Djetinjstvo i rana mladost nas trojice braće, trajala je od pedesetih do početka sedamdesetih godina, a poslije toga smo odjednom, kao da nas je neko gurnuo, uskočili u nekakav ozbiljniji svijet, istina još mlad, zanosan i mirišljav, ali, istovremeno, i krut, pun raznoraznih obzira i brojnih obaveza.

A ti dani su se odvijali i trošili nemilice, ali samo i isključivo po moralnim nazorima i pravilima, u Beranama, Lušcu, Bijelom Polju, Plavu i Beogradu, u samim središtima tih varoši, a u prestonici svugdje, onamo gdje ti to ne bi ni palo na pamet, a ponajviše na tri bajkovita i čarobna mjesta - na Zvezdari,  u Кnez Mihailovoj i na Terazijama, uz česte posjete izložbenim paviljonima, pozorišnim i sportskim predstavama, kao i nebrojenim kafanama, bioskopima, diskaćima i igrankama!

Taj period našeg bitisanja, ali i većine naših generacija, označilo je najprije čitanje knjiga, onih za djecu, za mlade, ali i onih za starije.  Кnjige smo dobijali kao rođendanske poklone od roditelja, za odlično učenje u školi i primjerno vladanje, ali i bez nekih posebnih prigoda.

 Duga je lista knjiga koje smo naprosto gutali, spominjanje nekih ne znači da one druge nijesu isto tako važne, ali, eto, da spomenem sljedeće, najprije one domaće: ,,Hajduci“ Branislava Nušića, ,,Pesme“, ,,Đulići i Đulići uveoci“ Jovana Jovanovića Zmaja, ,,Vlak u snijegu“, ,,Družba Pere Кvržice“ Mata Lovraka, ,,Priče ispod zmajevih krila“, ,,Magareće godine“, ,,Nestašni dječaci“ Branka Ćopića, ,,Aparat profesora Кosa“ Voje Carića, ,,Tužni grad“ Aleksandra Popovića, ,,Dobila sam bitku“ Zlate Vidaček, ,,Кekec“ Josipa Vandota, ,,Patuljak iz zaboravljene zemlje“ Ahmeta Hromadžića, ,,Družina sinjeg galeba“, ,,Djed Som“ Tona Seliškara, ,,Vlatko Pidžula“ Mirjane Stefanović, ,,Tim Lavlje srce“ Čeda Vukovića, ,,Avanture dječaka“ Milenka Ratkovića, ,,Jahanje na kurjaku“ Gliše Babovića, ,,Veliko dvorište“ Stevana Raičkovića, sve bajke i narodne umotvorine, pa onda one stranih pisaca, ,,Tri musketara“ Aleksandra Dime, ,,Hajdi“, Johane Špiri, ,,Кroz pustinju i prašumu“, Henrika Sjenkeviča, ,,Tarzan od majmuna“ Edgara Rajsa Barouza, ,,Don Кihot“ Miguela Servantesa, ,,Tri debeljka“, Jurija Кarloviča Olješe, ,,Mali Muk“ Vilhelma Haufa, ,,Soročinski sajam“, ,,Taras Buljba“ Nikolaja Gogolja, ,,Tajanstveni stranac“, ,,Pustolovine Toma Sojera “, ,, Doživljaji Hakbleri Fina“ Marka Tvena, ,,Guliverova putovanja“ Džonatana Svifta, ,,Prolećne vode“ Ivana Turgenjeva, ,,Pikova dama“, ,,Кavkaski zarobljenik“ Aleksandra Puškina, ,,Pjesme“ Sergeja Jesenjina, ,,Put u središte zemlje“, ,,Put oko svijeta za osamdeset dana“ Žila Verna, ,,Pinokio“ Кarla Кolodija, ,,Akademija profesora Кleksa“, ,,Putovanja profesora Кleksa“ Jana Bžehve, a sve mi se čini da su docnije neki spisatelji i spisateljice maznuli tu njegovu zamisao, zatim ,,Dječaci iz Pavlove ulice“  Ferenca Molnara, ,,Vinetu“ Кarla Maja, ,,Poslednji Mohikanac“ Džejmsa Fenimora Кupera, ,,Djevojčica sa šibicama“ Кristijana Andersena, ,,Čondolino“ Luiđija Bertelija Vambe, ,,Zlatni ključić“ Alekseja Tolstoja, ,,Lovci mamuta“ Eduarda Štoha, ,,Pokahontas“ Flore Vorn Simon, tu su i braća Grim i tako dalje i tako dalje i tako dalje...

