Kad bi danas neko od starijih nekima, naročito mlađim naraštajima, u slučaju da ga pitaju kuda je krenuo, rekao da ide na komišanje, oni bi ga u čudu gledali misleći da im se to posprduje ili da mu toga dana nešto nije sve potaman.

Kroz glavu bi im najprije prostrujala riječ komešanje, pa bi u prvom trenu pomislili da je riječ o nekakvoj gužvi i da ujko, tetak, stric-kika, kumara, komšija ili ko već drugi, ide da zbog nečega ili nekoga upadne pravo u nju!

Naravno, komišanje nije komešanje nego nešto sasvim drugo i nešto čega je sve manje i manje! Naime, ono je povezano s mobama, a mobe su vrsta pomoći rođacima, komšijama, kumovima, prijateljima u obavljanju nekih važnih poslova za koje je potrebna oveća radna snaga. Inače mobe su bile značajne za porodične zadruge i upražnjavale su se onda kad su one bile jake, a kad su one bile jake bila su i sela jaka, složna, puna življa i bogata.

Najprije su se pravile mobe ako bi neko odlučio da obnovi staru ili izgradi novu kuću, zatim prilikom prvog okopavanja kukuruza i krompira, prašidbe, zatim drugog ili uzgrta, pa prigodom kosidbe i plastidbe. Mobaši su se selili s imanja na imanje, gdje su od domaćina dobijali obilnu hranu, naveče se sjedjelo na tremu ili ispod neke voćke i pričalo, a sve je bilo začinjeno divnom pjesmom, ponekada sjetnom, neki put veselom.

Upravo takve pjesme čule su se i širom Lušca, prelijepog naselja nadomak Berana, kitnjaste crnogorske varoši, mahom u samo predvečerje, kada su se mladići i djevojke vraćali sa njiva i livada razasutih po prostranim ravninama i padinama na Kamenjači, Ornicama, Ovsinama, Gomilama, Glavici, Jaretniku, Loparima, Milcu - tom pjesmom zaboravljali su napor koji su uložili tog dana kad su po suncu okopavali stabljike, kosili ili plastili, ona im je bila pravi melem za dušu i iz nje je izvirala ona opijenost mladošću koju je teško dočarati i opisati, zatim nadolazećim ljetom koje je nudilo mnogo toga i od čega je treperilo i vrckalo na sve strane. Pjesmu su često prihvatali mladi iz susjednog Doca i Pešaca, a širila se preko rijeke Bistrice i na Buče...

Omiljena vrsta kasnojesenje, ponekada i zimske mobe po beranskoj dolini i njenim obodima bila je, upravo, komišanje, odnosno guljenje kukuruznih klipova. Ona nije zahtijevala neki napor, samo strpljenje i obavljala se nakon svih ostalih uobičajenih poslova - naveče. Svi iz sela ili njegovog dijela, ako se radilo o nekom većem naselju, skupljali su se redom kod svih onih koji su imali velike zasade kukuruza da bi im pomogli da se, konačno, riješe stabljika i srede klipove da se suše, da se kasnije okrune i nose na mljevenje u Pešića, Pajkovića, Premovića i Veskovića vodenice u obližnje Beranselo i u one koje su bdjele iščekujući pomeljare na obalama potoka i rječica i u nekim drugim selima.

Tako je bilo, što se tiče komišanja, i u Lušcu, čija je raskoš, terasasta ravnina, zelenilo pašnjaka i livada, modrina zatalasanih voćnjaka, tjerala vile nagorkinje da se često pjesmom oglase sa Paklene. Ne treba zaboraviti da je Lužac naselje neuporedivo starije od varoši Berane, mjesto koje vrvi od istorije i arheoloških nalaza, u kojem su se nalazile Gomile ili gromile, stara naša utvrđenja i rimska, a malo ko zna da se nalazio na starom putu koji je vodio ka moru i prije Rimljana, onda u njihovo vrijeme, ali i potom.

Između mnogih nalaza u vidu vrhova strijela, kopalja, pancira, keramike, posebno mjesto zauzimaju oveće metalne osti, koje svjedoče o vremenu kad se voda nekadašnjeg jezera polako povlačila spustajući se s terase na terasu, onda kad je probila put kroz Tivransku klisuru.

U njegovom donjem dijelu, kroz koji su vijugali Kaluđerski, Italijanski, Pečički i Gornji jaz, koji su u vrijeme vade bili puni bistre vode iz lijeve pritoke Lima Bistrice, niz koje su često doplovljavale i pastrmke, jer to nije bilo vrijeme kad se riba ,,lovila“ dinamitom, kavijarom ili strujom, nego samo udicom, u njegovom sokaku koji smo moja braća i ja prozvali ulica Crnog brka, po našem dobrom susjedu učitelju i pčelaru Radomiru-Lalu Tomaševiću, koji je bio prepoznatljiv po crnim njegovanim brcima, svi su disali jednom dušom. A čim su disali jednom dušom onda su, naravno, i pomagali jedni drugima.

