Niko ne zna kada je u našem kraju prvi put upotrijebljena neka ljekovita trava kao lijek, niti kada je spravljen prvi melem, ali je to sigurno bilo prije dolaska Rimljana, Grka, Turaka, Austrougara, Italijana i Njemaca! 

Veliko je prokletstvo kad nam sve od njih započinje, kao da nikada prije nijesmo ni postojali! Otuda je kod nas i duga tradicija takvog liječenja, koji, u stvari, i prethodi savremenoj farmaciji i razvitku apotekarstva. Međutim, skoro niko od medicinskih stručnjaka koji su pisali o razvitku medicinske nauke u beranskom kraju nije spomenuo šudikovsku bolnicu i šudikovski čudotvorni izvor!

Naime, u vrijeme vladavine cara Uroša, a možda i prije, na prostoru današnje Uroševice, na sjevernom izlazu iz Tivranske klisure nalazila se bolnica. Ona je prihvatala bolesnike koji su se pokušavali liječiti, između ostalog, i pijući vodu sa šudikovskog izvora, a vjerovali su da je blagotvorna i da pomaže kod ženske i muške neplodnosti, kod raznih psihosomatskih poremećaja, kao i kod kožnih bolesti, uz obavezne molitve svještenika i monaha!

Od davnih, pa sve do današnjih vremena, bilo je mnogo onih koji su znali tajne spravljanja narodnih ljekova od ljekovitih travki, biljaka, kao i tajne raznih melema. Narod je vjerovao svojim vidarima i travarima i dolazio je kod njih s velikom nadom u boljitak, pa, čak, i u ozdravljenje.

Ustanovljenjem beranske varoši u devetnaestom vijeku prošlog vijeka ukazala se i potreba da se ti ljekovi mogu pronaći na jednom mjestu, a i da se sve to stavi pod zaštitu medicine, naročito zbog toga što su Turci, mahom, vjerovali svojim ljekarima i apotekarima.

Zato je tada, prema nekim navodima, u varoš stigao i prvi apotekar Zaharije Jorgač Đorđević, turski vojni farmaceut. Veoma su zanimljivi razlozi njegovog dolaska - naime, njegov otac  Đorđije bio je ratni drug sa Hajduk-Veljkom i da bi zaštitio svojeg sina od izazova u Prvom srpskom ustanku tražio je da ga pošalju u beranski kraj. No, poslije nekoliko godina službe iznenada je umro i u varoš su doputovala dva apotekara, takođe, za potrebe turske vojske.

Bili su to Teokar Konstantinović, porijeklom Grk i Turčin Husein Šahman. Poručnik Teokar Konstantinović je bio završio apotekarski smjer na Medicinskom fakultetu u Carigradu, a radio je oko šest godina u vojnoj apoteci koja se nalazila u dvorištu današnje bolnice, sve do turskog poraza.

Turci su u beranski garnizon, pored apotekara, slali i ljekare, a jedan od njih je bio i efendija Ali-Riza Husein-Havni, koji je doputovao 1907. godine. O tom Turčinu, o tom Huseinu Efendiji,  ostale su priče da je bio čestit i pošten čovjek, a i stručnjak, koji nije pomagao samo svojim sunarodnicima, nego i pravoslavnom stanovništvu. Tako je, između ostalog, uspio da nabavi vakcinu iz Beča za vakcinaciju protiv velikih boginja, a pomoć za njenu kupovinu je dobio samo od pravoslavnog življa, zato što se njegovom pozivu nije odazvao niko od Turaka i domaćih žitelja muslimanske vjere; uprkos takvom otporu uspio je da izvrši uspješnu vakcinaciju pravoslavnog dijela stanovništva. Zbog svojeg takvog stava i blagonaklonosti prema pravoslavcima ostao je upamćen u našem kraju.

Prva varoška apoteka nalazila se na mjestu današnje zgrade Osnovnog suda, u prizemlju tadašnje opštine, a otvorena je 1890. godine; u njoj je Husein Šahman, koji je završio učenje u carigradskoj apotekarskoj školi, inače, penzionisani apotekar, prodavao ljekovite trave i ljekove. Poslije pobjede naših ratnika nad turskim osvajačima  on je napustio varoš, a zamijenio ga je Vladimir Milković.

