Na blagoj i maloj zaravni, iznad jaza za navodnjavanje, koji je zarastao u paprat i trnje, nedaleko od varoši, raste trešnja aršlama! Više joj je od pola vijeka, a njene sočne i slatke plodove već dugo godina niko i ne bere!

Zaboravljena i zarobljena usred prave šume raznog šiblja, koja je obuhvatila veliko imanje, sakrivena od pogleda, šćućurena između  topola i borova, živi svoj usamljenički život!

A nekada se uveliko penjalo na nju i uz dječju ciku i galamu bralo, a poneki put u velikoj tišini i tajnosti! Radovala se trešnja beračima koji su uživali u njenoj raskoši i crvenilu; podjednako je voljela i one koji su dolazili pod njeno okrilje po danu, ali i one koji su joj se prikradali u prvi sumrak, ne zamjerajući ni ako bi joj  odlomili kakvu granu ili grančicu. Pustila bi ona, s proljeća, omladove i tako je brzo zacjeljivala rane.

Pamtila je ona i pjesmu, svirku harmonike, jeku gusala, dnevne i noćne priče, izlive ljubavi i čuvala je na stablu nevješto izrezbarena imena. Pamtila je i plač, lelek i kuknjavu.

U međuvremenu, nestali su oni koji su je čuvali i pazili da je niko ne bere a i oni koji su i zvali druge da uživaju u njoj. Trešnja je ostala sama, da  još prkosi snijegu, susnježici, kiši, gradu, slani, jakom suncu i silnom vjetru, izvan vremena i izvan svih puteva, kao da nikada nije ni postojala.

Tekst i foto: Milija Pajković

Iz knjige ,,Varoš bez mane“

Preuzeto iz 24. broja časopisa "Nova Sloboda"