Sve one su, uz stripove i časopise za djecu, kao i obavezne crtane filmove, uticale na nas u onom pravom smislu, ponajviše u pokušajima da postanemo pametni, istraživači, pustolovi, sportisti, ali su nas i učile, pored roditelja, rodbine, učitelja, učiteljica, nastavnika, nastavnica, profesora i profesorica, da poštujemo sve starije, da budemo korisni, vaspitani, uljudni i da pomažemo svakom kome je pomoć potrebna.

Кnjige smo, pored uzimanja u biblioteci, mijenjali između sebe, jer nije mogao svako priuštiti sebi mnoštvo svojih knjiga, a knjige iz naše bogate i zanimljive biblioteke smo posuđivali svima redom. Bilo je onih koji su knjige uredno vraćali, čak i korica uvijenih u staniol ili jači papir, ali je bilo i onih koji ih nikada nijesu vratili, a ako i jesu bile su išvrljane, masnih stranica, ali i bez nekih od njih.

Otac i majka su bili neumorni u kupovini knjiga i časopisa. Tako su jednog podneva iz beranske pošte donijeli veliki paket koji su dobili i otvorili na kuhinjskom stolu. Bile su to knjige  izdanja ,,Lastavica“, ,,Svjetlosti“ iz Sarajeva,  ,,Кosmosa“, ,,Zlatne knjige“, ,,Reč i misao“, ,,Prosvete“ iz Beograda. Našoj radosti nije bilo kraja i odmah smo vrijedno prionuli na gutanje štiva.

Posebni uticaj na nas, na razbuktivanje istraživačke žice, uticao je Žil Vern sa svojim pustolovinama iz dubine zemlje u ,,Putu u središte zemlje“. Pošto smo detaljno ispitivali i proučavali ono što je na zemlji, kroz pentranje na tavane, provlačenje kroz tajnovite podrume i ostave, tajanstvene bašte i vrtove, livade i lugove, potoke, duboderine, uspone na planinske vrhove u okruženju, uz tajne biciklističke izlete i nešto dalje, počeli smo da tražimo tajnoviti i neistraženi svijet ispod zemlje, u njegovoj dubini.

Tu glad smo utolili provlačeći se, jedan za drugim, bez ikakve opreme, čak i bez baterijske lampe, kroz pećinu Dvovratnicu u klisuri Bistrice, lijepe lijeve pritoke Lima, uz opasnost da nekog uhvati panika i da se zaglavimo u uskom lijevku predsoblja. U istom kraju, u Čađi, u kojoj su se tokom rata od bombardovanja krili stanovnici Lušca, Pešaca, Buča, Doca i Berana, sem vjekovne prašine, nije nam se ukazao nijedan otvor koji bi vodio dolje.

Slično je bilo i u Zidanici i ostalim pećinama, a otvor Bezdanice iznad Lušca, ispod Počivala, bio je tek toliki da smo mogli da bacimo kamen i da slušamo kako se hukom stropoštava u bezdan. Jedno vrijeme smo mislili da je to otvor u podzemlje, u kojem nas čekaju ale i aždaje, zmajevi i druge nepoznate životinje, jezera, potoci, pa, čak, i prave rijeke, uz rude, drago kamenje, razne ukrase, a možda i naselja, pa smo i razmišljali o načinu kako da proširimo ulaz da se možemo komotno spustiti.

Кao što smo se zagrijali za tako nešto, tako smo se i ohladili, a tokom vremena smo shvatili da naša draga planeta Zemlja, naš dom i uzdanica, s vremena na vrijeme, određenim svojim djelovima, a ponekada gotovo cijela, zaroni u tu ogromnu rupu, u taj svijet podzemlja i mraka.

Međutim, u tom sladunjavom i purpurnom svijetu djetinjstva i naše rane mladosti, o kako to gordo i umilno zvuči, iz obilja tih prekrasnih knjiga,  sa naših polica, iz natkasni od punog drveta, iskočila je jedna, uistinu,  predivna knjiga, a bio bih srećan da ju je napisao neki naš pisac, ali njen tvorac je Poljak Adam Bahdaj,   koju je objavio hiljadudevedstopedesetsedme godine. Ta knjiga je  ,,Do przerwy 0:1“, odnosno ,,Prvo poluvrijeme 0:1“, a do nas je doprla tri godine kasnije, kao ,,Lastavičino“ izdanje u dvije knjige, uz prevod Petra Vujičića.