Ovaj rođeni Šibenčanin školovao se u Pragu, ali je prekinuo studije, prebjegao iz Austrougarske i pristupio sanitetu crnogorske vojske, radeći i kao dvorski  apotekar. Odmah po dolasku u Berane, ustanovio je apotekarsku službu, a vojne ljekove i sve ostalo što je bilo potrebno za rad apoteke prebacio je na opštinsku službu, zapošljavajući  vojnog apotekara Teokara Konstantinovića da radi u bolnici Crvenog krsta.

Međutim, uskoro su i Teokar i Vladimir napustili varoš i ona je opet ostala  bez apotekara. Doduše, taj posao je kratko obavljao veterinar Stanko Radović. Po okončanju Balkanskih ratova podnešene su molbe za otvaranje apoteke i to od strane Huseina Šahmana i Vladimira Milkovića, koji je poželio da se opet vrati u varoš na Limu.

Odabran je Milković i on je radio sve do 1927 godine, a dvije godine apoteka je bila smještena u kući braće Popovića, Vasilija, ljekara, koji je učio u Srpskoj gimnaziji u Solunu, a studije medicine završio  u Ženevi, poznat kao sirotinjska majka,  Kosta, trgovca i činovnika i Todora Toda apotekara, sinova uglednog trgovca Milutina Popovića. Kuća je bila velika i izgrađena u alpskom stilu, odnosno balkansko-planinskom, na sjeveroistočnom dijelu ulice.  Austrougari su, za vrijeme svoje vladavine, pri njenom dnu, u kući Alivodića, otvorili apoteku.

A po sredini beranske glavne ulice, na desnoj strani, gledano od juga, nalazi se kuća koja od tridesetih godina prošlog vijeka, kada je i sagrađena, pa sve do današnjih dana, nije mijenjala svoje mjesto i svoju namjenu - to je zgrada apoteke! Ona je uspjela da  preživi sve ratove, nemire, i da, uprkos svemu tome,  sačuva svoj prvobitni barokni oblik, sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada su njenu divnu fasadu i izvanredno arhitektonski riješen krovni dio uništile nove vlasti, navodno da bi se tako okrnjena uklopila u tek izgrađene ružnjikave zgrade, prilijepljene uz nju.

Kuća se sastojala od prizemlja, sprata i potkrovlja i bila je znalački i lijepo osmišljena! Prizemlje, sa dvoje pomoćnih vrata i jednim ogromnim ulazom, sa zapada gledajući, bilo je predviđeno za apoteku. Sa te iste strane, sa sprata su gledala na ulicu četiri, a sa potkrovlja dva prozora. Ispod i iznad svakog prozora bili su urađeni   divni reljefni ukrasi, tako da je zgrada svakog plijenila svojim izgledom.

Bila je to i prva građevina u Beranama koja je imala svoj vodovod, koji je bio u upotrebi zahvaljujući hidroforu,  pokretanom ručno i docnije na električni pogon, a koristila se bunarska hladna i pitka voda.

Ta raskošna vila sa apotekom, bila je, u stvari, dom varoškog apotekara Todora-Toda Popovića! Pored njega neko vrijeme su u njoj radile i mr ph farmacije Vasiljka Nenezić iz Nikšića i gospođica Jeremić iz Foče.

Dvorište se nalazilo sa istočne strane vile i prostiralo se sve do blizu makve, odnosno, lokve, na obali Lima, koja i danas postoji. Bilo je obraslo raznim četinarskim drvećem, ukrasnim biljem i cvijećem; nekako po sredini se nalazila i fontana, ozidana od opeka iz ciglane Vasa Šoškića, a i stubovi ograde su bili izgrađeni od istog materijala. Sa donje strane dvorišta, sa strane ka rijeci, nalazila se još jedna vratnica, predviđena za izlaz na plažu i šetnju.

Na nekoliko mjesta su bile postavljene i klupe za odmor, a to tajanstveno dvorište, među najtajanstvenijim u varoši, uprkos takvoj sređenosti, bilo je podesno mjesto za razne dječije igre. Popovići nijesu nikom branili da se proigra - naprotiv, godila im je dječja razdragana cika i galama!

