zajedno. Ništa kao brašnjenik ne dodiruje svako čulo, iako se u njemu nije nalazilo ništa posebno sem nekoliko komada vruće pogače.

Ljudi izjedeni nemaštinom, sirotinja kao prokletstvo, gde preovlađuje neprirodna ravnodušnost bez snova i ljubavi; tihohodni život pun žudnje sveden na surovo preživljavanje i opora uokvirena mladalačka želja za srećnijim životom, daljim, višim i prostranijim svetovima, bili su osnovni motiv za odlazak naše omladine na školovanje u udaljena mesta, ali i u potrazi za poslom.

Bio je to izazov za jednu posve drugačiju projekciju sveta, ali i put na kojem je ulog život. Na tim putovanjima, u nadi i srepnji, od više sati pa do više dana pešačenja, preko nepreglednih besputnih planina, brašnjenik je otvarao vrata različitih svetova i prostora, uspevajući da dospe do onih udaljenih, iza sedam gora i ispod sedam mora.

Pored tovara predrasuda, ljubavi i  talenta, u brašnjenicima se nosila suva hrana: hleb, ako ga je bilo, od bilo čega, sir ili druga prismoka, suvo meso,  pečeno pile, suve šljive, smokve, grožđe, i obavezno čuturica vode. Od slatkiša,  najčešće su bile gurabije ili u Vojvodini, štrudle od maka, koje dugo traju. U nedostatku hleba, bilo je krompira. Naše majke i bake su znale recept kako da naprave poseban hleb, koji je mogao duže da traje. Zavisno od karaktera i svrhe puta u brašnjeniku se znala naći i rakija.

Ona se nosila u posebnim prilikama: na svadbenim veseljima, kod proslave rođenja deteta, na slave i mnoge druge proslave. U brašnjeniku nije bilo mesta za garderobu ili bilo šta drugo.

Hleb je duboko utkan u našu kulturu kao ritualni predmet od rođenja do smrti, ili kako kaže pesnik: hleb i čovek vekovima idu zajedno, jedno dugog jede i od toga žive. On je bio neizostavni deo brašnjenika, svejedno da li od ječma, ovsa, pšenice, kukuruza, bitno je imati ga, jer gladna usta, gladna duše, ne pitaju od čega je. Putnici iz imućnijih porodica u svom brašnjeniku imali su kvalitetan hleb, suhomesnate proizvode, kvalitetan sir.

Kad je sestra želela da iznenadi brata pripremala mu je krišom gurabije po receptu koji je dobila od svoje bake. One se lako pripremaju, dugo traju. Bile su dugo vremena najlepši poklon. Pokloniti ili primiti gurabiju bila je osobita čast za onoga ko je poklanjao i ko je darivao. Kao trajan kolač,  darivao se prijateljima i rodbini u raznim prilikama - babine, svadba, Božić, Bajram, slava, za rođendane i krštenje dece. Gurabije dobijene na poklon nisu se jele, već su odlagane u peškiru ili neku mirišljavu tkaninu i tako čekale pogodnu priliku da ponovo nekog obraduju kao poklon.

Brašnjenik može biti zavičajni, devojački, studentski, vojnički, radnički, svadbeni, učenički, kosidbeni, planinarski, stočarski.. Takođe mogu biti laki, grupni, teški, obimni, topli, hladni..Od navedenih najčuveniji su zavičajni, vojnički i studentski. Zavičajnom brašnjeniku se raduju zemljaci, posebno ako žive u inostranstvu; studentskom su uvek bili oduševljeni cimeri, a vojničkom vojnici iz raznih krajeva.

Znali su to roditelji pa su nastojali da u takvim situacijama budu izdašniji kako bi svoje dete učinili ponosnijim, prikazujući ga kod njegovih drugova u najboljem svetlu. Poznata je maksima: Pokaži mi brašnjenik pa ću ti reći odakle si.U našim krajevima od vajkada je običaj da se vojniku, učeniku, studentu, bolesniku, osuđeniku, radniku, ide na ispraćaj. Tom prilikom nosi se pristojan poklon, posebno ako je putnik namernik iz siromašne kuće.

U takvim slučajevima brašnjenik je težak, obiman i bogat. Književnik Bešir Ljušković, u jednoj od svojih pesama ovako je dočarao majčin brašnjenik: U listu umašćene novinske hartije, / na ormanu studentske sobe,/ mirišu majčine gurabije./ Mirišu na zarudelu pšenicu, / bejrutan, / na kocku šećera iz mahrame,/ majčina nedra,/ na jutra vedra/ i uranak rumenoplav,/ na prvu ljubav./ Mirišu na očeve jake ruke, / na seljačke muke./ Majčine gurabije,/ u sebi molitvu kriju: / da se pogrešno ne zaljubim / kao u nekoj lošoj baladi, / da ne skapam od gladi./ Na prljavom rešou,/ puši se čaj,/ na ormanu studentske sobe/ celi moj zavičaj .

