Do prije izvjesnog vremena, hajde, recimo, do prije, otprilike, petnaestak godina, u jednom dvorištu, u Malinovu, prelijepom naselju na samo dva kilometra od središta jedne naše varoši, poznate između ostalog i po širokim ulicama, kao i po brojnim lipama i platanima, nalazila su se dva groba - jedan veći i jedan manji.

Kao obilježja grobnih mjesta bile su postavljene kamene ploče donesene iz obližnje rječice koja se od iskona spusta otrgnuta iz izvora, vrela i potoka, odozgo ispod planinskih vrhova, jureći bez predaha preko gromada, provlačeći se povremeno i kroz stjenovite tjesnace.

Mramorne  uzglavnice su se naslanjale jedna na drugu, upravo onako kao što se naslanja dijete na majku u vrijeme dojenja ili uoči spavanja, uz otkucaje njenog brižnog srca.

Vlasnici omanje kuće čakmuše čiji su zidovi okrečeni u bijelo, sa starinskim krovom od šindre, s dva malena prozora sa kapacima, uz čije su se maleno neograđeno dvorište nalazili ti grobovi, postariji bračni par koji je sigurno preturio osamdeseto ljeto, čiji je porod, tačnije, dva sina i dvije kćerke, živio i radio na strani, održavali su ih koliko su mogli, uporedo sa radom u pabiri punoj krastavica, paradajza, krompira i paprika.

Kad bi plijevili vrt, čupkali su, kriomice, i travu sa grobova i oko ploča, tek toliko da se zna da tu neko počiva. U vrijeme Zadušnica, opet tajno, poslije ponoći, uz njihove, gorjele su i dvije svijeće. Starica je topila domaći vosak, pošto su imali tri-četiri košnice, koje su nadživjele rat, pa je bilo uvijek dobrog meda. U mednu smjesu je stavljala parčad debljeg konca, koji se čuvao samo za tu priliku i tako je pravila svijeće.

U glavnoj prostoriji kuće, pored ognjišta iznad kojeg su visile stare gusle i verige s obješenim kotlićem u kojem se vazda nešto krčkalo, svijeće je stavljala na stočić, koji je sklepao njen suprug, jer su veliki, ručni rad glavnog varoškog stolara, jednostavno uzeli i ponijeli novopečeni zadrugari u zadružni dom.

S obzirom na to da su oveće brode bile položene na tlo, a ne uspravljene, niko nije mogao da se dosjeti da su to nečije vječne kuće i tako su više podsjećale na dio staze. Ono malo njih koji su znali o čemu se radi, istinski su čuvali tajnu, prilično se plašeći da bi ako bi se saznalo za nju mogli veoma loše proći, što i nije bila neka posebna novina u to i takvo vrijeme.

A u tim neoznačenim grobovima počivali su i sanjali svoje prekinute snove baš majka i njeno čedo, dijete od dvanaestak godina, mlađi od njena dva sina. Crne i tajne rake dopali su u ranu jesen nekako pred kraj Drugog svjetskog rata, u vrijeme kad su pripadnici novih snaga uveliko zavladali dolinom i kad su jednostavno, bez ikakvih borbi, veoma lako, ušli u dolinu i u varoš koju su prije toga napustili njihovi protivnici sa svojim porodicama i zbjegom i zaputili se na dalek put, za mnoge njih put bez nade i bez povratka.

U Malinovu, koje je znatno starije od same varošice, koja je iznikla tek u devetnaestom vijeku, a u kojem su ponikli doktori nauka, učitelji, profesori, ljekari, banski vijećnici i razni drugi intelektualci i viđeni ljudi, kao i bogati seljaci, te jeseni, smjestila se, pored nešto domaćih boraca, i jedna četa izvanjaca, među kojim je bilo najviše onih iz nekih udaljenijih krajeva dotadašnje Kraljevine.

Zauzeli su najljepše kuće svojih protivnika, koje su bile u tom trenutku prazne, a iz nekoliko kamenih kula, koje su im se dopale, istjerali su njene vlasnike i stanare, žensku čeljad i starce, koji su smještaj potražili kod svojih rođaka ili u potleušicama na svojim livadama.