Todo i njegova porodica su boravili u svojoj kući sve do 1943. godine,  kada im je neko od prijatelja javio da se komunisti pripremaju da ih pohapse, a Todu odmah i da presude. Preko noći su skupili najosnovnije stvari i zaputili su se što dalje od svojeg zavičaja. Igrom slučaja, Todor-Todo je pregrmio sve ratne strahote i obreo se u dalekoj Argentini, gdje je umro u dubokoj starosti, nikada više ne ugledavši svoje Berane!

Nije poznato da li je neko znao za porodičnu tajnu o zakopanom blagu, ali su se, kasno naveče, razne protuve i razne prilike šunjale oko kuće i vrzmale po dvorištu. Kakva je samo bila njihova razočaranost kad su čuli da je blago sasvim slučajno pronađeno prilikom rušenja i uništavanja dvorišta, i to u betonskom dnu fontane;  u njemu je bila  uzidana velika šerpa u kojoj su se nalazile staklene tegle, njih dvanaest, pune zlatnika.

Možda je ta priča, ipak, bila samo najobičnija priča, plod nečije mašte, pothranjena imućnim stanjem Popovića, izmišljena iz čistog dokonluka tokom zimskih sjedeljki, ali je nešto najednom postalo sasvim očevidno i počelo je da izaziva sumnju - naime, iznenada, preko noći,  pojedini ,,partijci“, naseljeni poslije rata u varoši, svoje škrbave  i počađale zube i šupljine zamijenili su zlatnim, pa su se stalno smiješili, iako su prije toga bili vazda smrknuti u licu! A, kažu da je zlata bilo toliko da su zube mogli napraviti i mnogi drugi rukovodioci  širom Crne Gore!

Apoteka u  domu Popovića  je nastavila sa radom i nakon rata, postala je, kao i cijela kuća,  vlasništvo nove državne tvorevine, a u njegove sobe su se uselili neki drugi stanovnici.

Prvi posleratni upravnik apoteke, sve do penzionisanja, postala je mr ph Božana Spacek Beta, koja je završila studije farmacije u Pragu, udata Šoškić. Gospođa Beta, kako ju je narod jednostavno zvao, bila je prava narodna majka, spremna da lijek uruči u bilo koje doba dana i noći; bila je sva milosrdna, dobrodušna, unesena u svoj posao cijelim svojim bićem, ali i poslovno ozbiljna.

Apoteka je bila sređena po svim pravilima te službe, pa je zračila besprekornom čistoćom i cjelokpunim izgledom, zahvaljujući prevashodno, predobroj gospođi Beti. A njen porod je bio intelektualno-sportski ukras varoši, koji je ostavio poseban trag u tim vrstama djelanja.

Nju je naslijedio mr ph Vasilije-Vaso Labudović, jedan od četiri sina Milutina, tamburaša, prodavca novina, ovlašćenog prodavca ,,Politike“ i njenih izdanja, koji nikad nije volio da  putuje utorkom, a koji je poginuo, gle slučaja, upravo jednog utorka, nadomak Berana, kada se vraćao sa službenog puta. Vasilije je  studije farmacije završio u Beogradu, a objavljivao je i stručne napise; dao je da se na spoljni zid čuvene Gradske kafane, poznate kao i ,,Korzo“, na njegov južni obod, postavi spomen ploča kao sjećanje na profesora i poznatog botaničara Dimitrija Tucakova i Teokara Konstantinovića.  

Vasilije je umro u dubokoj starosti u svojoj rodnoj kući u Beranama, u Teramskoj ulici, na čijem se zidu i sada može vidjeti nalijepljeni gipsani labud i veliki termometar, u čije podeoke zagleduju prolaznici u bilo koje doba dana ili noći, u bilo koje godišnje doba.

Poslije Vasilija jedno vrijeme je bio upravnik Zvonko Konstandinović, diplomirani farmaceut, koji je radio i u Andrijevici, a čija je supruga bila Andrijevčanka. Zvonko je bio porijeklom iz Žitnog Potoka kod Prokuplja, ali je ostao u Beranama i tu je i sahranjen. Zanimljivo je da je i njegov sin Bato radio kao apotekar u beranskoj apoteci...

