U zgradi beranskog Osnovnog suda, sa njene istočne strane, u glavnoj ulici, nalazio se kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina prošlog vijeka Klub narodne tehnike i u njemu prvi televizijski prijemnik u varoši.

Veliki izlog kluba krasili su različiti uređaji, makete aviona i jedrilica, kao i mali, rašireni, bijeli padobran, okačen o svod, sa koncima, na kojim je visila crnkasta lutka-padobranac.

Svi dječaci iz grada i okoline često su stajali ispred izloga, prirubljeni uz staklo, kao uz majčine grudi, zureći u razapetog padobranca i žarko priželjkujući da imaju takvu igračku! Padobranac je bio tako vješto urađen da je izgledao, gledano iz daljine, kao da je pravi.

U to vrijeme, i nešto prije, u mjesnom aero-klubu, letjeli su beranski mladići u jedrilicama tipa ,,Čavka“ i ,,Roda“, krstareći plavetnilom iznad doline i masiva Bjelasice, Sokola, Asanca, Cmiljevice, Prokletija i Komova, a oni iskusniji i umješniji i avionima  ,,Utva“ i dvokrilcima. 

Pojavili su se pedesetih godina i prvi beranski padobranci - zarazio ih je Podgoričanin Perica Dedić, svjetski prvak u skoku sa 1500 metara na cilj, iz Praga 1958. godine, koji je nad lužačkim poljima skakao sa zadrškom, od koje je posmatračima zastajao dah.

Uticao je na njih i  još jedan podgorički as vazduhoplovstva, svjetski rekorder, takođe, u padobranstvu, Dragoljub Dragović, kao i docnije, Janko Lutovac, padobranac, porijeklom iz beranskog kraja, koji je postavio svjetski rekord, ali u broju skokova izvedenih u toku jednog dana.

Prvi skokovi beranskih mladića i djevojaka završili su se srećno - na krovovima kuća u Beranama, Lušcu i Docu, po krošnjama oraha, trešanja i krušaka i prošli su tek sa ponekom neznatnom ogrebotinom i  poderanim pantalonama.

No, ubrzo su postali odlični i istinski sletači pod bijelom kupolom; prvi padobranac, barem prema zapisima, u istoriji vazduhoplovnog kluba u Beranama bio je Petar-Pero Bogićević, a u toj prvoj generaciji spominju se i Momčilo-Zika Tomičić, njegov susjed Veličko-Lolo Tomašević i Minjo Sekulović, a nešto docnije Uroš Bukumira, Mišo Đukić, Ljubiša-Bibo i Nedeljko-Neno Nišavić, koji su bili i republički reprezentativci.

Dvostruka prvakinja Crne Gore bila je Danica-Dana Šoškić-Raičević, a okosnicu padobranskog beranskog tima sačinjavali su još  Olga Šoškić-Milović, Brajo Milović, Boro Martinović, Mladen Panović, kao i Radmila Čukić.

Neopisiv je bio osjećaj, a i nezaboravan, kad bi se sa nekog od brežuljaka iznad piste posmatrao let dvokrilca i očekivao skok padobranca. Letilica je kružila krajevima doline i osvajala je potrebnu visinu, a posebno iščekivan trenutak bio je onaj kad bi utihnuo motor, a na krilu se pojavio padobranac, sasvim jasno ucrtan naspram plavetnila, koji bi se otisnuo u prazninu, da bi se nad njim, ubrzo, otvorila bijela kupola!

Najljepša je slika bila kad bi skočilo više padobranaca i tada su ličili na trešnjine cvjetove, koje nosi laki povjetarac.

Uspjesi Dedića, Dragovića i Lutovca, kao i skokovi prvih beranskih padobranaca, uticali su prilično na nas, tadašnje dječake, da počnemo praviti padobrane od marama svojih majki, baka, tetaka, strina i očevih maramica, a da bi smo ih dobili morali smo da uradimo sijaset dobrih djela i poslova! Oni imućniji su za konce vezali neku lutku nalik na padobranca, a ostali kamenje.

Po neki put je pri otvaranju padobrana kamen ispadao i nekog bi i zveknuo u glavu!  Pojava najlona, ma kako da se kasnije loše odrazila na očuvanje čovjekove sredine, tada nas je sve obradovala, jer smo, umjesto marama, za padobranske kupole počeli koristiti raskrojeno parče najlona; padobran je sporije padao, a često je, nošen lakim vjetrom, lebdio nad ledinama. Pravili smo i takmičenja u dužini trajanja padanja padobrana i sletanju na cilj, ponajviše sa Bogavskog, Maminog i Mamića brda, Jasikovca i ostalih brežuljaka u okolini.