Međutim, nijesu se samo zadržali na tome, nego su ih potjerali i na prinudni rad - na izgradnju zadružnog doma i kuća za dotadašnju ljutu sirotinju kojima ga je donijelo vrijeme i koji su naprečac uskočili u novi način života. Takva gradnja je nastavljena i kasnije. Tako su u Malinovu, na mjestu udžerica i naherenih kućeraka nekadašnje sirotinje nikle nove kuće, mahom sagrađene od rječnog kamena i iz obližnjeg kamenoloma koji su donosile upravo članovi ojađenih porodica, mnoge od njih u dubokoj žalosti za pobijenim svojim ukućanima.

Na većini tih kuća postavljeni su pozlaćeni gromobrani, novina koju niko nije koristio prije rata, iako je i tada prolamalo i gruvalo odozgo sa nebesa. Mnogi su se  čudili  tome, naravno samo tajno, pred odabranima, jer im nije bilo baš ni jasno kako to da stavljaju zaštitu od gromova upravo oni koji ne vjeruju u ništa, pa ni u Boga,...

Glavnokomandujući četi koja je te jeseni boravila u Malinovu, bio je neki novopečeni oficir, inače, polupismeni mlađi seljak iz nekog zabitog sela iz tih dalekih krajeva, kojem su, iako su ga dobro svi zapamtili po izgledu i djelima, zaboravili brzo i ime i prezime, no i ne i nadimak, koji su mu nadjenuli u tajnosti - Rumenko! Takav nadimak je dobio zbog toga što je bio izuzetno rumen u licu, upravo takav kao da ga je neko narumenio ženskim rumenilom.

Glavat, više debeo, nego krupan, a tako rumen i crven, Rumenko je brzo zaveo neviđenu strahovladu, a zbog čega niko nije znao, sem ako nije zbog činjenice da je iz sela bilo dosta boraca sa suprotne strane, koji su izginuli kojekude, a oni preživjeli su se nalazili izvan granica. Preostala nejač i starci u selu  nijesu sigurno predstavljali bilo kakvu opasnost, ne sigurno da bi takvi postupci bili, u neku ruku, i opravdani. 

Rumenko se sa svojom pratnjom smjestio u kuli Todora Bijića, učitelja, koji je stradao nesrećnim slučajem uoči samog rata, a njegov sin jedinac Mitar je nestao u vihoru rata i nije bilo nikakvih znakova da li je živ ili nije. Rat je toliko zao, pakostan, pokvaren da on i nema srce, ima umjesto njega samo crnu rupu koja guta sve čega se dohvati; toliko je užasan  da u njemu i ne postoji makar imalo samilosti ili milosti prema nekom, pa bio taj ili ta sa bilo koje strane, ove ili one, a onih poštenih i pravičnih bilo je, srećom, sa obje strane...

Rumenkovi posilni su pretražili detaljno kuću da ne bi možda našli nešto od bogatstva, jer je Todorov otac bio pečalbar, a pričalo se da se vratio sa velikom zaradom i zlatom, ali sem velike mape i globusa koje je učitelj bio kupio za školu, a smrt ga je omela da ih i uruči, ništa nijesu pronašli. Doduše, bilo je dosta knjiga, a one sa tankim stranicama su koristili za savijanje duvana, a one sa nešto debljim za potpalu vatre. 

Nekako na samom kraju svoje kratkotrajne, ali i dosta upamćene vladavine u Malinovu, Rumenko je pucajući iz svojeg pištolja Naganta M1895  na sred Malinova, bez ikakvog predumišljaja, ubio sa tri hica, gospođu Rosu Ljujović, opštinsku činovnicu, suprugu Ljuba Ljujovića Ljuja, oficira akademca, koji je bio tih dana nestao sa svojim starijim sinom Dobrilom, studentom druge godine prava u Beogradu.

Dobra i mirna Rosa, kojem nikom nije natrunila vodu, a nekmoli nešto drugo loše učinila, koju su svi u kraju voljeli i poštovali, članica crkvenog hora, slikarka u slobodnom vremenu, čuvši da su njeni mili i dragi možda iznad  Malinova, u nekom od gajeva, otišla je da ih potraži sa nešto preobuke i hrane.

