Telefonira mi, s Cetinja, školski drug, doktor Mićo Vukić. -Evo – veli - sjedimo na terasi ispred „Granda“. Pominjemo te; prijatelj, istoričar, interesuje se da li ti je Gavro Vuković rođak?

-Jeste! – rekoh. - Moj prađed Vukajlo i vojvoda Gavro od dva brata đeca. Gavrov otac, vojvoda Miljan Vukov, imao je tri brata: Milovana, Đoka i Dmitra. Mi smo od Đoka...

A jedna kolašinska četa Turaka je, iz zasjede, na Komu, ubila Đoka. Miljan je skupio rođake i mračne noći s Koma donio brata kući. Zatekao je svoju ženu, rasnu i lijepu Stanu, đe spava kraj ugašenog ognjišta; ljut kao ris, oćerao je, odavro, kako se u Vasojevićima zbori.

Molili ga rođaci da ju vrati. „Ne mogu, dao sam riječ!“ – kazao je vojvoda Miljan. Ona je bila sestra glasovitog vasojevićkog junaka, Šuja Šćepanova Dragovića; pa ga upitaše: “Što ne ubi Miljana, Šujo?!” On je odgovorio: “Da Vasojevići imaju još jednog Miljana, ovaj bi mi glavom platio nanesenu uvredu, ali kad ga nemaju, neću, pa da mi je učinio stotinu drugih zala. Tijem jednim metkom ubio bih i sebe i vasojevićko pleme”.

U tajnom dogovoru s Novicom Cerovićem, ne obavještavajući svog pobratima knjaza Danila, čiju je veliku naklonost imao, naumio je Miljan da osveti brata Đoka.

Tek je zora zaruđela, 20. jula 1858. godine, u žestokoj bici, na juriš, razorio turski Kolašin. Sve je plamsalo. Crnogorska vojska je pokazala svoje junaštvo, ali i humanost, ljudskost. Vojvoda Gavro je u Memoarima zabilježio: “Jedna Turkinja izbacila je iz plamena svoga đetića od deset godina među naše vojnike preklinući ih da ga spasu. Vojnici su ga primili i obasuli pažnjom.”

Pad grada Kolašina bio je od velike važnosti za Crnu Goru. “Svi su drhtali od crnogorskog ognja i mača” – isticao je vojvoda Gavro. Ali, narušen je postignuti mir. Velesile, Visoka Porta, optuživali su knjaza Danila. Miljan Vukov je svu odgovornost preuzeo na sebe.

“Knjaz Danilo bio je prinuđen poslati u Dubrovnik Vojvodu Miljana da se onamo pred konsulima opravda” – zapisao je Gavro Vuković.

“Opravdao se tijem što je izjavio da su mu Turci na putu, na crnogorskom zemljištu, hajdučki, bez razloga, ubili brata Đoka i da je iz osvete srušio Kolašin. Njegova odbrana je uvažena. Zaključeno je da su Turci izazvali. Knjaz je oslobođen svake odgovornosti...”

Bio je Miljan Vukov junak nad junacima. Portretisao ga je i glasoviti češki slikar Jaroslav Čermak, čuven po izradi portreta istorijskih ličnosti.

„Miljan se po širem bratstvu prezivao Rajević, dok je po užem bratstvu pripadao Vešovićima; kasnije je osnovao svoju porodicu Vuković, po ocu Vuku” – zabilježio je njegov sin Gavro Vuković.

“Bio je zaista izvanredan čovjek. Kod njega nije bilo ništa izmajstorisano. Sve je kod vojvode Miljana bilo prosto, prirodno, bez usiljenosti. On se pokazivao onakav kakav je. Iako je bio veliki junak, neustrašiv, postojalo je nešto od čega je zazirao. To je busija. Plašio se da ga neko iz grmena ne ubije. Nikad nikome nije kazivao kad i kud će da putuje. Jedini pratioc bio mu je hrabri Mirko Paunov...“

Imao je Miljan Vukov dva sina, Gavra i Todora, kojega je posebno osobio, vodio u mnoge bitke; u Grahovskoj se Todor istakao velikim junaštvom.

