Кad je na dolačko-lužačko-pečičkim poljanama i njivama, u neposrednom okruženju Berana, tačnije na prvoj ravnini iznad, tamo negdje početkom šezdesetih godina prošlog vijeka nikla aerodromska pista, na njenom sjevernom kraku, na Škrljevici, iznikla je gotovo preko noći  i pristanišna zgrada, upravo onako kao što izniču i dvorci iz bajki.

Građevina je imala glavni ulaz sa zapadne strane, veliku salu, hol, terasu i, naravno, toranj. Ispred je posađeno četinarsko drveće, a čekajući njihov rast hladovinu gostima i putnicima su pravili šareni suncobrani.

Starim dobrim ,,daglasom“ i ,,fokerom“ sa piste se letjelo za Beograd, kratko i prema Zagrebu i Ljubljani. Na let se odlazilo kao na putovanje autobusom, bez nekih posebnih provjera, čekanja - jednostavno, oni koji su stizali iz grada, činili su to kolima, ali najviše vozeći se malim autobusom ,,Turistbiroa“ koji ih je čekao ispred njegove poslovnice u glavnoj ulici, oni iz okolnih bližih naselja pristizali su mahom pješke.

Ako su putnici imali nešto više prtljaga onda se mjerio na velikoj vagi koja je bila smještena u holu pristanišne zgrade. Zatim se sjedjelo na terasi, uz ispijanje piva ili sokova, a potom bi se uz avion prislanjale metalne stepenice i putnici su ulazili i raskomoćivali se, baš kao da će autobusom preko Trešnjevika ka moru, a ne nebu u oblake. Najmanje petnaestak minuta avion se zagrijevao za ono što ga je čekalo, na pravo pravcijato rvanje sa okolnim brdima i planinama, na uzimanje potrebne visine, onda je slijedila plovidba koridorom preko Pešterske visoravni pravo prema panonskim njivama i Surčinu.

Prva poznata letačka propadanja kroz vazdušni prostor putnike su čekala već pri uzletu, ako se uzlijetalo sa sjevernog dijela piste i to uporedo sa kućama Popovića i njivama Pajkovića, iznad Lušca. Znao je avion da malčice propadne i iznad cmiljevičkog prostranstva, a ponekada je prelijetao prilikom uzleta nisko i iznad kuća Tomaševića, Tomičića i Pajkovića.

Let je trajao oko sat vremena, neki put i nešto manje, a onda se klackalo autobusom, dok su oni imućniji to činili taksijem prema središtu Beograda, najviše ka platou ispred crkve Svetog Marka kod Tašmajdana.

Od novembra, ponekada i od prvog dijela oktobra, sve do sredine aprila aerodrom nije radio zbog velikih magluština, zbog jakog sjeverca koji je brisao sve ispred sebe, zbog velikog snijega i leda, pa kad se shvatilo da od toga nema posla, kad su priznali da su prirodni zakoni jači, potpomognuti i onim ljudskim greškama, jer su iz ogromnih dimnjaka fabrika vazda kuljali otrov i gar, ali i kad su oni koji se razumiju u vazduhoplovstvo shvatili da tu i nije mjesto aerodromu, a i kad su konačno svi uvidjeli da je ipak interesovanje za let neznatno, da je mnogo više rashoda nego li prihoda, aerodrom je zakantačen za civilni saobraćaj; potom ga je preuzela vojska, asfaltirala pistu i produžila, napravila betonske bunkere za avione, nekoliko podzemnih malih skloništa, zgradu za pitomce, skladište za kerozin, ali je i to tokom vremena okončano onako kako je i okončano. Pređašnja loša aerodromska iskustva nijesu im otvorila vidike.

Tih godina, kad je avio saobraćaj bio u usponu u našem rascvjetanom i lepršavom krajoliku, zbio se i prvi iskorak i uspon televizijskog programa u cijeloj zemlji; otvarali su se neki novi vidici, istina samo oni provjereni i ovjereni, ali opet bolji nego oni nikakvi. Jasno, u Beranama je bilo veoma malo televizijskih prijemnika, u prvo vrijeme, po svoj prilici, samo dva, jedan je bio u glavnoj ulici u klubu Narodne tehnike, a drugi upravo u sali Pristanišne zgrade na Škrljevici, na aerodromu.

Prijemnik je bio postavljen u jugoistočnom uglu, na posebno urađenom drvenom postolju, tik uz fontanu oko koje su bili razmješteni stolovi i stolice, kao i sobno cvijeće i zelenilo.

Bilo je to onda kad smo se, konačno, preselili iz središta Berana u lijepi Lužac.

Radivoje Lola Đukić, sin Trifuna, književnika, književnog istoričara, profesora, prevodioca sa njemačkog, slovenačkog, francuskog i italijanskog, koji je iz rodnih Brskuta, iz Bratonožića, stigao do Smedereva gdje i rođen Lola,  snimio je 1964. godine humorističku televizijsku seriju ,,Ogledalo građanina Pokornog“, koja se masovno gledala u cijeloj zemlji.