Te četiri kuće, koliko ih je bilo u to vrijeme u ulici Crnog brka - dvije Tomaševića i po jedna Tomičića i Pajkovića nikada nijesu zaključavale ulazna vrata svojih domova, a to je bio najbolji dokaz uzajamnog poštovanja i povjerenja; stariji su se za vrijeme zimskih sjednika selili od kuće do kuće, a za vrijeme proljeća, ljeta i rane jeseni svoje druženje su nastavljali ispod starih jabuka i krušaka, pretresajući razne dogodovštine, nikoga ne dirajući i družeći se do kasno u noć. Oni su bili povezani ne samo komšijskim vezama, nego i određenim rođačkim.

Posebna zanimljivost je ta da su iz našeg paperjastog sokaka, iz te četiri kuće, mnogi njeni ukućani i ukućanke stigli do Amerike, Kanade, Kube, Kine, Azije, Afrike, a o Evropi i da ne pričamo. A o tome koliko je iznjedrio uspješnih umjetnika, pisaca, prosvjetnih radnika, raznih stručnjaka, sportista i da ne trošimo riječi.

Kad bi se jesen razlila po Lušcu, po Beranama, po njegovim ulicama i uličicama, trgovima, po obali Lima, ma po cijeloj dolini i njenim krajevima, baš kao skorup u karlicama domaćica, onda se išlo na komišanje klipova. Stabljike koje su, mahom, žnjele žene i djevojke iz našeg sokaka vezali su savitljivim vrbovim prućem koje je brano oko jazova, pored Bistrice i na Barama, najvećim središnim lužačkim livadama, koje su se kosile dva puta godišnje - u rano ljeto i u kasnu jesen! Tada je na njima bio pravi sabor kosača i plastilja.

Tako svezani snopovi kukuruzovih stabljika, prislonjeni čvrsto jedan uz drugi, ostavljani su pokriveni nečim da ne bi kisnuli ili bi se stavljali pod neku nastrešnicu.

Četiri kuće ulice Crnog brka, četiri mobe komišanja!

Mobe su započinjale kako koje jeseni, onako bez nekog reda, bez nekog posebnog dogovora, onako kako bi kome palo napamet. Inače, okopavanje kukuruza, prašidba i uzgrt, bili su veoma težak posao, a obavljali su ga pored domaćina i njegove porodice i nadničari, koji su često ostajali i na spavanju, jer su njive zasađene kukuruzom bile velike a oni su bili, mahom, iz dalekih sela, pa i onih s druge strane Lima.

Jedno od poslednjih komišanja kukuruza u vidu mobe bilo je ono ispred kuće Radomira i Mirosave Tomašević, u ulici Crnog brka. Oko kamene kuće i kužine nalazio se veliki zasad starih jabuka, a ispod jedne od njih, a uz sami zid bilo je nasloženo snoplje. Sprovedena je i sijalica iz kuće, na gajtanu, podignuta velikom letvom i zakačena za granu. Svjetlost je povećavala i mjesečina - mjesec je stidljivo pomaljao čelo iznad Cmiljevice, tamo s druge strane Lima, kao da ovlaš proviruje, kao da se snebiva da se otkači sa vrhova, a onda bi se odjednom podigao kao kupač iz vode i započinjao je svoju plovidbu preko nebesa, zapetljavajući se povremeno za granje jabuka ispod kojih su kukuruzi čekali gulidbu.

Kad bi svi oni koji su stigli na komišanje zauzeli svoja mjesta, onda su započinjale i priče. A često se čula i pjesma, onako tiha, jer kad bi se god razvila ona iz svega glasa i grla, poneko bi se prisjetio nekog kojeg više nema, kojeg je progutao vihor rata ili nešto drugo. Da bi se komišanje ubrzalo i da ne bi bilo dosadno onda bi se na sred gomile oguljenih klipova postavljala neka stara kanta i zatim se takmičilo ko će ubaciti klip u nju.

Posebno zadovoljstvo je bilo kad bi razminula ponoć i kad bi se pričale i one stravične priče od kojih podilazi jeza. Poneko od šereta bi se prišunjao sa strane i lupnuo bi nekom otkovanom tarabom po snopovima, tako da bi mnogi i đipili sa mjesta od golog straha. Bilo je i onih koji su htjeli da provjeravaju nečiju hrabrost pa su tražili da oni koji sebe smatraju nebojšama odu na neko mjesto za koje se vjerovalo da se tamo nešto priviđa.

Pored ubičajene kafe i rakije, mobašima se prinosilo i kuvano i prženo meso, kao i patišpanj, sav žut od domaćih jaja, jer su svi u sokaku još imali kokoške, pored stoke i ponekog konja. Bilo je tu i pita, jer kakvo bi to druženje bilo bez nje.