Počelo se i skakati sa raskriljenim krevetnim čaršavima, sa prozora i terasa, pa bi poneko i slomio nogu pri prizemljenju.

Nama je otac pravio makete  jedrilica, raketa i aviona i pustao ih, zajedno sa nama, sa terase i na utrinama okolo varoši! Uz to smo na škrljevičko-kamenjačkim utrinama put neba podizali repate zmajeve i ,,bumbare“, koje smo sami pravili, uz pomoć oca, naravno!

Inače, avio-modelarstvo, koje je i prethodilo letenju,  bilo je uveliko uzelo maha, pa je naša varoš postala pravi rasadnik uspješnih modelara, priznatih i šire. Svi smo uživali u letovima  motornog aviona-modela Ferida Nikšića, jednog od najboljih modelara Crne Gore, naročito, u poluvremenu fudbalskih utakmica, najprije na aerodromu, a potom na novom igralištu. Tako je vrijedni i uporni Ferid, sa svojim avionom, postao zaštitno lice sportskih i drugih priredbi naše slatke varoši.

Bilo je to vrijeme kad smo pravili  prve, ikarske, korake ka ozbiljnijim  letovima i skokovima, pokušavajući da nastavimo tradiciju, započetu 29 aprila 1925. godine, kada je na poljanu Ovsine u Lušcu, igrom slučaja, sletio vojni aeroplan,  Brega-XIX, Kraljevskog vazduhoplovstva, po prvi put u našem kraju.

To slijetanje je uticalo da se naredne godine osnuje aero klub ,,Naša krila“, a prvi diplomirani pilot kluba postao je Vasilije Magdelinić, a poslije njega motorni pilot je postao i student Aleksandar Božović iz Harema. Nakon rata, u susret pedesetim godinama  osnovana je Vazduhoplovna grupa, na čelu sa dr Nikolom-Nikom Labovićem, a koju godinu kasnije i Vazduhoplovna škola, čiji je prvi upravnik bio pilot Budimir-Bato Lješević.

U Berane su pristizali instruktori letenja, mahom polaznici nadaleko poznate Škole za letenje u Vršcu; prvi je bio Rožajac Selim Ganić, a bila je tu i lijepa Ljubljančanka Cvetka Klančnek, u koju su, skoro svi jedriličari i padobranci, bili potajno zaljubljeni i, naravno, Beranka Olgica Šoškić Milović. Razvoj kluba i izgradnju nove piste je svesrdno pomagao Momčilo-Momo Cemović, koji je postao i ministar.

Avio vitlom su upravljali Milosav Šekularac, Vule Vojinović i Dragomir Kuč, koji je bio i padobranac, a sajla je vraćana starom ,,olimpijom“, a docnije traktorom.

Jednog vrelog ljetnjeg dana 1956. godine u nebo su se vinuli članovi varoškog aero kluba, mirni i predobri Rožajac Selim Ganić i njegov učenik, mlađani Branko Anđić, dika i ponos svoje porodice, golobradi mladić, ali hrabar i odvažan. Jedrilica ,,Roda“, kojom su i ranije plovili, neobjašnjivo se sunovratila ka pisti, u obližnju njivu, čim se otkačila sa auto vitla;

Branko je izdahnuo na licu mjesta, a Selim je davao znake života do bolnice - bilo mu je dvadesetosam godina, a njegovom učeniku samo šesnaest! Na dan sahrane,  jedrilice i avioni  nadlijetali Berane i Rožaje ispustajući bokore ruža i vijence, njima u slavu!

Tri godine nakon te tragedije, devetog jula, takođe toplog i vedrog dana, Svetislav-Sveto Pajković, svršeni maturant beranske gimnazije, crnomanjasti, divno građeni i lijepi mladić, sin jedinac Bogoljuba, predratnog sudije i Kose, koja je bila od Balšića iz Bijelog Polja, jedne od najljepših žena beranskog kraja iz tog vremena, sjeo je u jedrilicu ,,Čavka“ i poletio.