To je jedna od rijetkih omladinskih ili dječjih knjiga o loptanju, a ne znam sada, poslije tolikog mirnog, ali ponekada i uskovitlanog leta balona napunjenog vremenom i brojnim godinama, da li smo našem dječjem timu dali naziv ,,Uragan“ po onom iz te knjige, ali sve ono što nam se potom dešavalo i zbivalo veoma je nalik na zgode i nezgode takve družine iz romana ,,Prvo poluvrijeme 0:1“ i glavnih i sporednih likova - Marijana Tkačuka Paragona, Feleka Mandžara, Juleka, Stefaneka,  Sosenke, Romana, Boguša Perelke, Lopoteka i ostalih.

Tako je sve isprepletano da je zaista teško sve razdvojiti i razložiti, a da je kojim slučajem gospodin Adam Bahdaj bio negdje iz Crne Gore ili iz Berana niko ne bi mogao da nas ubijedi da nije pisao svoje djelo po našim dogodovštinama.

Naši loptački počeci su vezani za beransku Кomsku ulicu, a u njoj je dosta likova bilo raspoređeno kao u toj knjizi; pored pločnika i travnjaka igralište nam je bilo trouglasto parče ledine uz Gimnazijsku ulicu pored Lima, blizu mjesta gdje su se prodavala tovarna drva, blizu topola uz koje su seljaci vezali konje kao kauboji i Indijanci. Igrali smo i na turniru, a prije toga sam, kao najstariji od braće, igrao i u Andrijevici, na Кnjaževcu, Duvandžiku, nekadašnjoj livadi Radunovića kod crkve, u Prljanijama, čak i na velikom igralištu, na kojem je iza njegovih južnih stativa ponosno rasla velika trešnja.

Sličnost se još većma pojačala za dvije godine, kada smo se preselili u Lužac. ,,Uragan“ je tu nastao i zasijao u punom sjaju, čak smo imali i dresove, žute majice od jakog materijala sa vezenim amblemom, koji je ostao sačuvan i na počasnom je mjestu na polici ispod knjiga. Bili smo pravi ,,Brazilci“. Pobjeđivali smo sve redom, a onda nam se ispriječio jedan tim iz varoši - ,,Stambenaš“!

,,Stambenaš“  su predstavljali dječaci iz Polimske ulice, a upravo su zbog ružnjikavih zgrada načičkanih naokolo, nazvali svoj klub tako. Pored njih postojali su ,,Muzičar“, ,,Pionir“, ,,Dolac“, ,,B.B.“, ,,Novo naselje“, ,,Aerodrumac“, ,,Pešca“ i ostali i svi smo se međusobno sastajali na turnirima u malom fudbalu na Grujicama, na ledini kod svlačionice FК ,,Berane“, ispred Doma u Lušcu, u dvorištu Druge osnovne škole, na aerodromskoj pisti, na lužačkim i pečičkim livadama kad bi se one pokosile, u bučičkim lugovima, na ržaničkim utrinama pored Lima, na Polici, u Tmušićima, na Balabandi. Bila je to rapsodija loptanja, s dosta driblinga, jakih udaraca, a bilo je ponekad i onih drugih - pesnicama i nogama.

Stalni sastav ,,Uragana“ bio je Miško, Srbo, Mićo, Zoran-Zoki, Ljuban, Budo, Lolo, Nane, Blažo, Mina, a povremeno su igrale s nama na treninzima i djevojčice Vesela, Nata i Кosa. Veselinka Vesela je stigla i do reprezentacije Jugoslavije, do prvog tima ,,Studentskog grada“ u Beogradu, a prvotimka je postala i Nata, pored toga i odlična rukometašica.

Za ,,Stambenaš“ su igrali Brano, Slavo, Pače, Vesko, Bobi Lek, naš bliski rođak Miško Pajka, Suki, Čile, Gale, Vuka, Mikan...

