U pitomom i, uistinu, starom naselju Lušcu, prilijepljenom uz Paklenu, Rudinu i Lokvu, bjelasičkim ograncima, rastegnutom na tri, kao tepsije, ravne terase, ispunjene i načičkane plodnim njivama punim pšenice, ovsa, ječma, kukuruza i krompira,

zatim bujnim cvjetnim livadama, kao i razgranatim voćnjacima jabuka, krušaka, trešanja i šljiva, na samo petnaestak minuta laganog hoda od središta Berana, od kojih je neuporedivo starije, na njegovom dijelu koji će docnije postati i aerodromska pista, živjeli su, u vrijeme poslije Prvog svjetskog rata, Miljan Punišin Pajković i njegova supruga Radosava-Lala, rodom od junačkog i čuvenog vasojevićkog bratstva Delevića sa Buča.

Predak Pajkovića, Pajko Đurašković, odigao je sa Cetinja i Gornjeg Ceklina, tamo negdje oko ili poslije 1700. godine, a zbog čega, ostalo je samo da se nagađa - ili zbog nerodne godine ili zbog krvne osvete! Tako je dosta domova Đuraškovića, na Gornjem Ceklinu, zajedničkog porijekla od Đuraša Brajovog, vjerovatno plemića sa dvora Ivana Crnojevića, jer da nije bio to kako bi onda mogao imati tolika imanja u jednom od najplodnijih i najpitomijih djelova cetinjskog kraja, ostalo prazno.

Ta velika kamena zdanja, prave naše starinske kule, sa gumnima i crkvom Svetog Nikole, još postoje, ali zarasla u šumu, mnoga polusrušena, uz stari karavanski put ka Budvi i Baru. Potomak jednog od najjačih i najuglednijih bratstava u Crnoj Gori, koje je dalo mnogo junaka, serdara i vojvoda, koji se pominju i u Njegoševom ,,Gorskom vijencu“, zaputio se sa braćom, sa svojom i njihovim porodicama, ka plodnom beranskom kraju, da se nanovo kući.

Tamo negdje kod Mateševa, blizu mjesta Jabuka, prepriječio im se na putu neki osioni Turčin, koji je presretao karavane, putnike namjernike i čobane,  sa ovećom pratnjom, u kojoj je bilo najviše domaćih muslimana iz Kolašina,  s ciljem da ih pobiju i stoku opljačkaju. Pajko, vješt i iskusan ratnik, u dvoboju je sasjekao Turčina i bacio ga je u rijeku Taru, pa se i dan-danas to mjesto, kao i okolno naselje, naziva Pajkov Vir. Uvidjevši šta im se zbilo za glavešinom, ostale pustahije su se razbježale glavom bez obzira.

Pajko je  preko gora stigao u pitomu beransku dolinu i izabrao je da se nastani na lijevoj strani Lima, odabrao je predivni Lužac, koji je bio skoro pust, jer je veći dio starog stanovništva bio prebjegao u Srbiju, zbog učestanih turskih zuluma. Zauzeo je najbolje djelove naselja, one gdje je bilo vode, u blizini šume, a najviše u ravnici. Otada, pa sve do današnjih dana, niko, niti od domaćih silnika, a ni od neprijatelja sa strane, koji je dolazio i odlazio iz doline, nije mogao da ih pomjeri sa tih mjesta.   

U skladnom braku, Miljan, ili kako su ga mnogi zvali Man, i Radosava, Lala, a u ta vremena većina bračnih veza su bile upravo takve, jer je i moral bio jak, dobili su dvije kćerke i četiri sina: Darinku, Jovanku, Aleksandra, Vučića,  Milisava i Todora. Miljan je, prije toga, diobom istupio iz velike i jake porodične zadruge, sa Glavice, u gornjem dijelu Lušca, u kojoj je ostao da živi njegov otac Puniša sa drugom suprugom Radom, rodom od Raketića sa Navotine, pošto mu je prva, Staka, koja je bila iz Berana ( sela) od Pešića, preminula na porođaju, zatim, najmlađi brat Mikosav, banski vijećnik, tri puta predsjednik manastirske beranske opštine, osnivač prve veterinarske ambulante u Crnoj Gori, nosilac brojnih ordena i medalja za hrabrost i rad, zatim sestra Danica, koja se ubrzo udala za  Milića Đokića iz obližnjeg Doca, kao i brat Radosav Ranjo. Četvrti brat Milija, takođe ugledni domaćin i poznati junak, koji je jedno vrijeme živio i radio u Čikagu, američki dobrovoljac, nastanio se blizu Miljana, u ravnici, jedno trista metara jugozapadno.

Miljan, nosilac Miloša Obilića medalje za iskazanu hrabrost, učestvovao je u balkanskom i u Prvom svjetskom ratu, u svim važnijim bitkama i bio je među uglednijim stanovnicima beranske doline i njenog zaleđa. Usnuo je u Gospodu, uoči Drugog svjetskog rata, a sa sobom je ponio i metak u plućnom krilu, kojim je pogođen u bici na Glasincu.

