Kakva je to bila livadaaaaaa, braleeee moj!

Ne pitaj me ništa! Uhh!

Ako ti je počnem hvaliti, a imao bih zbog čega, budi siguran u to i nemoj da slučajno posumnjaš nijednog trena, pomislićeš da je moja i da hoću da ostavim neki utisak gazde ili domaćina, kako god hoćeš. Ili ćeš, možda, u toj svojoj glavi promućkati da hoću da je prodam, pa ti udaram gargu i priču.

 Ništa ti od toga nije, kume, ništa, a pričam da ti pričam priču, jer je priča prava priča, istinita, a tako se završava da možeš pomisliti da sam nešto izmislio ili omaštao da bih imao šta da ti ispričam.

Jasno ti je, prijatelju, sada da livada nije moja, niti bilo koga od mojih, nego tuđa, ali je livada livada, pa ma čija bila. Imala je ona, bratac moj dobri i pošteni, pa ti vjeruj ili ne vjeruj, a svako će ti to potvrditi da je ovo tačno da tačnije ne može biti, preko skoro dvjesta metara u dužinu, a oko pedeset i nešto jače u širinu. Sva u jednom komadu. Kao nacrtana; znaš ono kad učiteljica đacima zada da nacrtaju neku poljanu i prirodu, a oni je stave na papir ravnu, zelenu, baš kao da je neki ćilim iz bajki. Znaš li ti, a živ ti meni bio i zdrav k'o drijen, kakvo je to bogatstvo kad ti je imanje u komadu?

Znaš?

E pa dobro onda, a pravo da ti rečem poštedio si me da ti objašnjavam sve i to nadugo i naširoko, ali i sebe da me slušaš, a mogao bih ti tada biti i dosadan. Nego, pazi sad ovo - sa  istočne strane, uz samu rijeku, livada je zagnjurena pravo u nju; tačno tako, vala, kao da ju neko izvrnuo i sasuo; kad se zakosiš, pa ti dosadi ono mlataranje i oštrenje brusom ili se zamoriš, ostaviš, brale, kosu, pa buć u vir. A vir je bio pun riba, pastrmki, mrena, mladica, skobalja; plivaš, a one migolje između nogu, ič se ne plaše. A i zašto bi se plašile kad tada nije bilo ,,struje“, kavijara, dinamita. Mislim, znalo se za njih, ali ih niko nije koristio za to, nego za neke druge rabote.

A onda u jedno vrijeme, kad se sunce zagna po nebu i zaglavi po sredini, pa upekne li upekne, stigne ručak, nagomilan i nasložen u velikoj korpi od vrbovog pruća, prekrivenoj otkuvanom bijelom krpom sa ružama. A ispod ruža svježa, još se puši, pogača od domaće pšenice ispečena ispod sača, sir stari i mladi, skorup, kuvana teletina, pečena jagnjetina s krompirom, slanina, obavezni bijeli i crni luk, pa kisjelo mlijeko, rakija  mučenica i testija izvorske vode od koje trne zubi. Pa se, pobro moj, tako nakrkaš da tu narednih sat-dva nema kosidbe. Neka kosidbe, nego ni mrdanja. Prostreš lijepo gunj, pa se izvališ ispod velike jove i zahrkaš, hrka, hrka. A onda, kosu u ruke, pa sve do mraka bupaj, bupaj i ne pokosiš, vazda je ostajalo za ujutro.

Ne znam zbog čega i ne znam zašto, ali se tu skoro, a da nema možda desetak dana, jedne vjetrovite noći, dok je prozorski kapak neprestano lupkao o zid tražeći da ga pobolje pričvrstim, uz ponoćnu odabranu muziku, u polunapuštenoj planinskoj kućici, prisjetih kako mi je nekada priču, koju ću vam ja sada  nastaviti, ispričao Kićo Lepin, nekadašnji čuvar propale i napuštene strugare, koja je svoje poslednje dane  drobila nedaleko od varošice, u jednom polju, na kojem je nekada u neka srećnija vremena, jer su sva nekadašnja vremena srećnija od ovih sadašnjih, sijana pšenica, ovas i raž.

Taj Kićo je bio čudo za priču, taj je znao toliko priča da je mogao da ih priča i pripovijeda dan i noć i da ti ne dosadi ni on, a ni priče, jer su sve redom bile zanimljive. A jedva da je završio učenje u osmogodišnjoj školi, koja je ranije bila Učiteljska, a  ispred koje je velika bila glinena ravnina na kojoj su nikle kupe pune cigli koja se pravila na licu mjesta i u njima pekla.