Možda vojvoda Gavro nije bio “glasit” po junaštvu; “školarac”, prvicrnogorski pravnik, jedan od rijetkih visokoobrazovanih Crnogoraca svoga vremena.

Rođen je u Lijevoj Rijeci 1852. godine. Osnovnu školu pohađao 1859. u Beranama, u manastiru Đurđevi Stupovi. Poslije drugog razreda nastavlja školovanje na Cetnju. Gimnaziju učio u Nici. Diplomirao pravo 1873. u Beogradu. Oženio se Đelom Đurašković s Ceklina.

Supruga Đele pratila ga je na putovanjima po evropskim metropolama. Imali su četvoro đece: Božidara, Miljana, Jelenu i Mihaila-Miša. Mišo je rođen 1902. na Cetinju, đe se i školovao; studije prava započeo u Pragu, igrao fudbal u praškoj “Slaviji”; prvu fudbalsku loptu iz Praga donio u Berane 1919. godine. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Rano je obolio od tuberkuloze i preminuo 19. oktobra 1938. u tridesetšestoj godini, u vojnoj bolnici, na Sušaku.

Sahranjen je na “općem polju” groblja Trsat; bio je vojno-sudski kapetan prve klase.

Gavrova ćerka Jelena, koja je pohađala Đevojački institut na Cetinju, udala se 1906. godine za Aleksu Martinovića, crnogorskog diplomatu. Svadbeni poklon uputila im je i kraljica Milena. Kada je završio licej u Carigradu, Aleksa se zaposlio kao sekretar na Dvoru knjaza Nikole.

Vojvodi Gavru se toliko dopao da je rekao: “Ja ću da isprosim Aleksu za Jelenu!” Aleksu je zvala Saške, a on nju Ješke. Izrodila je osmoro đece: Moša, Buda, Čeda, Veska, Aleksandru, Branka, Olgu i Kseniju. Mošo i Aleksandra rođeni su u Carigradu a Ksenija u Skadru. Vesko je gotovo trideset godina proveo u Titovoj diplomatiji, službujući u Parizu, Atini i Rimu.

- Vojvoda Gavro je bio izuzetno blag i dobar čovjek, odmjeren u svemu – pričao mi je njegov unuk, tada osamdesetogodišnji Mošo Martinović, ugledni crnogorski pravnik.

Znalac nekoliko svjetskih jezika, jedan o prvih Crnogoraca koji su se formirali pod uticajem zapadne kulture, Gavro je kao crnogorski diplomata službovao u Carigradu od 1879. do 1884. godine. A od 1889. do novembra 1905. bio minister inostranih djela knjaževine Crne Gore, zatim predsjednik Državnog savjeta, nesebično ugrađu-jući sebe u temelje crnogorske državnosti.

Ambasador, profesor dr Budimir Lazović, isticao je da je najsvjetlija institucija Crne Gore u doba knjaza i kralja Nikole bila njena diplomatija, ponajviše zbog toga što su njeni nosioci bile za diplomatiju dorasle i sposobne ličnosti; tu je bilo znatno manje nego u ostalim državnim službama nepotizma i improvizacija...

Dok smo živjeli na Cetinju, otac me kao dječaka često vodio u kuću Alekse Martinovića, na vrhu Bajove ulice 130, nedaleko od zgrade nekadašnjeg austrougarskog poslanstva. Kuća je imala prizemlje i potkrovlje; pozadi, prostrano dvorište, koje se protezalo do Ulice vojvode Boža. Bio je tu i mali zološki vrt: vuk, lisica, zečevi...

U prizemlju, lijevo do ulaza, primaća prostorija, sa stilskim namještajem, fotografijama, umjetničkim slikama... Na zidovima odlikovanja, sablje, jatagani, kubure... Pravi muzej.

Kada je svojevremeno vidio ovaj salon, proslavljeni partizanski komandant Savo Burić, koji se “gledao” s jednom od Gavrovih unuka, uskliknuo je: “Ovo je kao

u crkvi!”

Uvijek bih se radovao kada bi mi otac rekao: “Idemo kod Martinovića”. Tako je bilo i jednog vedrog dana, 1955. godine. U sjećanju mi je ostalo gospodstveno, otmjeno, držanje sedamdesetčetvorogodišnje Gavrove ćerke, Jelene. Tada je poklonila mom ocu senatorski grb vojvode Miljana, njegovu Obilića medalju, Danilov Orden prvog

stepena, brigadirski grb i Grahovačku medalju Todorovu... Da se nađu u kući Vukovića.

