Do prije skoro godinu dana imao sam dodatan razlog da posjetim Kolašin. On je bio tamo. I dočekivao me onako, kako se dočekuju najmiliji. Uvijek raspoložen, veseo i nasmijan.

Od prvog dana proljeća 2023. godine, više nije tako. On je otišao iz Kolašina. I sa spiska građana te opštine. Siguran sam, na neko bolje i ljepše mjesto odselio je dr Mirko Jakovljević. Novinar, književnik, muzičar, doktor nauka… Ostalo je sjećanje na njega i sjećanja na druženja, na njegove šale, sviranje gitere, na savjete, na ozbiljne naučne teze koje mi je saopštavao.

Doktora Mirka Jakovljevića sam upoznao 2012. godine, kada smo polovnim kombi vozilom, sa još par novinara, službeno putovali za Beograd, gdje je održano “Beransko veče”, tokom kojeg je tadašnja lokalna uprava promovisala Monografiju Berana.

Zahvaljujući upravo njegovoj pozitivnoj energiji, taj put mi je djelovao mnogo kraći i lakši, nego što je bio. Od tada, pa do njegove smrti, bili smo u stalnom, dnevnom kontaktu koji smo ostvarivali viđenjem ili telefonskim razgovorom. A, svaki razgovor sa njim, ili šetnja, predstavljali su pravi dar za mene.

Družeći se i učetvujući na raznim seminarima, konferencijama, okruglim stolovima, na zajedničkim projektima, nerijtko smo bili cimeri, a tokom takvih druženja često smo šetali. Godinama, u istom ritmu. Ritmu sedamdeset i neke… I osamdesetih…

U ritmu Dugmeta, Smaka, Čorbe, Azre, Čolića, Indeksa… U tom ritmu smo šetali. U tim trenucima sa mnom je šetala istorija jugoslovenskog rokenrola. Istorija, koja je sjajno svirla gitaru i o mnogima od pomenutih napisala knjige! O broju kritika objavljenih u novinskim tekstovima i da ne govorimo.

Kada je prije šest- sedam godina Mirko doktorirao na Univerzitetu u Beogradu i kada mi je telefonom javio da je odbranio doktorat, šetao je nekom ulicom toga grada sa suprugom Jelenom, njegovom Jelkom, kako joj je tepao.

Kratko, onako gospodski kako danas to samo rijetki znaju, bez bilo kakve hvale u glasu, saopštio je: “Tvoj drug je doktorirao”. Odgovorio sam: “Čestitam i na formalno odbranjenom doktoratu. Za mene, ti si odavno bio doktor”! 

Nekoliko godina kasnije, prvog dana proljeća 2023. godine, moj prijatelj, dr Mirko Jakovljević, odlučio je da ode. Tako to biva kod onih koji su po nacionalnosti rokeri.

Nijesam prisustvovao sahrani. Bila je u krugu porodice. I pored takve njegove želje, nijesam joj prisustvovao, jer, možda, nijesam imao smjelosti da joj prisustvujem. Jer sam se, možda, plašio da u tom slučaju, sa Mirkom ne sahranim i neke od svojih najljepših druženja i dana. A to bi bila ogromna cijena. Da ostanem i bez tih trenutaka provedenih u društvu sa njim.

Odnese me digresija. Zaboravih se. Ova je, ipak, priča o dr Mirku Jakovljeviću. Ostalo je samo kolorit. Kolorit života i smrti! Kolorit žurnalizma i rokenrola! Kolorit nauke i obrazovanja! Kolorit ljubavi i patnje!

Kada je Mirko, tada urednik Studija RTS-a, upoznao dr Jelenu Zindović- tadašnju studentkinju Medinskog fakulteta u Kragujevcu, pričao mi je, ljubav mu se bezrezervno umiješala u život. Bila je to ljubav na prvi pogled. Od tada, narednih 20- tak godina dijelili su život. Po cijenu da napusti posao. I grad u kojem je živio. Čak i državu. I da iz Srbije, sa Jelenom pređe u Kolašin i Crnu Goru. Sve donedavno je tako bilo. Do trenutka od kada sve prelazi u uspomene!

Druže moj,

Imajući privilegiju da izvjestan period života provedem pored tebe i da budemo dio istog društva, znam da kod mnogih od nas vječito ostaješ u divnim sjećanjima. I da si na taj način ovjekovječio sebe. Danas, kada se okupimo, ma koliko god da nas je, jedno mjesto i jedna osoba nam fali. Tvoje mjesto. I ti nam fališ. I pominjemo te.

Pamtim te sa gitarom, kada si u Baru priređivao “koncert” za dvadesetak učesnika okurglog stola okupljenih od Alpa do Ohridskog jezera. Sjećam se anegdota sa konferencije u Budvi, promocije tvoje knjige u Beranama, izlaganja koje si imao na naučnom skupu na Žabljaku, tvojih predavanja polaznicima Visoke škole za komunikologiju, zajedničkih ispijanja espresa, šetnji ulicama Herceg Novog…

No, dr Mirka Jakovljevića, vječitog mladića i šmekera, dokora nauka, novinara, univerzitetskog profesora, književnika, rokera, a istovremeno mog prijatelja i, iznad svega, izvanrednog čovjeka, neću pamtiti po predavanjima i debatama koje mi sada prolaze kroz glavu. Bilo bi to nepravedno prema jednom intelektualcu!

Ni kao profesora, što je po obrazovanju bio. Ni kao gospodina, što je, slojevitošću svoje ličnosti, nesporno predstavljao. Pamtim i pamtiću ga po pozitivnoj energiji koju je širio. Po pozitivnosti i plemenitosti koju je demonstrirao uvijek i na svakom mjestu.

Mirkašu, prvog dana proljeća 2023. godine izgubio si bitku sa teškom bolešću. Ali, svojim rezultatima i odnosom prema ljudima, pobijedio si život. Nastavio si da živiš i nakon biološkog kraja!

Šmekeru, tebi je magija nota koje si nam slao sa gitare omogućavala da nas pjesmom uveseljavaš i puniš pozitivnom energijom. Knjige koje si objavio, da mlađima preneseš mudrost života, a urođena dobroćudnost i plemenitost bili su dovoljni da postigneš ono što mnogi ne mogu ni za više života! Zato si i pobijedio ovaj, obični, ljudski život.

Doktore, ako postoji svijet i život o kojem govore vjernici, znam, otišao si u raj! Pridružio si se onim malobrojnim, tebi sličnim ljudima, koji su svojim životom i djelom zaslužili taj bolji svijet od ovog koji mi živimo. I, zato, hvala ti na svemu što si nam u sjećanjima ostavio! Hvala ti na rezultatima koje si ostvarivao! I na pozitivnoj energiji koju si nesebično dijelio i kojom si harizmatično okupljao brojne oko sebe!

Zbogom, Doktore! Zbogom, Prijatelju!

Saša Radunović

Tekst preuzet iz knjige TRAGom Mirka Jakovljevića, čiji je izdavač časopis Komun@, a koja je izašla u znak obilježavanja godine dana od smrti doc. dr Mirka Jakovljevića