Jedno vrijeme smo mislili da je hrabri i naš Lola, u stvari, porijeklom iz Lijeve Rijeke, iz Lopata, odakle su i korijene naše bake po ocu Rade, inače, Poličanke, pa smo gledali na njega kao i na nekog rođaka.

,,Ogledalo građanina Pokornog“ je sadržalo deset epizoda, svaka u trajanju od po pedesetpet minuta, montažer je bila Milanka Nanović, scenograf Dragoljub Lazarević, snimatelji Nikola Đonović i Vojislav Lukić, dok je muziku komponovao Mirko Šouc, a u Lolinoj seriji su glumili: Mija Aleksić, Đokica Milaković, Joviša Vojinović, Vera Đukić, Mihajlo Bata Paskaljević, Dušan Кrcun Đorđević, Aleksandar Stojković, Olga Ivanović, Branko Đorđević, Ljuba Tadić, Željka Rajner, Radmilo Ćurčić, Ljubomir Didić, Branka Mitić, Marija Milutinović, Miodrag Popović Deba, Danica Aćimac, Zoran Longinović, Milan Panić, Žarko Mitrović i Mihajlo Viktorović. Prva epizoda prikazana je prvog februara, a poslednja, ona deseta, jedanaestog aprila.

Nijesmo mogli tada ni pomisliti, niti sanjati, da ćemo neke od ovih pobrojanih lično upoznati i znati, kao i često sretati po Beogradu za vrijeme naših studija, kao i samog Lolu, i to na ulici, u tramvaju, trolejbusu, u autobusu, u kafani, na pijaci, u prodavnici, jer su oni sebe smatrali običnim ljudima i tako se i većina njih ponašala. Nije to bilo vrijeme sijevanja bliceva, crvenih tepiha i staza.

Svi tih subota, zaključno sa tom kad je prikazana poslednja epizoda, mojeg oca Milana i nas trojicu braće, čekao je uveče, u vrijeme prikazivanja serije, obezbijeđeni sto, odmah ispred  televizijskog prijemnika, uz rub fontane. Oca su mnogo cijenili i uvažavali u Beranama i u cijeloj dolini, mnogima od konobara je i predavao od petog do osmog  razreda, pa je, između ostalog, otuda i bila tolika i takva pažnja.

Na stolu su nas uvijek čekala tri  ,,vitasoka“, oca pivo, tako hladni da se staklo maglilo, a znao je i on često da ispije sok. Naravno, ponekada su tu bili neizbježni ćevapi i palačinke sa džemom i orasima. Do zgrade smo stizali niz Кaluđurski jaz, a vraćali smo se uz pistu.

Naravno, nijesmo mi bili jedini koji su iščekivali početak ,,Ogledala građanina pokornog - bilo je tu Dolačana, poneko iz Pešaca, dosta onih iz Berana, iz Berana sela, a kakvo bi to bilo gledanje humorističke i satirične serije da se tu nijesu našli i oni koji su dolazili po zadatku da čuju i dobro zapamte ako bi neko bilo kakvom riječju povrijedio, u pijanom ili u trijeznom stanju, naše društvo, naše političke ličnosti, bili su tu da uoče spoljne i unutrašnje neprijatelje; te i takve niko nije mogao da prepozna, da onako kaže eto to je taj, bili su veoma dobro  uklopljeni u okolinu, ali si zasigurno mogao da ih osjetiš u vazduhu, kako lebde kao baloni između stolova, kako se odbijaju o tavanicu, rastežu između lustera i razvlače po podu.

Potpuna tišina bila je znak da će serija veoma brzo započeti  i uistinu  svi su istovremeno zurili u blještavi ekran.

Emisija je započinjala pjesmom o ogledalu koju je pjevao Milosav Mija Aleksić, glavni junak serije, u stvari Cule Pokorni:

                                 - Кad  sam bio sasvim mali

                                     Roditelji su mi ogledalo dali

                                     Nisam još znao tada

                                     kakvu tajnu krije ogledalo staro.

                                     Ja u njemu tražih sebe

                                     al ne videh sebe nego pretke svoje…

Iz emisije u emisiju, iz subote u subotu, uz zgode Culeta Pokornog, uz nezaboravnu scenu iz školske učionice, kada su glumci predstavljali svoje pretke kad su ovi bili dječaci i djevojčice i to u školskim klupama, obučeni u kratke pantalone, šarene košulje, u cicane suknjice, uz urnebesne gegove, zdravi humor, uz oštre strelice odapete prema nekim lošim pojavama u našem društvu, naročito prema onima koji su bili bliski vlasti i to, zajedno sa ovima zloupotrebljavali, uvijene u izvanredne glumačke vještine svih redom, bez izuzetka,  uz Babinu jarad, uz prskanje vode iz malene fontane, čije su kapljice dobijale čitav spektar boja od odsjaja televizijskog ekrana, osvjetljenja, flaša i čaša, neosjetno smo iz zime prešli u proljeće, puni neke nove snage, ali i uz neozabilaznu sjetu i tihanu tugu koja je bila zalijepljena za zidove i komore naših srca, koja je tinjala i onda kada bi smo pomislili da smo potpuno veseli i bezbrižni,  jer smo tri godine prije toga ostali bez majke i tek rođene sestrice. Lola je svojom serijom i izvanrednim glumcima olakšao taj dio našeg djetinjstva i naglog odrastanja.