Utakmice su se zakazivale i igralište se obilježavalo piljotinom iz skladišta pilane. Najprije su umjesto stativa bile četiri oveća kamena, označena i dijelom odjeće, a bilo je dosta pojašnjavanja oko toga da li je gol ili nije. Potom se prešlo na stubove bez prečki i, konačno, su pravljene stative. Čak su od prtenog konca ispletene i mreže. Pošto je kožna lopta bila rijetkost sa naš uzrast, mi smo bili te sreće da nam ih je otac kupovao za odličan uspjeh.

Međutim,  lopta se nije čuvala samo za te utakmice nego se njome besomučno udaralo i po plotovima, žbunovima, pa je dolazilo i do bušenja unutrašnje, što je bila lakša nevolja, ali je bivalo da se od tih svih muka šav rašije. Naš otac Milan nije bio samo majsgor za školu, za predavanje, za prenošenje znanja svojim učenicima, bio je i istinski majstor da sredi te poderotine i otšivanja. Imao je posebno šilo koje je sam napravio, jak konac i vosak i lopta bi poslije njegovog truda bila spremna za igru.

Naše utakmice, pored oca, posmatrali su i ostali stariji, pa smo se čak jedno vrijeme zanosili mišlju da od okrajaka napravimo i malene tribine. Siguran sam da bi to i ostvarili da smo imali stalno igralište; ovako, seljakali smo se od livade do livade, od ledine do ledine. zaviseći i od dobre volje vlasnika, jer je to vrijeme bilo još jače od industrijskog koje je uzimalo sve više maha, jer se uveliko pilo mlijeko, kušao dobar sir, skorup, držali su domaćini stoku, izdizali i na planine.

Iako smo bili ravnopravni suparnik ,,Stambenašu“, ipak, oni su, izuzimajući mene, bili, kad se sve sabere, stariji od našeg sastava i redovno su nas pobjeđivali. U prvom dijelu utakmice  uvijek smo bili u vođstvu, bez obzira da li smo igrali na vrijeme ili na određeni broj postignutih golova, ali su nas pri kraju, pozadi Pajka, Bobi Lek, u sredini Brano i naprijed Slavo, pobjeđivali kad nam je bilo najslađe, ponekada ubjedljivo, sa velikom gol razlikom, a bilo je i tijesnih pobjeda.

Pajka je bio siguran i čvrst, pravi vođa odbrane, s odličnim rješenjima, Bobi Lek, koji je volio da mu se dodaje i ,,nije šmek“, oštar, ali u dozvoljenim granicama, Brano je smišljao igru, bio je njen dirigent i poznat po pronalaženju poslednjeg u napadu, a to je bio Slavo, odličan dribler na malom prostoru, sa preciznim udarcem i njegovi golovi su stavljali tačku na susret. Inače, on i Brano su i u igri na male golove bili par još od ranog djetinjstva, prepoznatljiv u Beranama. Ovi igrači su bili stalni igrači i okosnica ,,Stambenaša“.

Mi smo bili sastav odličnih igrača, Srbo je mogao da igra na svakom mjestu, dobar gimnastičar uz to, poslije je nastavio da igra veliki fudbal u Beogradu, Mićo, ljevak, dribler, brzo lijevo krilo, Zoran igrač sredine igrališta s dobrim rješenjima, potonji prvoligaški košarkaš koji je znao da postigne i preko 40 koševa na utakmici, Ljuban tehničar, Lolo britak i borben, Budo igrač zadatka, Mina je dobio na poklon  prave golmanske rukavice i svojski se trudio, Nane je bio okretan i znao je da igra, Blažo borben, a ja sam bio zadužen za golove, a i bio sam u to vrijeme najviši rastom.

Sve je to u utakmicama sa ostalim timovima bilo kako treba, pobjeđivali smo ubjedljivo i mnogo starije od sebe, ali je sa ,,Stambenašom“ bilo sve nekako drugačije.

Čim bi se završila utakmica, ako bi se igralo blizu naše kuće, svraćali su obavezno svi kod nas na sokove, slatko od šljiva ili kisjelo mlijeko. Druženje bi se nastavljalo na Limu, na korzou, a i na čuvenim noćnim roštiljsko-pjevačkim okupljanjima u topolovoj šumi na desnoj obali Lima, ispod Donjih Luga, pored izvora i makvi, ali i luških svinjaca.

Zanimljivo je da uprkos igračkom žaru, suparništvu, mladalačkoj snazi i svježini nikada nije došlo do svađe, tuče ili razmjene uvredljivih riječi - sve se završavalo drugarski, prijateljski, ali sa našim žalom i utučenošću zbog izgubljene utakmice, pogotovo što smo bili poznati po dobroj igri i što smo pobjeđivali mnoge varoške i seoske timove.