Prvi majstori bili su Mađupi, koji su stigli u naš kraj ko zna odakle, pa si imao utisak da si negdje u Egiptu i da se pravi, ni manje, ni više, nego prava piramida. A iz tih domaćih piramida kuljao je potmuli dim, ono sve kao da neće i osjećao se poseban miris zapečene ilovače koji i dan danas ponekada zapara nozdrve onima koji su zapamtili to doba. Od tih cigli ozidane su sve kuće u blizini, a te nove ciglane, bile su u stvari nekakav nastavak predratne velike, na koju su se, u stvari, ove i nadovezivale, a koja je bila u privatnom vlasništvu jedne zanimljive porodice  koja se iz jednog planinskog sela  naselila u varoši.

Poslije rata njihova velika i divna kuća je data državi, a moguće da su je poklonili oni sami. U kući sa divnim terasama, spratom i potkrovljem, nalazilo se, s vremena na vrijeme, više raznih državnih službi.

Otac Kićov Dobriša je nestao u ratnom vihoru, ko zna gdje i ko zna kako, a oko njega, brata mu Mirka i sestre Ruže muke je vidjela dok ih je podigla njihova majka Lepa, pa su sva njena djeca uz ime imala i dodatak - Lepin.  Mirko Lepin, Ruža Lepina i, konačno, Kićo Lepin! A u ulici u kojoj su i živjeli, nedaleko od rijeke i od gimnazijske zgrade, bilo je dosta djece njihove sudbine, pa je u njoj vladao neki posebni mir, bez onog uobičajenog dječjeg žagora, vike i cike, jer su od malena opominjani da treba da budu mirni i da ćute, jer se većini očevi nijesu nikada vratili iz rata, a nije bilo ni uputno niti preporučljivo pominjati njihova imena, pa su zato odlazili u druge ulice da tamo izvode svoje dječačke nestašluke.

U međuvremenu, Mirko je postao univerzitetski profesor, Ruža ugledna ljekarka, samo je Kićo, čije je pravo i kršteno ime bilo, u stvari, Krsto, zaglavio na varoškoj kaldrmi, ali nikada ne skrećući u onaj drugi svijet, lopovski i nevaljali. Brat ga je kad se prilično zamomčio zaposlio u strugari preko svojeg školskog druga  Veljka Truna, koji je bio šumarski inženjer.

Lepina majka Stevka bila je rodom iz tog sela u kojem se nalazila spomenuta livada, pa je zbog toga Kićo, vjerovatno, i zapamtio dobro tu priču. E sad da li mu je ispričala majka, ujaci ili neko drugi iz toga sela ne treba oko toga mnogo mozgati.

Livada, o kojoj ću vam, konačno, kazivati, bila je vlasništvo Kistića, tačnije, Obrena Kistića, gazde i  velikog domaćina. Obren je bio jedinac, koji je u braku sa Ikonijom, koja je bila rodom od Branića iz susjednog sela, dobio dva sina - Dmitra i Vlastimira. Sad kad sam vam otkrio ko je bio vlasnik, da vam i pojasnim o kojem se selu radi, ali tako da samo možete to da naslutite. U svakom slučaju, selo je nedaleko od gradića B.,  e sad da li  u dolini ispod  klisure, dakle, sjeverno, ili gore južno ka planinskim masivima, nije toliko ni važno, ali je sve sasvim dovoljno da se uživite u dalja zbivanja. A možete mu nadjenuti naziv kako vam drago i onakav kakav vam odgovara.

Selo se prostire od same obale rijeke, zahvata obje njegove strane, više mnogo onu zapadnu ravnicu, a glavnina kuća se nalazi upravo tu, ali je dosta i onih koje su se propele naviše ka šumskim čestarima. Dakle, dosta njihovih posjeda se nalazi u ravnici oko rijeke, koja se tu protegne kao neko koji treba da ustane da radi na imanju ili da ide na posao, sve mu ga to dođe isto, prije nego li se zaputi dalje ka nepoznatim i dalekim predjelima, gdje je prihvati jedna druga rijeka, pa sa njom u naručju zapuca pravo prema jednom moru.

Kad se rijeka naljuti, a to je bivalo u kasnu jesen ili u rano proljeće, znala je da ponekom otfikari i po parče livade i njive, a toga je, što je bilo posebno čudo, jedino bila pošteđena livada Kistića. Najveća povodnja, najveća poplava ništa nije mogla livadi, a zbog čega to su mještani i ostali mogli samo da nagađaju. Neko je govorio da nabujalu vodu razbije kameniti sprud s južne strane i ona izgubi svoju žestinu, ali mnogi su odmah odbacivali takvo pojašnjenje, jer su i neke druge njive i livade imale slične i još mnogo jače zaštite, pa su morale da plaćaju danak, a mnogi su bili, ipak, srećni kad bi on bio gotovo neosjetan i mali.