Djeca iz sokaka su se posebno radovala obilnom rodu kukuruza jer su znala da će kad se klipovi ogule i žito spremi za vodenicu njima ostati ,,tala“, ,,klasovina“, ,,klasura“, ,,šišarka“, da se proigraju prije nego li te igračke završe kao potpala vatre u šporetu. Od nje su zidali svoje kule sve do one visine kad bi se srušile same od sebe, uz veselu vatru i iščekivanje da ih pošalju na spavanje.

I stariji su znali da iskoriste talu - bila je odlično sredstvo za češanje leđa, ali se koristila kao čep za zatvaranje demižana, odnosno dimižana, kako se kod nas govorilo i flaša za rakiju ili vodicu koju su vješte domaćice pravile od kleke, sa nešto borovnice, meda i dodatkom krušaka kačamorki.

Komišanje je završavano kasno u noć, neki put i pred samu zoru, a od te mjesečne noći i predivnog druženja u dvorištu čika-Lala i tetka Mirosave, više se niko nikad nije sastao u tom broju tim povodom, a ni nekim drugim - mnogi su otišli kod svojih predaka, sahranjeni su gore na groblju na Ovsinama, spavaju u hladovini stoljetnih borova koji svojim šumom i mirisom podsjećaju na neka davna vremena, mnogi su negdje po svijetu raštrkani tamo-amo, a i više niko ne sije kukuruz, sem nešto malo krompira, tek da ga ima za domaću upotrebu.

Prije nekoliko godina kada sam sa jednom grupom planinara osvojio vrhove, kao i pećine, Asanca, veoma zanimljive planine naspram Komova, kad sam se spustio u Latinsku jamu u kojoj se zadržavaju snijeg i led tokom cijele godine, kad sam gore visoko nebu pod oblake  pronašao obrise starog kaldrmisanog karavanskog puta, svratili smo u povratku  u selo zanimljivog naziva Đuliće, tačnije u kuću Lekića, gdje nas je dočekala Gina, koja je u jednom dijelu kuće sredila i pravi maleni muzej starih stvari i predmeta; ugostila nas je domaćinski, a pokazalo se da je to i sastavni dio porodične tradicije, jer joj je rođeni brat Miško bio dugogodišnji upravnik poznatog restorana ,,Tri šešira“ u Beogradu, u Skadarliji.

Na trpezi je bilo kačamaka, pogače, suvog i prženog mesa, sira, skorupa, turšije uz obaveznu rakiju, pivo i sokove. U samo predvečerje, upravo kao nekada kroz naš mirišljavi sokak, kroz našu ulicu Crnog brka, pored njene kuće prolazile su grupe mještana - bili su to mobaši koji su se bili zaputili na komišanje kukuruza kod jednog od đulićkih domaćina.

A eto sada, ni u Lušcu, pa ni u planinskim selima, a ispostavilo se da su i oni mobaši onog predvečerja u Đulićima bili i poslednji, gotovo nigdje nema više takvog komišanja, jer i nema kukuruza, a, bogami, malo je i onih koji bi ga i zasadili; tek poneko od onih preostalih mještana koji su čvrsto odlučili da ostanu vjerni svojem rodnom kraju, posije samo onoliko kukuruza, ,,kolomboća“, negdje u blizini kuće, tek toliko da se ražele kukuruze, odnosno ,,kolobotnjice“, kačamaka i cicvare, mukotrpno štiteći klasove kad počnu da sazrijevaju od raznih ptica, koje se okome samo na te površine, jer je  vrijeme kad su mogle da se komotno rasporede, a da ne prave štetu, na velikim kukuruznim i pšeničnim zasadima odavno otišlo s potkomovskim i bjelasičkim vjetrovima tamo negdje daleko i ostalo je zarobljeno u vremenskom grotlu ...

A kad se u ovo sad vrijeme nekad tako neko negdje i okupi povodom nečega, pa ma šta to bilo, po dolini ili u selima ispod planina u kojima je ostalo veoma malo stanovnika, mahom onih najstarijih, sve to u prvi mah i podsjeti na ona vesela i bezbrižna okupljanja, pa upriličena i zbog komišanja kukuruza. Ali samo u prvom trenutku...

Međutim, umjesto razgovora, pjesme, šale, raznih prisjećanja, nizanja uspomena, rukoveti različitih priča, gotovo svi, kao po komandi, kao po nekom dogovoru, izvade iz torbica i  džepova mobilne telefone i oborenih glava, istovjetnog izraza lica, ako se najobičnija ukočenost lica i usana može tako nazvati, započinju besomučno nabadanje prstima po brojkama i slovima, kao da su daktilografi i daktilografkinje nekog preduzeća pred stečajem, dok se jaki zvuci neke bezvezne emisije sa vječito uključenog televizijskog prijemnika razlijevaju svuda naokolo, zavlačeći se u svaki kutak sobe ili odaje u kojoj se taj nemušti sjednik i odvija!

    Tejst i foto: Milija Pajković                              

Iz knjige ,,Pretponoćne priče“