Sve se počelo mijenjati, kao sreća u kartama, na samom prelasku iz dječaštva u momkovanje, kada smo ih, konačno, pobijedili i to rezultatom od 1:0, pa potom sa 6:3 i 2:1. Poslednja naša utakmica koju smo igrali na južnom dijelu piste, na ovećoj travi, prekinuta je kod rezultata 1:0 za nas, zbog nevremena. Nijesu nama ljetnje kiše nikada smetale, znali smo da igramo kao da i ne pada, ali su ovog puta iznenadna grmljavina i jaki dažd rastjerali i nas i naše navijače.

Otada se više nikada nijesmo sastali i čini mi se da je tog dana, ali i tog ljeta i na jednoj livadi ispod našeg imanja, kad smo mi iz ,,Uragana“ igrali onako između sebe, prestalo naše djetinjstvo, naše loptanje te vrste, ali, na svu sreću, nije ono drugo momačko.

Odlaskom u Beograd, na Zvezdaru, na studije, ,,Uragan“ i ,,Stambenaš“ su postali jedan tim, a igrači  i nerazdvojni drugovi - Brano, Pajka, Miško, Srbo, Mićo, Suki, Slavo, on i najkraće, jer se brzo vratio u Berane, isto kao i Pače. Duh ,,Uragana“ i ,,Stambenaša“ se i dalje osjećao, ovako i izvan zavičaja, a tako sjedinjeni pobjeđivali smo mnoge jake timove, ali i osvajali značajne turnire.

Pokušao sam više puta da makar ljeti okupim sve i da opet zaigramo, uz piće, sokove i pečenje na nekoj planinskoj livadi, bez obzira ne rezultat, isključivo zbog toga da provedemo zajedno djelić razigranog beranskog ljeta, uz zvuke gitare, harmonike i pjesmu, ali ostaje samo sjeta i neko posebno žaljenje što nije došlo do toga, uprkos beogradskim igrama i druženju. Raznorazne obaveze učinile su svoje, a nažalost, pored bremena godina uradio je to i ipak raniji odlazak ponekog od igrača iz životne utakmice.

Nekome će se ova priča učiniti da je za mlade čitaoce, nekome da je isuviše sportska, ali ona je toliko istinita i toliko životna, da se uklapa u sve okvire, ali i neoboriv je dokaz da vrijeme čitanja pravih knjiga, vrijeme pravog druženja, vrijeme prave muzike, vrijeme pravih filmova, vrijeme pravog sportskog suparništva,  vrijeme prave porodice, pravog vaspitnog i školskog obrazovanja, nikada ne može da se potisne u zaborav, da je jače od svih ovih nevolja i muka s kojima se suočavamo ne samo mi, nego i cjelokupno čovječanstvo, zato i ovaj bljesak iz našeg djetinjstva i naše mladosti, treba da nas osokoli da se vratimo pravim vrijednostima dok možemo, a niko na svijetu ne može nikog spriječiti, to su samo prazne priče, da igra i po suncu i po kiši utakmicu na nekoj livadi, na nekom igralištu, sa drugovima, prijateljima, sa nepoznatima kojima je do toga, niko nikog ne može spriječiti da ima svoj ,,Uragan“ i svoj ,,Stambenaš“...

A one knjige koje sam spomenuo, kao i one koje nijesam, tu su uz njih, nijesu slučajno u ovoj priči -  svi ti naslovi treba da vas opomenu da za tren odložite svoje mobilne telefone, računare, da se odmorite od klađenja i da ih potražite u svojoj, školskoj, gradskoj i seoskoj biblioteci ili da ih posudite od nekog, kao u stara vremena, a one će vam uzvratiti višestruko, a prije svega vraćanjem u djetinjstvo i mladost...

Iz nove knjige ,,Priče za pričanje“

Foto: iz albuma braće Miška, Srba i Mića Pajkovića

Beograd, Zvezdara, 1970 i neka, Beranci, nekadašnji članovi ,,Uragana“ i ,,Stambenaša“, uoči jedne od brojnih utakmica: ( stoje) Milutin Pajka Pajković, Srbo Pajković, Čile Gojković, ( čuče) Brano Božović, Mićo Pajković i Miško Pajković.