Kada su Crnogorci pobijedili i zauvijek protjerali Turke iz starog Onogošta, iz grada Nikšića, neke su domaće porodice muslimanske vjere napustile varoš.

Među njima je bila  i stara trgovačka porodica Ferizović, koja je iz Mahale Ferizovića stigla do novog mjesta življenja, do  Drača, najveće albanske luke.

U Draču se rodio prvi potomak porodice, izvan nikšićkog polja, Šaban. Međutim, tek što je napunio godinu dana, nastala je nova seoba, sva prilika, suđena ovoj porodici, ovog puta, do Berana.

A, Berane, kao Berane! Uostalom, kao i cijela pitoma dolina - čim se popije hladne vode iz čudotvornog vrela ispod Manastira, namah se postaje njen sastavni dio i počinje se disati tim dahom. Ostali su tako, u tom bajkolikom krajoliku, nenadano, preko noći, mnogi, i putnici namjernici i ratnici, i pretopili su se u postojeći živalj i stopili s njim, da bi, potom, sasvim zaboravili odakle su stigli i šta ih je dovelo na te prostore!

A u prekrasnoj beranskoj dolini i njenom okruženju, drugačija su godišnja doba, nego  li je to slučaj negdje drugo - razvigor, koji se počinje oglašavati s kraja marta i početkom aprila, čim se okončaju Babina jarad, ne udara u glavu, kao neki drugi vjetrovi, ne zatupljuje ni mozak, nema od njega glavobolje, migrene, sinusa, on je blagotvoran i samo ga se treba kloniti onda kad nešto više pobijesni neposredno uoči kiše!

Prelaz iz proljeća u ljeto je neosjetan i niko se ne može čudu načuditi kako  se, najednom, kao da ih je neko bacio ili spustio, nađu u toplini i sparini, koja po danu caruje, a noću odmara, zamotana u okolnim šumama. Jesen je bremenita, kao silna i jaka žena u blagoslovenom stanju, sva mirišljava i ustreptala, uvlači se svima mazno u nozdrve, poput najskupljih miomirisa, dok zima napija bekrije i priča svoje priče, uz razbuktala ognjišta!

Ferizovići su napravili veliku kuću u Gornjoj mahali, iza sadašnje zgrade Pošte, i otvorili su dva dućana u drugom dijelu varoši. Naravno, ostala su sjećanja i podsjećanja na nikšićke bedeme i sokake, na Bistricu, na rodbinu razasutu svukuda, na prijatelje i kumove; navirala su im ona, ponajviše, naveče, pred spavanje, a  izvlačili su iz njih one najtananije niti, koje su bile gusto isprepletane sjetom i čežnjom.

Kad se Šaban zamomčio i kad je stasao za ženidbu, napustio je porodični dom i preselio se u kuću Kaplan-bega Redžovića, jugozapadno od ,,Velikih česama“. Tu ga je doveo Halid-aga Hadžiomerović, bliski rođak njegove buduće nevjeste Selime, koja je po rodu bila od Dacića, a da bi čuvao Bademu, udovu Kaplan-bega, koji je poginuo u ratu. Vrijedni Šaban, od malena navikao na rad, mukotrpno je stvarao novi imetak, održavajući kuću i pazeći Bademu, koju su svi, i pravoslavni i muslimani, zvali, jednostavno, Hanuma.

Kada je hrabri serdar Janko Vukotić, sa svojim junacima, porazio i, konačno, protjerao Turke iz beranskog kraja, Ferizovići nijesu napustili varoš, a razlog je bio, uistinu, jednostavan - nijesu imali  ama baš nikakvog povoda  za to, a i nikšićki došljaci su se beskrajno  zaljubili u nju, u okolne planine i predjele!

Šest ljeta nakon toga, Šaban je doveo Selimu i  ona je preuzela potpunu brigu nad Bademom i kućom.

Inače, kuća Kaplan-bega, rođenog Gusinjca, bila je napravljena po uzoru na  našu staru gradnju, koju su, pokušali mnogi da prisvoje; nepoznato je ko su bili neimari, ali su oni, da li po sopstvenom nahođenju ili po begovoj narudžbi, pored nekih orijentalnih,  unijeli i dosta evropskih odlika gradnje. 

Donji dio kuće zidan je od tvrdo pečene cigle, za koju se pretpostavlja da je donešena iz bliže okoline, od zida jednog prastarog naselja. Na istočnoj strani kuće, njen donji dio krasila su četiri prozora i glavna drvena velika vrata, uokvirena klesanim kamenim lukovima, a sa sprata su se smiješila dva trokrilna i jedan središni dvokrilni prozor.

Taj manji prozor bio je ukrašen drvenim pletenicama, a krov je bio pokriven našim starim pokrivačem - šindrom, pravljenom od gornjoselske smrčevine. Prostrano i sređeno dvorište, prepuno cvijeća, činilo je kuću još ljepšom, pa je podsjećala na neku vilu planinskog tipa.