Bio je to jedan od onih prelijepih beranskih ljetnjih dana, kada nije bilo nijednog oblačka, koji je bio stvoren za odlazak na plažu, a ne u pogibiju, veoma nalik onome kad su nestali Selim i Branko! Plovidba kroz vazduh je tekla onako kako i treba, jer je Sveto bio veoma talentovan letač. Međutim, u jednom trenutku, jedrilica se obrušila ka tlu i zarila u obod piste, u obližnje livade i njive.

Nikad nije utvrđeno kako je došlo do nesreće, a ostao je spomenik-mauzolej na varoškom groblju, orošen majčinskim i sestrinskim suzama, obavijen tugom rodbine, prijatelja i svih stanovnika, još više skamenjen uklesanim stihovima:,, Poslije visina, hladno naručje rake i suze majke koja za tobom pati, teško je srcu kad utjehe nema i kad se najdražim ne možeš odazvati“!

Svetova pogibija umnogome je uticala na naše starije, njegove bližnje, da utiču da mi ne krenemo put nebesa i postanemo ptice i letači! Zato smo se okrenuli prema nekim drugim sportovima, ali je u našim srcima zauvijek ostala ugnijezdena ljubav prema visinima, koju smo, donekle, utoljavali osvajanjem planinskih vrhova.

A Cvetka Klančnik, dvostruka svjetska rekorderka, vlasnica dvadesetsedam ženskih jugoslovenskih rekorda, instruktor letenja i u našoj varoši, otišla je u vječnost jedrilicom na Lešću, u svojoj Sloveniji, u četrdesetšestoj godini.

Još jedna hrabra žena, Olga Šoškić, prva žena pilot u Crnoj Gori, koja je postala jedna od najboljih  letača u zemlji, posvetivši se cijelim bićem da što više mladih nauči jedrenju i krstarenju kroz nebesko prostranstvo, na žalost, pridružila se svojim prijateljima - stradala je 1989. godine u svojem avionu UTVA 75, oznaka VSO, YU-DLZ, 53101, i to po odlasku u zasluženu penziju.

Kako se priča, ona je u vazduhu doživjela srčani udar, ali je u polusvjesnom stanju uspjela da otkači jedrilicu, u kojoj je bio njen učenik i sletjela je na Nedića livadu, pored kuće Butrića u Pešcima, nedaleko od piste. Sve je više ličilo na saobraćajnu, nego li na avionsku nesreću, a Olga je, glavom naslonjenom na prednje staklo kabine, izgledala kao da je samo na tren pridrijemala!

Avion je dopremljen u mali hangar i dugo je čamio i tugovao u njemu, sve dok ga neko nije očerupao do poslednjeg šrafa, umjesto da je postavljen ispred i prepariran, kao spomenik jednoj istinskoj heroini. Ni od hangara nije ostala nijedna cigla. Porodica je na rubu njenog nadgrobnog spomenika postavila omanju bronzanu maketu jedrilice, da vječito podsjeća na njenu ljubav prema jedrenju kroz nebeske plavetne daljine!

Klub narodne tehnike odavno više ne postoji, na tom mjestu je bila dugo prodavnica ,,Jugoplastike“, zatim kafić, pa poslastičara, onda opet kafić i niko ne zna gdje se zagubio padobranac iz izloga!

Od tih starih vremena više na lužačko-dolačku aerodromsku ledinu nije doskočio nijedan padobranac! Međutim, ponekada, naročito za vrijeme  mjesečnih noći, kad lelujava svjetlost prošeta našim spavaćim sobama, u naše snove doskoči upravo padobranac iz izloga Kluba narodne tehnike i pod njegovom bijelom kupolom, za koju se prilijepe mjesec, zvijezde, sazvežđa i svi slatkasti snovi i snoviđenja, zaboravimo na sivilo života, na svakodnevne obaveze, na skupoću, niske plate, nezaposlenost, besparicu, na nezahvalnost onih kojima si nešto dobro uradio u životu i pomogao, na razne nepravde i na sve druge nedaće i vratimo se ustreptali i presrećni u čarobno vrijeme djetinjstva, koje nijesu mogli da okrnje ni zadah ne tako davno okončanog rata, niti, pak, oskudica i nemaština, a ni laži i obmane svih onih, koji su nas i doveli do svega ovoga, što se i sada, poslije toliko godina, nadvija nad većinom življa, kao neka nepojmljiva i neobjašnjiva avet i mora!

Iz knjige ,,Beranske priče“

Foto: Milija Pajković