Naše majke, naše beranske majke, ali i sve ostale iz bližeg, a bogami i daljeg okruženja, iz razdoblja pedesetih i tu nekako s početka šezdesetih godina prošlog vijeka,

bile su domaćice, čistačice, radnice, seljanke, planinke, kućne pomoćnice, pralje, prodavačice, krojačice, činovnice, učiteljice, nastavnice, profesorice, ljekarke, medicinske sestre, apotekarke, babice, književnice, slikarke, sportiskinje, pa bih mogao kao nekakve njihove prepoznatljivosti da izdvojim, recimo, varjače, kutlače, šerpe, tiganje, lonce, mašine za šivenje ,,bagat“, ,,singer“, ,,alfa“, ,,pfaff“, ,,centenario“, ,,vohltmann“ i ostale, koje su donosile kao miraz ili dobijale kao dio nasledstva, pa onda grabulje, vile, štruglje za mužu stoke, motike, lopate, obične i hemijske olovke, nalivpera, ljekarske slušalice, mjerače pritiska, razne ljekove, pegle, boje, globuse, mape, sveske, blokove, konope za preskakanje, obruče, platna...

Međutim, čini mi se da je tu, ipak, nekako previše različnosti i u opisu zanimanja, ali i u prikazu predmeta koje su najviše koristile, uz nekoliko izuzetaka, da bi neki od tih pobrojanih bio i zajednički imenitelj za sve njih.

A da ne bih lutao i isuviše premišljao odmah mi se, onako sam od sebe, nametnuo jedan tako karakterističan i osoben za sve njih bez izuzetka.

Sigurno se pitate - pa šta bi moglo to da bude?

To nešto je prakljača.

Prakljača?

Da, prakljača, a to je jedna od naših starih i zaboravljenih riječi.

Dobro, a  šta je to prakljača?

Prakljača je perač.

Perač?

Da, perač. Pomislićete - riječ je o nekom prašku za veš, izbjeljivaču, tako nešto?

Pa, eto, mislimo. Dakle, radi se, ipak, o prašku ili izbjeljivaču?

Ne! Jeste da obavlja te poslove, ali, ipak, nije  prašak.

Pa, dobro onda, kad nije prašak, šta je onda?

Perač, perajka, mlatač  ili prakljača  je pljosnata omanja daska, s uobličenim držačem, rukohvatom, najčešće od bukovog drveta, kojom se udarao veš prilikom pranja.

Eto to je bilo ono što je u to vrijeme predstavljalo nešto svojstveno svim našim, a i drugim, majkama. A za sve  majke našeg kraja bilo je zajedničko pored kuvanja i to da su makar jednom nedjeljno, ako ne i više puta, koristile ovu spravu, sve bez izuzetka i bez obzira na stepen obrazovanja, a podjednako i u gradu i na selu.

Bilo je to paučinasto i slatkasto vrijeme, bez obzira na nemaštinu većine, bez obzira na još vidljive ratne posljedice, a bez ikakvih određenih tehničkih i električnih pomagala, kao, recimo, mašina za pranje veša, posuđa i raznih vrsta električnih pegli. A veš se morao prati, čistoća je morala carovati u stanovima, u kućama, pa i bez obzira na činjenicu da još nije bilo svugdje vodovoda i kupatila.

Doduše, bilo je slučajeva da su dobrostojeće porodice plaćale da se pere veš, navika iz predratnog vremena, a to su radile pralje, žene ili djevojke kojima je to bilo i zanimanje. Međutim, i žene iz takvih imućnijih porodica su se prihvatale s vremena na vrijeme perača, radi uštede, ali i da ne upadnu u oči vlastima kao nekakav ostatak buržoazije.

Sve majke iz bjeličasto-zelenkaste Komske ulice, bjeličaste zbog uvijek čistih pločnika s malim kanalima za odvod kišnice, zelenkaste zbog njegovanih travnjaka ispred svake kuće i bujnog drvoreda lipa, bez obzira na zanimanje, znanje i zvanje, kao i sve ostale majke varoši, ali i okolnih naselja i sela, imale su, dakle, obavezno bukovi perač, kao priručno sredstvo za pranje veša.