Na livadu je bio doveden jaz izveden iz rječnog kraka gdje je ona bila u istoj ravni sa južnim dijelom sela, odmah na izlasku iz klisure, tako je da je bilo sigurno, bez obzira čak i na najveću sušu, da će biti i sijena i otave. Dešavalo se ponekada da padne i treća ruka kosidbe, pa je obodom livade bilo postavljeno dosta drvenih rogodža sa sušenje trave.

S livade se često čula divna momačka pjesma - to su pjevala braća Kistići, Dmitar i Vlastimir, između kojih je bilo samo dvije godine razlike, slažući glasove kao da su na nekoj priredbi ili igranci, a ne na običnoj kosidbi! A bili su vazda orni za pjesmu - nije bilo skupa ili vašara u dolini i izvan nje da oni ne zapjevaju i poigraju u oru ili u kolu.

Obojica visoki, kršni, jaki, lijepih crta lica, a ponešeni jedan za drugog! Ne daj ti, Bože, da neko napadne Dmitra ili obrnuto, a da ovaj ne priskoči i ne oplete muški po protivniku i to nogama i rukama, a bogami ponekada, prema potrebi, ako ih je bilo više, bukovim okrajcima. Kako je tu prštalo i zvrčalo, ne može se to ni opisati niti dočarati.

Kad je otvorena fabrika za preradu voća i povrća, nedaleko od varoši, Vlastimir je kao mlađi počeo da radi u njoj, ali ne zaboravljajući rad na imanju. I dalje se orila pjesma sa livade, ali i iz kuće i dvorišta. Dmitar je ostao vjeran selu, iako je i on mogao da se zaposli, jer su i te kako tražili radnu snagu. Nije prošlo mnogo vremena, i u kratkom razmaku, braća su se poženila i to iz dobrih porodica. Nevjeste nijesu bile iz daleka, naprotiv, Vlastimirova iz susjednog sela, onog odakle mu je bila i majka, a Dmitrova je bila odmah tamo preko rijeke, kuće su im bile jedna naspram druge.

Bratsku slogu i ljubav izvjesno vrijeme nije moglo ništa da razbije i poremeti. Neda i Đurđa, kako su se zvale mlade, slagale su se odlično i svaka je znala za svoj red i rad u takvoj zajednici. Zajedno su donosile jelo kad su kosili livadu, u onoj istoj korpi prekrivenoj otkuvanom  maramom sa ružama, ista jela i đakonije. One su plastile, muzle stoku, čistile dvorište i sobe zajedničke velike kamene kule, naveče su služile goste koji su dolazili na posijela i ćaskanja.

Stigle su i prinove, a djeca kao djeca brzo rastu. Dok su djeca rasla, njihovi slatki unuci i unuke, Obren i Ikonija su pomalo kopnili, što od bremena godina, što od teškog rada koji su preturili podosta preko glave, najviše dok su podigli svoju djecu, svoje sinove, uz obavezne izdige na planine.

U varoš se prvo preselio Vlastimir. Dobio je od uprave fabrike stan u jednoj ružnoj zgradi, koji je kasnije, kad je došlo takvo vrijeme, otkupio za male pare, a isto je i uradio Dmitar koji se u međuvremenu zaposlio u toj istoj fabrici.

Neda i Đurđa su se veoma brzo od zdravih seoskih ljepotica, domodržnica i planinki pretvorile u varoške dokone žene s onduliranim frizurama koje su jedva čekale subotu da se prošetkaju pijacom i da kupe pomalo sira, skorupa, koju jabuku i nešto krompira, s visine gledajući na žene sa sela koje su prodavale ono što su i stvorile, kao da nikada i one same, do skoro, nijesu to isto radile.

Dobri Obren i dobra Ikonija su ispustili svoje plemenite duše, doživjevši da vide neslogu između svojih snaha, a i, a to ih je i najviše boljelo, a sa tom ranom su i otišli na onaj svijet, između svojih sinova, između mirnog Mitra  i još mirnijeg Vlasta, u koje kao da je ušao nečastivi. Ipak su stigli i da podijele imanje između svojeg poroda, pola kuće jednom, pola kuće drugom, pola imanja jednom, pola imanja drugom, ali nijesu stigli da izdijele livadu pored rijeke.

Kad bi na nju stigao iz varoši Vlastimir s porodicom da je kosi, smatrajući da je cijela njegova, izlazio je u isto vrijeme i Dmitar, tačno kao da ga je neko obavještavao o tome, i on smatrajući da mu pripada cijela. Čak su se jednom i umalo omrčili kosama, ali ih je razdvojio jedan rođak koji je slučajno naišao tuda.