Znajući da njen suprug i sin nijesu nikom ništa naudili nego su se samo sklonili dok se sva muka ne stiša, ne slegne i rasturi, zaputila se u rano popodne prema kući svojih krštenih kumova Niletića, Kosta i Darinke, da se detaljno raspita i sačeka mrak u njihovom domu. Nije ni slutila da u kući nije bilo Niletića, jer su se nalazili daleko u zbjegu. A nije ni slutila da se u blizini takvih kuća uvijek nalazio neko od vojnika ili sam Rumenko, da motre, paze, uz pomoć nekih mještana.

Ispostavilo se da nijesu bili u Malinovu, ali zato jeste Rumenko koji ju je presreo i presudio joj, bez suđenja, bez trunke razmišljanja i postavljanja bilo kakvog podrobnijeg pitanja. Ubio ju je na sred ravnine, iznad donjeg jaza za navodnjavanje, kod stare jabuke kolačare, na očigled svoja dva zaprepaštena vojnika i nekoliko čeljadi iz okolnih kuća, koji su virili kroz prozore.

-Vidite, nosi preoubuku i hranu, ona je jatak, nije došla ovdje da šeta - objašnjavao je ostalim, dok je sve odobravala klimanjem glavom muškobanjasta djevojka, koju su Malinovčani i Malinovčanke zapamtili kao Vidu, koja je, u stvari cijelo vrijeme bila u neposrednoj blizini..

Vida je bila visoka i krupna, a po naglasku su zaključili da je i ona iz krajeva izvan Crne Gore. O kaiš je bila okačila dvije bombe i pištolj Luger PO8, na koji je bila naročito ponosna i na koji je često spuštala svoje ručerde.

Nesrećnu majku, nesrećnu Rosu, koja je samo tražila svojeg supruga, sina i ništa drugo, sahranili su nedaleko od mjesta gdje je i ubijena, blizu one kućice bijelih zidova i s krovom od šindre, upravo nadomak  njenog dvorišta neki Malinovčani i to tajno, kasno naveče, zbog straha za svoju bezbjednost.

Njen najmlađi sin Gavrilo Gajo, dijete od dvanaestak godina, građom i izgledom nešto jači i krupniji od svojih vršnjaka, uvidjevši da mu nema majke zaputio se da je potraži. Ulučivši malu nepažnju svoje bake Vidre, očeve majke, iskrao se kroz prozor, pretrčao preko dvorišta i veoma je brzo stigao do mosta koji razdvaja varoš na dva dijela. Odatle je, pošto na njemu nije bilo vojske, prešao na drugu stranu i provlačeći se kroz lugove, trčeći preko ledina, malo pomalo, stigao i do  Dulevskog brda.

Tu je susreo neke čobane koji su čuvali nešto ovaca i krava, a koji su mu rekli kako su vidjeli neku ženu čiji je opis u potpunosti odgovarao Rosinom izgledu, potvrdivši mu da je prošla nedaleko od njih i da je krenula put Malinova. Gajo je još više ubrzao s nadom da će je ubrzo ugledati. Međutim, neko od Malinovčana, ne znajući ko je maleni Gavro, a znajući Rosu, nehotice se iskazao i tako je Gavrilo saznao za crnu sudbinu svoje majke. 

Kriomice su mu pokazali i gdje se nalazi grob, uz savjet da mu se i ne primiče. Više teturajući nego li hodajući, sav izbezumljen i van sebe, nekako je stigao do humke, pao ničice preko svježeg groba i zaridao, naričući kao da je odraslo čeljade:

- Majkoooooo mojaaa dobraaaa, komeeee si ti skrivilaaaa, majčiceeee? Komeeee? Ko je to mogao da digne rukuuu na tebeee? Kooooo? Štaaaa ćuuuu ja bez tebeeeeeeeeeee, majčice moja milaaaaa...Štaaaa? Ratuuuu prokletiiii šta uradiiii?