Istog dana, uveče, začulo se zvonce na vratima našeg stana u Njegoševoj 106.

- Umrla je Jelena! – reče njen najstariji sin Mošo Martinović. Sahranjena je pored svog supruga, Alekse Martinovića, na groblju u Bajicama, kod crkve.

Gavro se poslije 1918. godine nastanio u Beranama, đe je sagradio kuću. O njemu je brinula Stana Joksimović, odiva Vukovića. Gavro joj je poklonio škrinju, optočenu kožom kamile. To je, u stvari, diplomatski kofer. Njeni sinovi, Momo i Jojo, na moju molbu, škrinju su ustupili Gavrovoj spomen-kući.

Memoare je pisao u Beranama; zimovao na Cetinju, kod zeta Alekse i ćerke Jelene. U sređivanju rukopisa pomagale su mu unuke, Aleksandra i Ksenija. Nekoliko svezaka štampano je 1928. godine u Bokeškoj štampariji u Kotoru, zatim,1929. u Državnoj štampariji na Cetinju, onda 1930. u štampariji “Bosanska pošta” u Sarajevu, te Štampariji “Napredak” Marka Vujovića na Cetinju 1932. Sve je priredio Gavrov zet Aleksa Martinović, koji je umro na Cetinju 1941. godine.

Godine 1985. u izdanju Oboda i Pobjede, izišli su trotomni “Memoari vojvode Gavra Vukovića, ministra inostranih djela Knjaževine Crne Gore od 1889. do 1905. godine”. Priređivač i autor predgovora je prof. dr Slobodan Tomović.

-Uzeti u cjelini, memoarski spisi vojvode Vukovića odnose se na onaj period crnogorske istorije kada se Crna Gora konstituisala kao država i kada je crnogorski narod izrastao u modernu naciju - kazao je pored ostalog u opširnom predgovoru Slobodan Tomović.

- Budući da je pisac aktivno sudjelovao u stvaranju organizovanog društvenog

života u toku više decenija u Crnoj Gori, njegovo djelo ima vrijednost jednog nezaobilaznog istorijskog svjedočanstva... U njemu je hronološki sređena i predstavljena ratna istorija crnogorskog naroda u toku najznačajnijeg perioda za slavu i svjetsko-istorijsku afirmaciju crnogorskog oružja u velikim ratovima 1876-1878. godine...

U svojim briljantnim memoarima, Gavro je opisao i putovanja s Knjazom i crnogorske “odnošaje” s evropskim dvorovima, posebno sa Srbijom i Rusijom, s kojima su, nerijetko, bili “do krajnosti zapeti”.

Kao diplomata i pisac znamenitih trotomnih memoara, koje odlikuje istinitost i misaonost, kultivisan jezik i stil, Gavro Vuković se zasluženo i opravdano vrednuje visoko. Zaslužio je to izvanrednim rezultatima koje je ostvario na ta dva područja, zabilježio je akademik dr Mijat Šuković.

Gavro je, ističe dr Šuković, državnički mudro vodio spoljnu politiku države Crne Gore, utemeljio i izgradio model situaciono promišljene državne spoljne politike, koja poštuje principe, prošlost i uspomene, a život usmjerava prema perspektivnim to-

kovima i realnim nadama, što je životno potvrđeno kao djelotvorna i za državu Crnu Goru plodonosna spoljna politika...

Vojvoda Gavro Vuković bio čovjek od punog integriteta, slobodouman i nesklon intrigama. Ostao je izvan dvorskih intriga, u svemu poseban, vješt i dovitljiv, kaže profesor dr Đorđe Borozan.

Umio je da cijeni ljude i pravedno sudi o njihovim vrlinama i manama. Blagost, uzdržanost i realnost u prosuđivanju o pitanjima kojima se bavio, dio su njegovih posebnih ljudskih osobina o kojima su ostavili traga njegovi savremenici. Otmjenost, ozbiljnost i dostojanstvo, odlike su njegovog karaktera, naglašava profesor Borozan.