Perače su deljali naši očevi i to sjekiricama na krlji, dok su ih dotjerivali britvuljinom, a glačali parčetom stakla. Naročito se vodilo računa o tome da drška perača bude skroz glatka i da čvrsto prijanja uz ruku. Pranje se obično vršilo nedjeljom, kad se nije radilo, a kad se i kupalo, uoči posla i odlaska u školu.

Kupanje se odvijalo u velikom limenom koritu poznatom kao ,,banjica“, koje se postavljalo blizu šporeta, a zavisno od godišnjeg doba. Veća djeca su se kupala sama, naravno, posebno ženska, posebno  muška, a ako su bila baš mala onda im je vodu iz bokala ili veće metalne čaše posipala majka, ispirila kosu, trljala leđa; pralo se domaćim peraćim sapunom pravljenim od kostiju i masnih ostataka svinje ili dječjim sapunom ,,Merima“, Kruševac. Sapunica je znala da štipa za oči, pa su svi jedva čekali da se taj ritual što prije okonča.

Poslije kupanja je slijedilo oblačenje pidžama, kratki odmor i pravac krevet. Pidžame su bile veoma ukusno urađene, raznih boja, obavezno od pamuka, prava mala odijela za snove. Ljeti su kupanja bila učestanija, jer se na plaže nije odlazilo bez sapuna, tako da je nasmijani Lim, naš sadrug, mijenjao ,,banjice“, a leđa nam je trljao svojim talasićima, koji su se stvarali prelazom preko milutnih velikih ploča.

Kroz Berane su promicale makve, podzemne vode, a one su bile raspoređene tako da su obuhvatale veći dio varoši. Na makvama su neposredno pored dvorišta  malobrojnih zgrada i kuća bili postavljani poljski drveni klozeti, jedan za muškarce i drugi za žene, koje su održavali sami stanari ili su, pak, plaćali nekoj čistačici da ona vodi računa o njima.

Bili su uredni, iako su bili dostupni svakom, a i voda nije zatrpavana smećem, jer je još postojalo vaspitanosti i lijepog ponašanja. Te makve su izvirale iz utrobe zemlje, a to su bile u stvari otoke s masiva, s padina i iz trbuha planine ljepojke Bjelasice, koja se bjelasa tokom cijele godine - zimi od velikih nameta snijega i leda, s proljeća i  ljeti od sunčevog odsjaja i igre svjetlosti, ali i od brojnih stada ovaca, a sve to obuhvata i jesen, a u pojedinim dvorištima, onim Nedeljkovića, Šuntića, Kadića. Đolevića, Garčevića, Đečevića, bili su i izvori pitke i hladne vode.

To je sve bilo tako dok, konačno, nije napravljena kakva takva kanalizacija. Brojne beranske česme i izvori su tada uništeni bez ikakve potrebe, a odolijeva svemu tome pored još nekoliko, onaj u vrtu Nedeljkovića, koji održavaju potomci te ugledne porodice, oni po ženskoj liniji, Vladimir Vlado i njegove rođene sestre Olja i Brankica.

Veš za pranje je odlagan tokom sedmice na skrovitom mjestu u velike korpe od vrbovog pruća, koje su ispleli slabovidi i slijepi okupljeni u svojem Domu, koji se nalazio naspram današnje autobuske stanice. To su bili istinski majstori svojeg zanata i njihovi sobni i baštenski namještaji su bili izvanredni i veoma cijenjeni, kao i razne korpe, krošnje za voće, za stajsko đubre, pletenke za velike i male rakijske boce.

Pletarska škola je postojala i prije rata, a njen upravnik je bio Girald Dujmović, koji je u Berane stigao otud negdje sa Primorja, a poslije je bio Beranac Rajko Pajković.