Tresla su se grčevito nejaka dječja pleća od neopisive tuge, od jada, čemera, bola,  bola što je ostao bez svojeg roditelja, što je ostao bez svojeg oslonca, bez svoje dike, pun nevjerice da se tako nešto moglo dogoditi i da je postojao neko koje to mogao i učiniti.

- A majkooooo moja milaaaaa, ko je to mogao da digne ruku na tebe, majkoooooo mojjjjaaaa majčiceeeee dobraaaa. Kooooo? Pa jesu li znali koliko si dobraaa i koliko te  mi volimooooooo, je li, majko, čuješ li meeeee? Štaaa si ti kome skrivilaaaaa? Štaaaa?

Zavukao je svoje nejake šake u zemlju pokušavajući da otkopa grob:

- Majčice mojaaa, hoću da ti vidim liceee, majkoooo, da te pomilujem, majkooooo mojaaaa...

Kad su potoci suza istekli iz nevine dječje duše, Gavrila je spopao, pored neizmjerne tuge, i veliki umor, pa ga je prevario san; zaspao je pored svoje majke, u velikom  očuvanom italijanskom šinjelu koji je bio neko nedavno postavio kao strašilo na svojoj njivi, mada i nije bilo potrebno vranama, svrakama, vrapcima i ostalim pticama, jer su i onako bile na smrt isprepadane.

 Bio je to poslednji san mališana koji je rat dočekao sa devet godina, a tačno na svoj rođendan, tri godine docnije ga je i uzeo.  

Tokom noći niko nije obraćao pažnju na sporadične i plotunske pucnjeve, jer su oni bili uobičajeni i u Malinovu i u cijeloj dolini.

Kad je zora zabijeljela, dojezdivši otud preko rijeke, s velikom naramkom dana u naručju, raširivši ga i preko tog dijela doline, u Malinovu nije bilo više vojnika, nestali su kao što su i došli.

Pored jaza za plavljenje imanja, na Badnju, nedaleko od kuća Bratonića gdje se nekada nalazila i vodenica, osvanuo je leš malog Gavrila. Ležao je zaogrnut šinjelom, pored same vode, upucan u glavu u trenutku kad je htio da pije i da spere silne suze koje su bile uveliko zastaklile na njegovom bezazlenom i lijepom dječjem licu.

Ležao je tako Gavrilo najmanje sat-dva, jer niko nije smio da mu priđe, plašeći se Rumenka i njegove družine. Tek kad je bilo očigledno da su oni napustili Malinovo,  neko ga je od mještana, ali opet obazrivo, vodeći računa da ga niko ne vidi, jer je bilo malo onih kojima se i moglo vjerovati, sahranio u plitkom grobu, upravo do groba njegove majke.

Tako su postali sjedinjeni majka i sin, povezani bezmjernom ljubavlju, onom uzvišenom materinskom i onom čeda prema majci, kao da su još uvijek povezani pupčanom vrpcom, kao da ona nikada i nije bila prekinuta, sve do trenutka kada su ih, prilično kasnije, njihovi preostali ukućani prenijeli kod svoje kuće i sahranili u dvorištu, jer im je bilo strogo zabranjeno da to učine na varoškom groblju. Trebalo je da prođe dosta ljeta, da dune dosta jugovine, pa da dobiju dozvolu da ih sahrane na njemu, kao i ostale preminule.

U Malinovu, na mjestu gdje su jedno vrijeme počivala tijela Rose i njenog mezimca Gavrila, svakog proljeća pojavi se neka posebna trava, tamnozelene boje, sasvim različita od one okolo. I u vrijeme velikih suša, onda kad gore i zemlja i nebo, kad se sve suši i savija, na tom mjestu trava i dalje zeleni, niko joj ništa ne može, a u vrijeme kad se rosa sasvim povuče, onda kad je nemoguće da postoji imalo vlage, vlati se još više ospu srebrnastim kapima koje sijaju i isijavaju po vascijeli dan - kažu da su to suze malog Gavrila, koje je isplakao za svojom majkom...

Iz nove knjige ,,Priče za pričanje“

Ilustracija: Uroš Predić ,,Siroče“ ( ulje na platnu)