-Diplomate su čudnovata armija, oni nikad nijednu priliku propustiti neće, a da ne potraže informacije koje su im od potrebe- zborio je vojvoda Gavro.

Svjetski čovjek, mogao je da bira đe će da živi, ali se po završetku državničke karijere, nastanio u Beranama, središtu Vasojevića. Crnogorski revolucionar i pisac, Milovan Đilas, koji je pet godina đakovao u Beranama, sjećao se Gavra Vukovića.

“...Među još živim starijim vasojevićkim glavarima, bio je prava znamenitost vojvoda Gavro Vuković, crnogorski ministar spoljnih poslova, sin vojvode Miljana Vukova, vasojevićkog ustaničkog vođe kroz bezmalo čitavu drugu polovinu devetnaestog vijeka” - piše Milovan Đilas u svom kultnom romanu ‘Besudna zemlja’. - “Vojvoda

Gavro je živio na vrhu varoši. Njegova nova kuća, u kojoj je i stanovao, tek ako je bila gotova; gradila se dugo kao da je bila velika građevina, a ne vilica, privlačeći pažnju cementnim lavovima na njenoj kapiji. Bio je niskog srednjeg rasta, već star i islabio.

Tih i mio čovjek, kojemu nije bilo, što se kaže, zazorno ni s djetetom da progovori.

Uprkos tom povučenom držanju, bilo je kod njega utoliko više nečeg dostojanstvenog i na dlaku odmjerenog. Držao je do svakog pokreta i svake riječi. Vidjelo se po njemu da je iz glavarskih kuća trebalo da se odnjeguje plemstvo, da su te kuće nastale prije koju stotinu godina.

Prije podne vojvoda Gavro nikada nije izlazio. Ali je kasno popodne uvijek kretao u šetnju, s polucilindrom i u crnim naočarima. Išao je lagano kao da pipa štapom, niz ulicu, pa dalje k starom manastiru. Tu oko stare nemanjićke zadužbine, odvijale su se najkrvavije borbe s Turcima pod vođstvom njegovog oca.

Vojvoda se, što se bliže primicao smrti, sve žudnije spajao s prošlošću; trebalo je da

bude veliko nevrijeme pa da on ne prošeta k manastiru. U mrak bi se vratio. A noću je dugo tinjala lampa iza zavjese na njegovu prozoru. Vojvoda je čitao ili pisao svoje uspomene. Živo je od sjećanja, čekajući smrt...”

Umro je u Beranama, u zoru, 29. jula 1928. godine i sahranjen kod manastira Đurđevi Stupovi, pored Mojsija Zečevića. Sjutradan, u broju od 30. jula 1928. beogradska “Politika” je, gotovo preko cijele pete strane, objavila članak o Gavru Vukoviću, ističući, pored ostalog, da je umro vrstan državnik, sin “onda prvoga po mudrosti, poštenju i junaštvu Vasojevića Miljana Vukova, koji je bio prvi među

crnogorskim vojvodama...”

Poslije Gavrove smrti, u njegovoj kući nalazila se Trgovačka banka, zatim, nakon Drugog svjetskog rata, Udba, a onda su se uselile četiri porodice. Kuća je dugo bila zapuštena, ruinirana.

Vlada Crne Gore je zbrinula socijalno ugrožene porodice koje su u njoj stanovale i uložila oko 250 hiljada eura u njeno renoviranje, po projektu arhitekte i slikara Slobodana Boba Slovinića. Gavrova kuća je svečano otvorena 16. aprila 2001. godine, koja će, kako je tada istaknuto, biti dio bogate crnogorske istorijske i kulturne baštine, ali i pozornica i činilac raznovrsnih budućih međunarodnih diplomatsko-političkih i kulturnih zbivanja Crne Gore...

“Ako je njegov otac vojvoda Miljan bio u prilici da iza sebe traga ostavi mačem, vojvoda Gavro ga je ostavljao srcem i mišlju, makar što se to u ovoj zemlji priznaje i pamti manje nego junaštvo” – naglašava Milovan Đilas u svom romanu “Besudna zemlja”.

Slobodan Vuković

Preuzeto iz knjige „Susreti“