Radivoje Lola Đukić, pionir televizijskog stvaranja kod nas, snimio je oko dvjesta humorističkih i satiričnih emisija, od kojih je većinu i sam režirao, ali gotovo nijedna od njih nije sačuvana, pa ni ona koja je označila dio našeg djetinjstva - ,,Ogledalo građanina Pokornog“.

Čak i da se uvaže razlozi za to, jer je postojao samo jedan magnetoskop, postojao je neki način da se serija nekako sačuva. Da se ne radi samo o tome, pogotovo ne o slučajnosti, bilo je mnogo jasnije kada je Lola snimio 1976. godine seriju ,,Nevidljivi čovek“ sa glumcima Dragutinom Gutom Dobričaninom, Mićom Tatićem i Predragom Tasovcem, a prikazana samo prva epizoda. Pošto su se neki prepoznali ona je skinuta sa programa, a Lola je otišao u prevremenu penziju. Lolin omiljeni komičar bio je i legendarni Miodrag Petrović Čkalja.

Lola je preminuo sedmog septembra 1995. - e u sedamdesettrećoj godini, a naš otac devetog  septembra naredne godine, sa načetih šezdesetosam ljeta.

I stariji i mlađi iz tog vremena, iz tog doba kad smo voljeli da gledamo i da uživamo u Lolinim serijama, svi oni koji su držali do sebe, a najviše stariji, morali su pri sebi, u džepovima svojih sakoa, kaputa i pantalona, imati obavezno neke stvarčice: najprije novčanik, da se novčanice ne bi gužvale i cijepale, pa potom lijepile lijepkom, od kože ili skaja, a u njima je bilo mjesta za porodične fotografije, zatim su nosili maramicu, raznih boja i šara, onda maleni češalj, najčešće onaj savitljivi, bez obzira na gustinu ili prorijeđenost kose; eto, recimo, naš komšija Golub Gojo, kojem smo nadjenuli nadimak Al Кapone, po povratku iz Njamačke, gdje otišao da potraži posao, donio je aluminijski češalj kojim je izvodio razne pošalice, pogotovo što je bio proćelav.

Bilo je tu, naravno, i obavezno maleno džepno ogledalo. Ogledalce je imalo metalne držače kad bi se postavilo na neko mjesto, a na poleđini je bila neka fotografija. Oni ozbiljniji su nosili ona sa uslikanim lijepim predjelima, a većina mlađarije sa crnokosim, smeđokosim i plavokosim ljepoticama u kupaćim kostimima.

Poslije provedenog dijela zime uz gledanje ,,Ogledala građanina Pokornog“ u Pristanišnoj zgradi veliko ogledalo u hodniku naše kuće dobilo je svoj poseban pečat, onaj nekakve čarobnosti, gledali smo na njega sa nekakvom posebnom pažnjom,  priželjkujući da se na nas iz njega nasmiješe svi naši preci, kršni i lijepi, junaci iz mnogih bitaka, veliki domaćini i gazde, da nam podare savjete kako da se snađemo u raznim prilikama, ali i da nas ponauče kako da živimo u vremenu sasvim različitom od njihovog, upravo onako kako su preci učili Culeta Pokornog.

Umjesto njih, gledali smo naša lica, gledali smo kako od dječaka postajemo momci, od momaka mladići, od mladića ozbiljni ljudi i poslije toga smo gledali u ogledalo samo onda kad bi smo se brijali i to kratko, uz miris ,,Briona“ i ,,Pina silvestra“.

,,Ogledalo građanina Pokornog“ je zauvijek izbrisano iz televizijskog skladišta, nestalo je, uništeno, zasigurno namjerno, ali subotnje večeri u beranskoj Pristanišnoj zgradi sa ocem, Lolom, njegovim glumcima, kao i nastavak gledanja ostalih serija, ali u našem toplom domu, uz novi televizijski prijemnik  RR Niš, kao i sve ono lijepo što nam se desilo, niko ne može izbrisiti, jer je sve to duboko urezano u ono naše životno ogledalo veoma nalik onom Culetovom, koje je uvijek uz nas, nevidljivo za sve ostale i  lelujavi, titravi, ali i sasvim  jasan odraz sjećanja, uspomena, slatkih tajni, izviraće neprestano iz njega sve dok bude nas, zatim onih kojima smo sve ovo ispričali, onda i onih koji će čuti to sve od njih, ali i vas koji će te ovo nekome predočiti i natočiti, kao što se natoči voda iz nekog bezvremenog planinskog izvora!

Foto: Milija Pajković                     

Iz nove knjige  ,,Priče za pričanje“