Iznenadni bijeli gost bio je nemilosrdan i neumoljiv prema stanovnicima Ivangrada, industrijskog središta na sjeveru Crne Gore. Samo u toku jedne noći sniježni nanos od preko 130 centimetara zagospodario je centrom grada.

Bijela stihija je potpuno paralizovala promet, prekinula sve telefonske linije, onemogućila dovod struje i tako pogasila sva svijetla i zaustavila strojeve u gotovo svim radnim  organizacijama. Blokirala je krvotok grada  kao nikad ranije. Žiivot je u gradu zastao, gotovo zamro…

Čistači snijega, buldožeri i druge raspoložive mehanizirane naprave upućene su na raščišćavanje glavnih prometnica prema Bijelom Polju, Rožajama i Plavu, kako bi se bar dijelom uspostavile prometne veze, jer je prijetila opasnost da ponestane najosnovnijih prehrambenih proizivoda.

Takvo je stanje bilo u samom gradu, a u okolnim mjestima, u višim planinskim predjelima ivangradskog kraja, bilo je još teže. O tome kako je bilo u vrijeme bijele opsade stanovnicima brdskih područja koja žive u trošnim kućercima, udaljeni jedni od drugih, moglo se samo pratpostavljati i nagađati, jer su sve veze bile prekinute.

U predjele planine Jelovice, koja je udaljena oko 20 km od Ivangrada, dan prije sniježne blokade otišlo je na skijanje pet učenika, a na drugoj strani, u Bihoru, snijeg je odsjekao ekipu električara.  Cijeli je grad, a pogotovu porodice nestalih obuzela panika. Svi su se u strahu pitali što se s njima zbilo očekujući najgore.

Kako su bili uzaludni svi pokušaji da se uspostavi telefonska veza sa spomenutim krajevima, ivangradsko planinarsko-smučarsko društvo “Vojo Maslovarić” i članovi Gorske službe spasavanja nisu  se dvoumili. U oba pravca odmah su pošle ekipe. Stigle su do cilja i sjutradan obavijestile Opštinski štab civilne zaštite da su i jedna i druga grupa “bijelih zarobljenika” zbrinute i da se nalaze na sigurnom. O njima su se pobrinuli stanovnici obližnjih sela prihvativši ih kao članove svoje obitelji.

Mladići su krenuli

Međutim, samo što su ivangradski planinari pronašli nestale na Jelovici i u Bihoru, očekujući zasluženi odmor, stigle su nove, još alarmantnije vijesti. U Štab civilne zaštite došao je sav premoren i preplašen Jusuf Bošnjak, radnik iz obližnjeg Rudnika mrkog uglja. On je ispričao da je njegov otac Pašo i još sedam članova obitelji zarobljen u divljini Pešterske visoravni i da je bez hrane, jer je namjeravao sa stokom sjutradan sići s planine u selo Hazane.

Pošto su stanovnici najudaljenijih  planinskih sela uzalud pokušavali da se probiju do mjesta koje se zove Stankove livade, Jusuf je odlučio obratiti se Opštinskom štabu. Pješačio je punih osam sati da bi zatražio pomoć.

Nešto kasnije u Štab je stigao i Milorad Došljak s vijejšću da je i petočlana porodica brata Momčila takođe potpuno odsječena u mjestu Pločniku, 15 kilometara daleko od Stankovih livada. U Štabu civilne zaštite shvatili su svu težinu situacije u kojoj se nalazi trinaestoro bespomoćnih ljudi, ugroženih sniježnim nevremenom kako ne pamte ni najstariji ovdašnji stanovnici. Valjalo je bez odlaganja krenuti u pomoć i spasiti dvije porodice na koje je nesumnjivo vrebala bijela smrt.

Helikopter je bio najveće uzdanje. Ali vrijeme se opet pogoršalo, pa su tada nade bile iznevjerene. Tek poslije dva dana helikopter se uspio probiti od Titograda do Ivangrada. Zbog magle i nevremena nije se moglo ni pomišljati na daljni put prema Pešteri.

Ipak, hrabri piloti Jugoslovednskog vazduhoplovstva pokušali su se probiti što bliže poprištu drame. Ali zbog ograničene vidljivosti morali su se vratiti neobavljena posla. U međuvremenu se gradom pronijela vijest da je Pašo Bošnjak umro. Kako dva pokušaja leta helikoptera nisu uspjela, planinarsko-skijaško društvo “Vojo Maslovarić” odlučilo je odmah stupiti u akciju.

Grupa hrabrih mladića, članovi Gorske službe spasavanja – Milonja Tomašević, Safet Stanić, Slado Sijarić, Feko Huremović i Gavrilo Trifunović – uprtili su na leđa naprtnjače od po dvadeset i više kilograma sa hranom i ljekovima i uputuli se rano ujutro 3. veljače prema Pešteru.

Do Petnjice, mjesta koje je udaljeno dvadesetak kilometara od Ivangrada, planinari su prebačeni kolima Opštinskog štaba civilne zaštite. Odatle su krenuli pješice prema Savinu Boru. Do tog mjesta u podnožju Pešterske visoravni dolazi se teško i u vrijeme lijepih mjeseci, a kamoli sada zimi kada je snijeg dosegao visinu blizu dva metra.

Savladavati tako teške puteve sa dvadeset kilograma teškim naprtnjačama zahtijevalo je uistinu izuzetne napore. I puška je bila obavezna. Jer planina je to. Tko zna našto se sve može naići.

Možda na kakvu gladnu zvijer. Teško je bilo boriti se s golemim sniježnim nanosima, upadati u snijeg do ramena, oslobađati se bijelih okova i opet ići polako, korak po korak dalje, ali ipak naprijed.