Boravak u toj cvjetnoj kući posrećio se Šabanu i njegovoj Selimi i dobili su svoje najveće bogatstvo, petoro djece, tri kćerke i dva sina - Gondžu, Alja, Mevludu, Safeta i Muzaferu. Kaplanbegovica je, u znak zahvalnosti, zbog velike pažnje koju su joj ukazivali, a pošto nije imala poroda, usvojila Mevludu, uoči Drugog svjetskog rata, uz obavljene zakonske obaveze, kod sudije Jevrema Bojovića.

Badema je umrla u jeku rata, kad su razne vojske uveliko prolazile kroz varoš, i to, upravo, na Seliminim rukama.  U tom trenutku, u sobi je bilo i nekoliko žena iz susjedstva. Tada se odigrala jedna scena, nalik na neku filmsku, doduše, isto tako i isuviše surovo životna, koja je, možda, i slutila da će dvadesetak godina kasnije, u neposrednom okruženju, nići zgrada prvog modernog bioskopa - naime, u sobi, u kojoj je Badema ispustala dušu, nestao je spis o vlasništvu kuće, nakit i još toga. Selima je znala koja je žena to uradila, ali o tome nikada nije htjela da kaže niti jednu riječ i tajnu je ponijela u grob.

Selimin otac Himo je, negdje oko 1925 godine odlučio, iznenada i naprečac, da se odseli za Tursku. Put ga je doveo do daleke  i mnogoljudne Burse, na čijim je prostorima prvo naselje osnovao makedonski kralj Filip Peti i koja se nekada nazivala i Brusa, inače, nekadašnja prestonica Osmanlijskog carstva.  U toj velikoj varoši, sa brojnim baštama i voćnjacima, ispod planine Uludag, skrasio se sa svojim sinovima.

Jednog od njih, Asima, koji je bio jedan od najboljih učenika beranske gimnazije, nagovarao je da ostane i da ne ide u daleku i nepoznatu zemlju,  poznati profesor i književnik Dragiša Boričić, uz obećanje da će, čak, dobiti i stipendiju; no,  Asim je, ipak, otputovao i postao je, docnije, diplomata u Zapadnoj Evropi.

Niko od braće nije zaboravio svoje porijeklo i svoj prekrasni zavičaj! Tako su, jednog od njih, Meha, koji je postao uspješan privrednik i bogataš, a koji je na odmor odlazio na Crno More, i to svakog ljeta,  pitali prijatelji zašto odlazi upravo tamo, a može da bira da ode gdje god želi po svijetu. On im je odgovorao:

-Istina je to što govorite! Mogu da ljetujem i u Akapulku i na Havajima, ali ja idem na Crno More, zato što u njemu mogu da vidim dvije-tri kapljice mojeg Lima!

Sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, Šabanov i Selimin sin Safet-Safo, ljekar-radiolog, jedan od onih svestrano obrazovanih Beranaca, istinski zaljubljenik u literaturu, planine i Lim, otputovao je, po prvi put, u Tursku, u Bursu, da vidi svoje ujake. Vrijeme boravka i druženja sa rodbinom brzo je proteklo, kao kad se udari dlan o dlan, i Safo se vratio u Berane, sa mnoštvom poklona, priča i utisaka.

Kad je svako dobio svoj dar, on je svojoj majci, koja je bila nestrpljiva da vidi čime je darivana, uostalom, kao i većina žena, dao ružu, koju je donio, držeći je između korica Kurana. Sirota se Selima, poznata i po njegovanju raznih ruža, koje su krasile dvorište, penjući se i uza zid kuće, radoznalo zavirujući u prostrane sobe, našla  u pravom čudu, ništa ne shvatajući, a nevješto krijući da je, pomalo, i razočarana u izbor svojeg sina.

-Majko - prekinuo je mučnu tišinu Safo - ovo nije obična ruža!

-Da nije ona, sine, možda čarobna i iz neke bajke? - uzvratila je, šaleći se, Selima.

-Pa, moglo bi se tako i reći, majko, baš upravo tako! Čim sam stigao u Bursu, tražio sam od ujaka da me odvedu na groblje gdje je sahranjen tvoj otac, tvoj Tatko, a moj djed. Bilo im je izuzetno drago što sam iskazao takvu želju i što sam se sjetio toga. A kad su me odveli tamo, nad djedovim grobom rastaše rascvjetana i miomirisna ruža. Upravo ova, majko, koju sam ti donio.

Selima je briznula u plač, koji su, istog trena, prihvatili i ostali ukućani, a onda je čvrsto i grčevito privila svojeg sina uz sebe, dugo, dugo ga  grleći i milujući.  

Milija Pajković                   

Ilustracija: Milenko-Mićo Pajković                                          

Iz knjige ,,Beranske priče“