`Kad bi nastupila nedjelja, rano ujutru, prije izleta kod Manastira Đurđevi Stupovi, pošto bi se veš prokuvao u kazanu na štednjaku ili na ognjištu u dvorištu sa ,,Plavim radionom“, kazan se stavljao u ,,karivolice“, odnosno u drvena ručna kolica sa drvenim točkom omotanim jačom lastrom ili bi ga neko od kućnih snagatora ponio do rijeke.

Na lijevoj obali Lima ispod glavnog mosta bile su raspoređene majke iz naše i glavne ulice, svaka pored svojeg kazana i svojeg velikog oblutka, s peračima u rukama, a na drugoj strani su  to isto radile majke iz Harema, predgrađa čudnovatog naziva, učaurenog ispod golog brda Jasikovac, zauzimajući svoja mjesta ispod voćnjaka Ćulafića.

Poslije razmjene novosti i dovikivanja preko vode majke su započinjale svoju udaračku nedjeljnu simfoniju:

-Baaaaaap..Šljaaaaappp....Baaaaaaappp...Šljaaaaapppp....

Perači vođeni vještim, ali i snažnim rukama mlatili su neumorno veš, rublje, posteljinu od najboljih materija, a do  potpunog bjelila i izvanredne čistoće. Kad bi sve bilo gotovo, polako su se vraćale svojim domovima, umorne, ali i ozarenog lica zbog uspješno obavljenog posla. Veš se širio na rastegnutim jakim kanapima ili užadima, kao da će po njima da hoda hodač po žici, poduprtim drvenim pritkama, na mjestima gdje je bilo dosta sunca i gdje je vjetar mogao nesmetano da  produvava i suši.

Pošto bi se preobukle i dotjerale, sa hranom koju su ranije pripremile, odlazili se porodično na izlet.

Predveče, po povratku, veš se skidao sav suv. Nastajalo je peglanje teškim metalnim peglama na žar, s raznim figuricama na podizaču poklopca, zatim slaganje, odlaganje u šifonjere i na druga mjesta, uz mirišljavi sapun između, a ostali dio je dijeljen kako kome treba. Kuće i stanovi su mirisale na prašak, na sapune i na limsku vodu.

Naše majke, one koje su bile zapošljene, ali i one koje nijesu radile, budile su se rano, prije svih ukućana, čistile i sređivale, pripremale doručak za sve, budile i slale u školu one koje je trebalo, na poslu bile uvažavane i cijenjene, zatim se vraćale pravo kući, pa trk da se zaprži već spremljeni ručak, a svaki drugi dan u kućnom jelovniku bilo je neko kuvano jelo, sa salatom, supom ili čorbom, a na kraju obavezno neki kolač.

Često patišpanj koji se žutio od domaćih jaja ili razne vrste pita, zatim se pralo posuđe, šilo, vezlo, pa potom je slijedila priprema za večernje jelo i, konačno, večera. Poslije večere, posluženje gostima, priča i tako sve u krug, a stizale su i da pročitaju knjige, novine, časopise, da rade sa nama, pored naših očeva, i  matematiku, gramatiku i sve ostale predmete, podsjećajući se tako i svojih školskih zavrzlama.

Naše majke, tetke, strine, ujne, bake bile su  stub temeljac porodice i cijenjene od svih. Bile su to istinske heroine naših ulica, sokaka, katuna, neumorne, vazda nasmijane, a iz nje je isijavala dobrota i ona prepoznatljiva briga i za svoj, ali i za tuđi porod, koji se igrao i družio sa njihovim.

Toliko su bile vješte domaćice i kuvarice da su znale, kad bi nekada tako iznenada banuli gosti, da gotovo od ničega naprave nešto i da svi budu počašćeni i dočekani onako kako to i dolikuje gostoljubivim i domaćinskim porodicama. Tada je riječ majka bila nešto uzvišeno, božansko, nešto pri čijem se spomenu ponašalo bogobojažljivo, s poštovanjem i ona je punila srca toplinom i bezmjernom ljubavlju.