Braća su prestala da govore između sebe, a to su učinile prije i njihove žene i djeca.

I jedan i drugi su pokušali da se nagode preko rodbine, polažući ravnopravno po njihovom  pravo na to da je livada samo svojina jednog od njih, uz razna lažna i prava svjedočenja svjedoka i onih koji su uživali da podbadaju nesrećnu braću, koji su svima nekada bili uzor bratske sloge i čvrstine.

Onda su prešli na sudska vještačenja i parnice i to skoro tridesettri godine. Sudije, advokati, sudski izvršitelji, sudski radnici, sudski pisari, sudski kuriri  i svi ostali koji su ulazili i izlazili iz  zgrade suda, mijenjali se svih tih silnih godina, a niko nije uspio da pronađe valjano rješenje i donese ispravnu odluku. Kad bi jedan od braće, na prvi pogled, dobio spor, onaj drugi bi presavio papire, platio dobrog i poznatog advokata i uvijek bi obarao tu odluku. Pa onda se oglasi onaj drugi, opet sa advokatima, pa sve tako redom.

Tokom tih parničarskih i magličastih godina, porod i jednog i drugog brata se iseljavao iz varoši, stigavši i da se izmiri između sebe, ali nikako ne mogući da utiču na svoje tvrdoglave roditelje da to isto urade - neko je završavao studije i ostajao u mjestu studija, neko je odlazio u tuđinu, uglavnom nikog od njih nije više zanimalo imanje i kula, a kamo li livada pored rijeke.

Samo su braća, nagriženi vremenom, pomalo i narušenog zdravlja, redovno posjećivali sudsku zgradu, odavno prepoznati kao neki njen dio, kao nekakav živi namještaj sudnice i kancelarija. Pogureni, prilično zapušteni, s hrpom koverata i papira ispod miške, obijali su pragove i tražili ono što su mislili da im pripada. Sve je to pojačano onda kad se raširila vijest kao grom iz vedrog neba da je  Bratska livada, kako su je mnogi prozvali,  u novom putnom pojasu i da će uz veliku, baš veliku, novčanu nadoknadu biti oduzeta.

 I onda, jednog dana, sasvim neočekivano, onda dok je još bilo lijepo vrijeme koje nije ničim nagovještavalo mogući potop i oluje koje zna da priredi kasna jesen,   sudija je presudio - na osnovu svih priloženih spisa, na osnovu novih i starih izjava svjedoka, od kojih su neki, nažalost, otišli Bogu na ispovijed, kao i na osnovu tvrdnji  i raznih vještina advokata, cijela Bratska livada je dodijeljena i pripala je, konačno, poslije tridesetri godine vijećanja, suđenja, objašnjavanja, lažnog i pravog zaklinjanja,  Vlastimiru.

Dmitar je još više pouđao u licu, zgrbio se i jedva je izašao iz sudnice u pratnji svoje Đurđe, koja ga je pridržavala i sama onemoćala, ne vjerujući onom što je čula malo prije.

Vlastimir se obrijao, dotjerao  i otišao do kafane u kojoj se okupljalo njegovo društvo da proslavi svoju sudsku pobjedu, ne pogledavši ni brata, ni snahu.

Te večeri, a to će vam potvrditi svako iz varoši, ali i iz Dmitrovog i Vlastimirovog sela, poslije one jesenje noćne vedrine, pune zvijezda kao što je šljivik prepun modrih šljiva, naišla je, iako je niko nije ni  najavio, takva oluja, takva kišurina, takav potop, pa se činilo da ključa vodurina ne samo sa neba i nego i iz zemlje, da je bila strahota pogledati sve to kroz prozor, a ne i izaći van.

Sjutradan oko podneva, kad se sve smirilo i malčice nebo razblenulo, Vlastimir se sa Nedom zaputio ka selu da se pohvali suseljanima da je, konačno, poslije toliko godina i ljeta vlasnik livade. Kad se probio nekako do iznad mjesta gdje se silazilo pješke, ali nesmetano i vozilom, dolje u ravnicu, kad je izašao iz kola, ostao je skamenjen i bez riječi - na mjestu gdje se nalazila livada klobučala je i krkljala rijeka, koja ju je potpuno pojela, dok je poneko stablo, među njima i velika jova ispod koje su otkivane kose, ispod koje su braća jela i odmarala za vrijeme kosidbe i plastidbe, virilo iz mutnine, vrteći se u krug, prije nego li ih dočepa matica i uputi dalje, zajedno sa svim onim što je preostalo  od Bratske livade.

Iz nove knjige ,,Priče za pričanje“

Foto: Milija Pajković