Ljudi koji rade u hirurgiji gotovo da nemaju privatnog života. – Njihovo zanimanje je – spasavanje tuđih života.

Kad u operacionoj sali Medicinskog centra u Ivangradu noću gori svijetlo, znak je da se huirurška ekipa bori za nečiji život. A svijetlo u operacionoj sali ove ugledne medicinske ustanove gori često – u razno doba noći, i onda kada svi ostali građani i radni ljudi spavaju mirno.

Takav je posao hirurga i osoblja koje na ovom odjeljenju radi. Kad god se ukaže potreba, svi spremno hitaju na odjeljenje znajući da poziv znači potrebu za pružanjem pomoći. Tada se kidaju lični planovi, prestaje privatni život, kojeg ovi ljudi gotovo i nemaju.

-Hirurgija je posao dobra žena. Mnogo pruža, ali malo uzima – kaže dr Raslav – Ćiro Babović, šef hirurškog odjeljenja. Današnji tempo života, sve veći broj nesreća (na poslu, saobraćaju i dr.) zahtijevaju stalnu budnost hirurga, hitne intervencije, od čega vrlo često zavisi hoće li bolesnik ili unesrećeni biti spašen ili ne.

Spasavati ljudske živote zaista je uzvišen poziv. Osoblje hirurškog odjeljenja Medicinskog centra, na čelu sa hirurzima dr Raslavom Babovićem, Perom Perićem, Jezdimirom Raičevićem i Miloradom Bakićem ni jednog trenutka, ma gdje se nalazili i ma šta radili, ne zaboravljaju svoje dužnosti.

Oni, jednostavno, nikuda ne mogu otići a da se ne zna gdje se, u slučaju potrebe mogu naći. Ni drugi članovi ekipe: Miljan Barjaktarević, Božo Milošević, Milanka Keković i ostali ne zaboravljaju na svoje obaveze, kada po isteku radnog vremena napuste bolnički krug. Često bez poziva, ako vide svijetlo u operacionoj sali, pođu gore, računajući da treba nekome pomoći.

Djela više govore od riječi

Ljudi u bijelim mantilima nerado pričaju o svojim zaslugama, o brojnim primjerima spasavanja ljudskih života njihovom zaslugom. O tome, smatraju, ubjedljivije govore djela od riječi.

Prilikom nedavne noćne posjete hirurškoj ekipi, htjeli smo da budemo svjedoci jednog od bezbroj slučajeva intervencije i da u razgovoru sa ovim ljudima zabilježimo isječak iz njihove svakodnevne prakse. No, slučaj je htio da umjesto njih, život priča svoju priču.

Ove večeri oko 19 časova nedaleko od Rožaja dogodila se teška nesreća u kojoj je stradao trinaestogodišnji Jakup. Od snažnog udara naročito je stradala jetra. Kako za ovakav slučaj nije moglo da se interveniše u Rožajama, dječak je kolima hitne pomoći prebačen u Medicinski centar u Ivangradu.

O ovom slučaju obaviješteni smo oko 19 časova I 15 minuta. Kad je nešto kasnije unesrećeni dječak stigao, hiruška ekipa – dva hirurga, asistenti, instrumentarke, transfuzija – spremno je čekala. Gotovo pun sat, u holu bolnice, na granici strpljenja, čekala je bliža rodbina povrijeđenog ishod ovog teškog hirurškog zahvata. Vrijeme kao da je stalo. Zebnja i strah ispunjavali su srca svih. Tek nakon sat vremena otvorila su se vrata operacione sale i na njima se do kože mokri od znoja pojavili dr Ćiro Baabović i dr Pero Perić sa svojom ekipom. Najprije su skinuli mantile, umili se i zapalili cigarete. Nešto kasnije započeli smo razgovor.

- Ovdje, u ovoj sali, odigravaju se prave drame – priča dr Babović. Ima takvih slučajeva da čovjeku ne možemo pomoći ili kada sam prinuđen da nekome amputiram nogu ili ruku, tada sam veoma tužan, kaže iskusni iako mlad hirurg.

Ove večeri, očigledno još pod uticajem teške operacije, bio je nekako sjetan, lirski raspoložen, sa nekom mekoćom u glasu. Dok je šef odjeljenja pričao, ostali su ćutali. Samo bi se ponekom oteo uzdah. Eh, bar da ostane živ, misleći pri tom, na dječaka, koga je samo hitna intervecija spasla, jer je bio izgubio mnogo krvi, gotovo bez pulsa. Život mu je odista, visio o koncu.

Rade najteže zahvate

Rekli smo na početku da hirurzi rijetko mogu sebi dozvoliti da se opuste u porodičnom krugu ili sa svojim prijateljima. Tako je i u vrijeme praznika. Pero Perić je, na primjer, novu 1977. godinu dočekao u operacionoj sali i dobro se sjeća pacijenta Zarije Mihailovića, koji je novogodišnje raspoloženje skupo platio, jer je nespretno rukujući dinamitom izgubio ruku i zadobio više rana. Pravovremena i dobra intervencija učinila je svoje.

I viši medicinski tehničar Miljan Barjaktarović se sjeća:

-Otkako radim na ovom odjeljenju najteži slučaj desio se radniku Vuku Nišaviću na koga su, dok je vozio bicikl, naletjela putnička kola i teško ga povrijedili. Povrede vitalnih organa bile su brojne i komplikovane. Teško je bilo odlučiti odakle početi – svi se sjećaju ovog slučaja. Ipak, zahvaljujući osoblju hirurškog odjeljenja i izdržljivosti svog organizma, Nišavić je ozdravio i kasnije formirao porodicu.

-Radi se u dosta teškim uslovima.  Nedostaje oprema, insgtrumenti, naročito oni iz uvoza. A medicinskom centru u Ivangradu gravitira područje sa oko 100 hiljada stanovnika. I u takvim uslovima u relativno malom odjeljenju, prave se najkomplikovaniji zahvati. Po broju zahvata ono spade u red većih u Crnoj Gori. Od januara ove godine ovdje je ragistrovano preko 60 vrlo teških zahvata.

-Najviše strahujemo od nestanka struje, rekoše nam. A to se često desi i kad izvodimo komplikovane operacije. Tada se dovijaju na razne načine i najčešće uspijevaju dobri učenici vrsnog hirurga i poznata imena u jugoslovneskoj hirurgiji primarijusa dr Branka Zogovića.

Braho Adrović                         

Preuzeto iz knjige “Priče iz dva vijeka”

Foto: Arhiva Nova Sloboda/ Adem Ado Softić