Danas veš, rublje, posteljinu peru, donekle čak i suše, mašine za pranje rublja, suđe peru mašine za pranje posuđa, pegla se najmodernijim električnim peglama na paru, ali se i zato ponajviše jede suva hrana ili povremeno, zavisno od platežne moći, naručuje ona iz raznih restorana, kuvana i pržena od najevtinijih namirnica, bez mirisa i ukusa, nalik na žvakaće gume; domaće supe, čorbe, jela, kolači, pite su mislene imenice, malo ko prži i pohuje šnicle, domaću piletinu, kuva razna jela, rijetko se spremaju palačinke, mafiši, priganice, krofne, patišpanji, razne pite, jer mnoge žene i djevojke, svaka čast i poštovanje izuzecima,  beče po vas dugi dan i noć u ekrane svojih skupih mobilnih telefona nabadajući dugim i lakiranim noktima po tastaturi, prebirajući po raznim sajtovima, buljeći u fejsbuke, tik tokove, instagrame, gledaju glupave televizijske serije i emisije, vozikaju se kolima i džipovima onako besciljno samo da ih neko vidi, neke se i klade u kladionicama, a i ne obaziru se uopšte na knjige, novine, na porod onako kako i koliko treba, na prirodu, vrijeme troše i po kafićima, ne viđaju sunca, zaspu tek pred zoru, a razbude se tu negdje oko podneva.

Taman posla da neko osporava bilo kakve  blagodeti tehnike, interneta  i novog načina života, sve to može da bude i određena olakšica, kao i neminovnost u obavljanju posla, ali je neophodna dobra i prava mjera koja, nažalost, mnogima i nedostaje.

Možda je i zbog svega toga, zbog takvog nagomilanog svakodnevnog  besmisla sa primjesama određenog otuđenja, negdje iz najskrovitijeg dijela moje podsvijesti izronila i zalepršala slika beranskih majki tog sad već davnog razdoblja sa bukovim peračima u rukama, sagnutih nad rubljem, bosonoge ili u gumenim čizmama, zavisno od godišnjeg doba, ali i majki iz okoline, kao i svih baka, tetaka, strina, ujni, a među njima i lik naše dobre, velike i požrtvovane majke Stane, kojoj nije bilo suđeno da previše bude sa nama, čiju su dušu, onda kad je bila u najboljim godinama i u naponu životne snage i tek rođene naše sestrice, anđeli odnijeli u rajsko naselje, odakle i danas bdi nad svima nama, a ta se pažnja osjeti, jer pahne onda kad je i potrebna kao nekakav iznenadni titraj vazduha onamo gdje se i nalazimo u tom trenutku.

Ona je, iako nastavnica, iako je odrasla u velikoj gizdavoj porodičnoj kući, neposredno uz dvorište hotela ,,Komovi“ u Andrijevici, znala da sa svim drugim majkama iz beranske Komske ulice, pere veš, rublje i posteljinu na limskoj obali, na svom kamenu, na ,,verde beranu“, ,,zelenom berancu“, kako ga je nazvao naš dobri rođak Vesko, inženjer geologije i vrhunski stručnjak, kamenu vulkanskog porijekla, koji je hučna i hirovita Bistrica dogurala i izvaljala odozgo sa Bjelasice, koji se tokom vremena, sa svim kamenjem i oblucima beranskih majki, pretvorio, zajedno sa utisnutim bukovim peračima, prakljačama, perajkama u svojim godovima, u jedan vanvremenski spomenik, u jedno pravo vajarsko djelo prirode i neumornih majčinskih ruku, u nešto što nijedan drugi vajar ne može izvajati, posvećen ne samo njima,  čuvarima i zaštitnicima svoje djece i porodice, nalik sveticama, istinskim mučenicama za koje ništa nije bilo teško, nego i svim majkama svijeta!

Iz nove knjige ,,Priče za pričanje“