Bogougodan je svaki čin pomoći ljudima u nevolji, pogotovo putnicima, kao što su nekada bili rabadžije i kiridžije. U takvim uslovima, dešavalo se da vojnici zalutaju, da svatovi ili  pojedinci, usled nevremena ili bolesti, zanoće u njima nepoznatoj kući. U takvim slučajevima domaćini su nastojali  da što bolje dočekaju i isprate nezvane goste. Retko se dešavalo da takvi nastave put bez  brašnjenika. Iz takvih susreta rađala su se kumstva, pobratimstva i velika prijateljstva.

Brašnjenik se nosio i u obramici, ukrašenoj  narodnom ornamentikom, a ako se putovalo na konju držao se u bisagama. Grupnim putovanjima je prethodio dogovor šta ko nosi, kako se hrana ne bi duplirala, a uoči samog puta spajali su brašnjenike: neko hleb, neko smok, neko meso. Svatovi, koji su pešice ili na konjima išli po nevestu u udljena sela, nosili su brašnjenik. Literatura i lični dnevnici zabeležili su dosta primera požrtvovanja žena i devojka koje su pripremale i dostavljale brašnjenike vojnicima na frontu, ustanicima, hajducima, odmetnicima.

U metaforičnom smislu brašnjenik može da znači bliskost, glad, način života, oskudicu, preživljavanje, nasleđe (literarno, stvaralačko, tradicijsko, imovinsko). Može da bude metafora „ovejanog života i golog čoveka praznog stomaka, kao svoje poslednje istine“, ali i mentalitet sela.  Tako na primer poznate su izreke: Ljudi nose svoj brašnjenik na štapu, ne mogu pobeći od detinjstva, ili, Svakome je još uvek ostalo nešto od onoga što je sa sobom doneo u svom zavičajnom brašnjeniku, i to lagano krčmi.

U pežorativnom smislu može da znači korist, interes. U vojničkom žarginu, pod brašnjenikom se podrazumevala veća pošiljka hrane ili municije. Postoje i duhovni brašnjenici kao nasledstvo predaka. No, brašnjenik je, bez dileme, najbolja i najpoznatija metafora mirnog i srećnog puta, gde hemija između hrane i čoveka čini put uzbudljivijim, sa puno očekivanja i ambicija.

Brašnjenik je bio dragocen dokaz retkosti, vrednosti i valjanosti života i postojanja, koji je mirio čovekovu sudbinu sa njegovom suštinom. Život i brašnjenik su uvek bili u dubokoj tajni, čudnoj vezi, interakciji. Baršnjenik su nosili svi oni kojima je iskorak i svaki drugi život, osim golog opstanka, cilj. On je pomogao u stvaranju i oblikovanju ljudskih vrlina i vrednosti, omogućivši mladim ljudima da iskorače prema nečem lepšem, boljem izvišenijem, prema nadi i smislu života.

U takvim nastojanjima brašnjenik se pokazao kao pouzdan saveznik, iskačući iz zaborava kad god je bilo nužno i potrebno. Čuvao je bitnu ljudsku meru,  pružao mir, spokojstvo, nadu, otmenost, zadovoljstvo i sigurnost, dostižući veličinu i u dobru i u zlu, i u ratu i u miru. Imao je privilegiju da pokazuje svoj smisao i suštinu samo tokom putovanja, što mu nije smetalo da bude žudnja i van toga. To je spomenik praznim stomacima; magija omame i zavođenja. Posedovao je terapeutsko svojstvo i dejstvo.

Bio u neprestanom dijalogu sa čovekom: hranio ga, slavio ga i štitio od svega što životu može nauditi. Pozivao na druženja, povezivao ljude; prepun majčinske i sestrinske tajne. Bio je veličnstven zbog svoje ranjivosti i spremnosti na predaju.

Iako je brašnjenik vremenom redukovao svoj sadržaj do granice nestajanja, spojivši se sa zahtevom novog načina života i drugačijih navika, svi mi i danas nosimo duhovni i nasleđeni brašnjenik svojih predaka, porodice, vlastitog bratstva i plemena. U njemu ima toliko autentično arhaičnog kao da je torba otkopana, a ne punjena majčinim emocijama, nadom i  željama.  Brašnjenik nije zaslužio, kao što nije ni slutio, da će ostati bez budućnosti, još manje je razmišljao da će postati prošlost.