Veliki, zastakljeni i neubičajeni izlog apoteke, u vrijeme čuvenog beranskog korzoa, predstavljao je mjesto okupljanja raznih družina, ponajviše mjesnih fudbalera. Bilo je i uobičajeno da se ugovaraju sastanci na tom mjestu, pa je i ostalo ono  čuveno - ,,vidimo se kod apoteke“.

Prije nekoliko godina obreo se na glavnoj  ulici naše varoši, u vrijeme kad je ona znala da malčice pridrijema, tu baš nadomak apoteke, usred bijelog dana, nepoznati čovjek srednje dobi, krupan i zamišljen. Moglo se, očas, uvidjeti da je tražio bilo koga da bi ga mogao nešto i zapitati! Upravo u tom trenutku  naišao je neki slučajni prolaznik, koji je lagano koračao kroz ubičajenu popodnevnu tišinu i prazninu, pazeći da je batom svojih koraka ne naruši, zaboravljajući i zbog čega se našao na ulici, da li zbog navike ili zbog nekog posla, iako nijedan posao, u to vrijeme dana, godinama nikada nije završen:

- Oprostite, gospodine, da, možda, vi ne poznajete nekog od Popovića? - zapitao ga je nepoznati, onda kada su se našli jedan naspram drugog i kad su im se susreli pogledi.

- Pa ja sam Popović! - odgovorio je prolaznik.

Iako se ispostavilo da su  bili samo prezimenjaci, ovaj ga je poveo svojoj kući, kao da su rod rođeni.

Taj neznanac bio je, u stvari, sin Todora-Toda Popovića, Bato, koji je doputovao iz Argentine, da vidi svoj nekadašnji dom. Srce ga je zaboljelo dok je stajao ispred kuće svojeg strica Kosta, takođe u glavnoj ulici, gledajući urušeni krov i nagorele grede. Tražio je i dvorište sa fontanom ispred svoje kuće, koja je uveliko mirisala na razne ljekove, ali ga, sem jedva osjetnog sjećanja, ništa nije podsjetilo na njega.

Tražio je krov vile, njene lukove, ukrašene prozore,  ali ništa nije pronašao. Ono što se godinama skupljalo u njemu odjednom je pokuljalo van, tu ispred njegovog nekadašnjeg doma, dirnula ga je nepravda koja je bezrazložno učinjena njegovoj porodici, kosnulo ga je saznanje o tome šta su im spremali tokom rata, iako su mnogima od tih i pomogli, i došla mu je, naprosto,  muka   od svega toga.

Zato mu se i javio nekakav inat i želja da povrati očevinu. Na to ga je, između ostalog, natjerao i neusahli miris raznih ljekova, pa i onih koje je spravljao njegov otac, zatim čajeva i svih ostalih vrsta ljekarija, koji ih je i pratio sve vrijeme dok su se potucali po svijetu, tražeći gdje će se nanovo skućiti.

Ti mirisi, pomiješani i zbućkani u neuništivoj epruveti vremena, prilijepljeni uz zidove njihove građevine opili su ga i vratili u prošlost, koju nije mogla da poništi ni daljina argentinskih bespuća, ni galama gaučosa ogrnutih pončom, prepoznatljivih po širokim bombačasima, sa zavitlanim boladorasima u rukama, niti rika velikih stada na nepreglednim pampasima.

Pokušao je da pravdu istera na čistac kao poznavalac pravnih nauka, stručnjak iz te oblasti, a uz to se i obratio i nekim mjesnim pravnicima, ali su ga oni samo ogulili, a ništa nijesu ni uradili.

Kad je sve to shvatio, kad je uvidio da od pravde nema hljeba, spakovao se i riješio je da  poleti sa Surčina ka svojoj drugoj domovini - Argentini.

Čekajući vrijeme polaska autobusa iz Berana, prošetao je još jednom glavnom ulicom, i to onda  kad je na njoj  bila ona prepoznatljiva dnevna gužva, da joj još jedared uzme želju, a i  popljačkanoj porodičnoj imovini, zagledajući se, onako neprimjetno, s velikom mjerom opreza, bez imalo drskosti, u lica postarijih prolaznika, ponajviše u njihova usta, ne bi li, možda, nekom od  njih zasijali zlatni zubi.

Milija Pajković

Iz knjige ,,Varoš bez mane“

Foto: Todo Popović, iz foto-albuma Mihaila-Baća Pajkovića