Prokletije su naziv koji nikako ne odgovara prekrasnom i živopisnom planinskom masivu, koji obuhvata djelove prostora današnje Crne Gore, Srbije i Albanije.

Zbog nečeg je stari iskonski naziv potisnut  (priče da stanovništvo tog područja te planinske grebene i vrhove naziva prokletim zbog surove klime i lične nesigurnosti je netačna i proizvoljna, a samo je posljedica nasilnog mijenjanja mnogih naziva planina, jezera i ostalih toponima, oronima i hidronima, upisivanje u mape kako je kome odgovaralo, uz izmišljanje priča, koje su, čak, i uvijene u oblik legendi, a koje su toliko naučno neutemeljene da je pravo čudo da to prihvataju i oni koji sebe smatraju naučnicima i istraživačima).

A pravi naziv današnjih Prokletija je Trojanske planine. Naziv koji mnogo toga govori sam po sebi, a to nekom nije sigurno odgovaralo, između ostalog ponajviše zagovornicima pogrešne i nakaradne tvrdnje da smo na ove prostore stigli tek u sedmom vijeku, tamo odnekuda sa Karpata. Tu tvrdnju o seobi koja nas je mnogo koštala niko do sada nije naučno dokazao i potkrijepio, a jasno je u kojoj je kuhinji skuvana i  utisnuta kao nekakav žig u svijest našeg naroda.

Gusinjski krajolik je bio naseljen još u praistoriji, a od strane predstavništva gusinjske opštine u većini njihovih zvaničnih dokumenata, navedena su samo tri nalaza. To su, prije svih Volušnička ploča sa crtežima ljudskih muških i ženskih figura, na planinini Volušnica, na oko 1700 mnv, sastavnom dijelu masiva Trojanskih planina, zatim Ploča sa crtežom figure čovjeka u dolini Grebaje i treći je na istočnoj strani Vezirove brade iznad Gusinjskih izvora, tačnije - na stijeni do ulaza u pećinu urezani su strijelac sa lukom i strijelom, a okolo su krstovi, za koje se pretpostavlja da su ostali lovci. Prema ocjeni stručnjaka crtež je nastao u osmom vijeku prije nove ere, dakle, početkom gvozdenog doba.

Pored ovih, navode se i nalazi grčkog  groblja u Dosuđu i u Godilji, zatim rimskog vodovoda u samom Gusinju, pa Rudnica u Ropojanu gdje je vađena ruda, onda Jerinin grad u zaseoku Zagrađe i na brdu Jerina, kao i crkvište na Popadiji.

Međutim, takvih i sličnih nalaza je mnogo više, a neke od njih sam pronašao i prikazao, a, naravno, postoji još toga.

Na najpoznatijem nalazu, na Volušničkoj ploči, pronašao sam znak koji do sada nije bio vidan i javno prikazan, a u sklopu je postojećih crteža. Inače, neshvatljivo je da se u dokumentima, kao i u nekim turističkim vodičima i prikazima, upravo o tom nalazu, uopšte ne spominju Branko Kotlajić, naš poznati istraživač, planinar i alpinista iz Beograda i Beranac Radonja Šekularac, takođe planinar, koji je odabrao Gusinje za mjesto života i rada, obojica  zaljubljenici u Trojanske planine i gusinjske predjele, a koji su prvi u štampanom obliku spomenuli te crteže u zajedničkoj knjizi ,,Grbaje“.

Pajkov znak, koji sam nazvao po mojem prezimenu, pronašao sam jugoistočno od Popadije, a ta kamena ploča pruža se u pravcu istok-zapad. Ploča je okrnjena na nekoliko mjesta zbog vremena, ali je vidan primitivni crtež čovjeka - tu su glava, raširene ruke upravo na naprslim mjestima i noge!

Nedaleko je još jedan obrađeni kamen, takođe, nepoznat, koji sam nazvao Trojanska ploča.

Na Popadiji sam pronašao i megalitske kamene gromade kojim je natkrivena jedna humka, a tu je i brežuljak koji umnogome podsjeća na tumul, koji još niko nije spomenuo, a pravo istraživanje će pokazati da li se radi o djelu prirode ili ljudskih ruku.

Iznad Popadije, na zapadnoj strani uzdiže se Trojan, a ispod njega na albanskoj strani selo Ljepuša, čiji naziv najbolje svjedoči ko ga je nadjenuo, a to je isti slučaj i sa Vrmošom, Velipoljem, Selcem, Tamarom...

Arheološki dragulji gusinjskog kraja, a dosta ih je, treba da se zaštite onako kako je to i neophodno, po svim pravilima, a potrebni su i oni koji poznaju prošlost, pa treba da se pozovu i uključe u tu bitku; iako planinarske staze vode pored nekih od tih nalazišta planinari, izletnici i turisti prolaze pored njih neobaviješteni, jer ne postoje oznake i table koje bi ih upozoravale da zastanu, pogledaju i pročitaju.

Tekst i foto: Milija Pajković