- Uspinjali smo se uz litice kroz šumu i pred večer uspjeli stići do prvih kuća na Boru, koji je udaljen četrdeset kilometara od Ivangrada. Ustvari, staza koju smo morali preći nemjerljiva je kilometrima, jer smo često bili prisiljeni spuštati se i dizati, vraćati se i zaobilaziti – priča vođa ekipe, mladi nastavnik matematike Milonja Tomašević.

- Stanovnici tog udaljenog planinskog sela bili su iznenađeni i oduševljeni kad su nas ugledali– uključuje se u razgovor Gavro Trifunović. – Kod ljubaznog domaćina Hilme Hadrovića okupilo se gotovo cijelo selo. Dočekali su nas i ponašali se prema nama  kao da smo ambasadori. Kažu da smo prve žive duše iz grada koje su ih u to vrijeme posjetile. Naš dolazak učvrstio ih je u uvjerenju  da nisu zaboravljeni i da se o njima ipak misli.

U snijegu do glave

Premda su se u ekipi nalazili Safet Stanić I Feko Hurenović, koji su dobro poznavali teren, ipak nije bilo lako probiti se kroz snježne smetove do Pločnika, do kolibe Momčila Došljaka i njegove porodice. Na svakom koraku vrebala je opasnost da se zaglavi u  provaliju ili sruši niz stijenu.

Mladići iz grada, iako su sudjelovali u brojnim sličnim poduhvatima, ipak dosad nisu imali prilike suočiti se s tolikom količinom snijega. Na pojedinim mjestima visina sniježnog pokrivača bila je tolika da su se planinari na skijama mogli izravnati sa vrhovima jela i omorika.

-Često smo upadali u snijeg do glave. Ali se nismo predavali. Izvlačili smo jedan drugoga i išli dalje bez zaostajanja. U Savinom Boru pridružio nam se i lugar Osmo Mehović, koji nam je uveliko pomogao da pronađemo najbolji put. Kažem put, iako je sve oko nas bilo bijelo, izravnano i pusto unedogled– ističe Safet Stanić.

-Mehović nam je bio uistinu od velike koristi – dodaje Feko Huremović koji je pošao sa ekipom na taj opasni zadatak, iako je dva dana prije u Ivangradu kao dobrovoljni davalac krvi bio u bolnici. Sigurno bismo bez njega izgubili još jedan dan u tumaranju po nepreglednim visovima, gdje po pet šest -sati hoda nismo nailazili na trag života, osim što bismo s vremena na vrijeme ugledali tragove zvijeri, najčešće vukova, na koje su  nas upozorili stanovnici Bora.

-U jednom trenutku zastrašujući mir planine umotane u snježnu bjelinu prekinuo je rad motora specijalnog  helikoptera Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva kojim je upravlljao kapetan prve klase Omer Hodžić. To je bio posljednji I uistinu smion pokušaj da se pomogne porodicama, u što smo se osobno uvjerili. Helikopter s grupom novinara i ekipom koja je trebalo da spusti hranu ugroženima pokušao je, ali nije uspio. To je planinarima bio znak da moraju ustrajati i uspjeti. Još odlučnije nastavili su hod prema Pločniku. U trenucima kada je snaga bila na izmaku a strah bivao sve veći u magli i snijegu pojavio se kućerak.

Doček sa suzama

-Susret je bio dirljiv – pričaju planinari. – Momo je bio ganut, potresen i uzbuđen. Izglednjela i promrzla porodica samo što nije zaplakala od sreće.

-Gusle su pomogle obitelji Došljak da se odrva malodušnosti – kaže Milonja Tomašević. – Naime, Momčilo je svirajući na guslama hrabrio svoje da izdrže u gladi, iako je nakon protekla dva dana i sam izgubio nadu. Gotovo kao kruhu porodica se obradovala šibicama koje smo donijeli jer dva dana nije smjela ugasiti svetiljku kako bi se održala vatra.

Put je planinare dalje vbodio do Bijele vode, odnosno do Stankovih livada, gdje se nalazila osmočlana porodica Paša Bošnjaka. Tamo ih je dočekala gotovo ista slika. Dirljivi susret, zagrljaj i suze radosnice. A onda je opet uslijedio put kroz bijelu ledenu pustinju, put prema gradu i toplim domovima. Put na kojem je Slado Sijarić prilikom pada teško ozlijedio ruku, tako da su ga drugovi morali nositi nekolikoi kilometara dok se nije oporavio i smogao snage da nastavi hod, okrijepivši se u prvoj kući na koju su naišli.

Tako je, eto, sretno i uspješno završen jedan od najtežih poduhvata planinarsko-smučarskog društva “Vojo Maslovarić” iz Ivangrada. Zahvaljujući odvažnosti petorice planinara  spašeno je od bijele smrti 13 ljudskih života. Humanost je još jednom progovorila na najbolji mogući način.

-Ne radimo ni za novac ni za nagrade. Jer, većeg priznanja od jednog spašenog ljudskog života nema – kažu požrtvovani mladići.

Ipak, brojne pohvale, nagrade, priznanja, diplome i medalje što su izložene u prostorijama Društva zorno svjedoče o radu i zalaganju članova. O tome govori i nagrada “21. Jul”,  Srebrna značka Planinarskog saveza Jugoslavije, plaketa JNA i mnoštvo drugih priznanja. Hrabri mladići kao što su Milonja, Safet, Slado, Feko i Gavrilo ništa ne smatraju preprekom, Oni će i dalje, kako kažu, poći na svaki poziv. Samo ako ustreba. A trebat će. Jer hirovite su ćudi planina. Znaju oni to.

Braho Adrović

(Junaci ove reportaže dobili su srebrenu značku u akciji zagrebačke “Arene” “Pothvat godine”)

 Tekst preuzet iz knjige “Priče iz dva vijeka”