Najstariji Miljanov sin Aleksandar-Leko postao je viši žandarmerijski oficir u Ljubljani, a zatim se vratio u Berane. Najmlađi sin Todor-Tošo je završio studije na  Vojnoj akademiji u Beogradu i kratko je službovao u Banatu, u Beloj Crkvi. Jedna fotografija snimljena uoči samog rata, na Đurđic, na dan slave Pajkovića, svjedoči o Tošovoj otmenosti i o pravom oficirskom izgledu, a na njoj su, pored njega i njegov bliski rođak, diplomirani pravnik, sudija, Batrić, sa suprugom Verom, koja je bila, upravo, iz Bele Crkve, i njihova djeca Bogdan-Bodo i Mira, dok će kasnije dobiti i kćerku Vesnu-Dunju.

A priča o slavi je prilično zanimljiva - stara slava Pajkovića je, u stvari, kao i slava Đuraškovića, Sveti Nikola. Oni su je slavili i po dolasku u Lužac, tako da ne može biti govora o njenom prikrivanju i mijenjanju zbog krvne osvete i sličnog. Da je bilo tako, svjedoči i čvrsto pamćenje, ali i zapis u crkvenim knjigama, koje su najednom nestale, da je u Lušcu, na groblju, na Ovsinama, postojala divna drvena crkva Nikojlovica, posvećena, naravno, Svetom Nikoli, koju su sagradili odmah po dolasku, a njeni ostaci su pronađeni prilikom kopanja novih grobnica.

Po dolasku u beransku dolinu, branili su i opsluživali vjekovni stožer naroda tog kraja, manastir Đurđevi Stupovi, sa Popovićima, takođe, iz Lušca, a davali su i svještenike i đakone, od kojih su, naročito, zapamćeni Maksim Popović Lužac i Prokopije Veković, koji je rođen kao Pajković, a bio je i jedan od prvih predavača beranske gimnazije. Pošto je slava manastira Đurđevdan, počeli su nju da slave, jer je u to vrijeme bilo teško slaviti i svoju i crkvenu slavu.

No, kako je ona padala u vrijeme kad su zalihe hrane smanjivane značajno, a još u tim oskudnim vremenima, tražili su jesensku slavu, da bi mogli dočekati brojne goste onako kako to i treba, a dodijeljen im je Sveti Đurđic, Obnovljenje hrama Svetoga Đorđa, koji je šesnaestog novembra, a tada je i vrijeme kad se priprema zimnica, i ona mesna i ona druga.  Međutim, nijesu zaboravili ni svoju prvobitnu slavu, Svetog Nikolu i mnogi je označavaju i dan-danas, molitvom i paljenjem svijeće.

Vučić-Vukan, drugi po redu sin Miljanov i Radosavin, bio je sudski činovnik u Beranama i u Ivanjici. A treći po starini Milisav-Mili, koji je ime dobio po pretku, radio je na imanju, a bavio se i trgovinom.

Kad je započeo Drugi svjetski rat, u okršajima na planini Cmiljevici, tokom jedinstvene odbrane Berana od bažibozuka, Leko je ranjen u nogu. Docnije je, tokom rata, zbog pogoršanja stanja rane, prebačen u Italiju, a iz Italije se, po završetku rata, obreo u Londonu, gdje je bio poslovođa u jednoj fabrici porculana. Tamo je stekao i veliku kuću sa cvjetnim dvorištem. Nikad se nije vratio u Crnu Goru, umro je i sahranjen je u Engleskoj, pored svoje supruge Miroslave-Mire, koja je bila rodom iz Godačice kod Kraljeva. Utjeha mu je bila i to, što je, ipak, uspio da se vidi sa sestrama, jer su ga posjetile, a prihvatio je kod sebe svoju sinovicu Slavicu, Vučićevu kćerku, koja se od njega i školovala.

Srce mu je danonoćno patilo za izgubljenim i nastradalim Tošom i Milijem, a docnije je patnja pojačana i kad je preminuo Vukan. A patilo je i za majkom, koju više nikada nije vidio, za njegovom braćom i sestrama od strica, rođacima, ali i za njegovim Beranama, Lušcem, Limom, Bistricom, Sokolom, šetnjama po korzou, čuvenim saborima...

A vihor Drugog svjetskog rata odnio je, tamo negdje kod  Klagenfurta i Blajburga u Austriji ili na nekom od brojnih stratišta u Sloveniji, Toša i Milija, koji je, uoči rata, slutio kako će se okončati njegov kratki životni put, po neki put govoreći, onako tiho, više za sebe:

- E, Mili, Mili Miljanov, neće ti se znati mjesto pogibije,  a ni mjesto ukopa.

Tako je i on, sva prilika, kao i njegov brat Vukan, imao nekakve natprirodne sposobnosti, nekakav atavizam, nekakav  predsjećaj da osjeti nešto što će se zbiti.

Na istom putu bez povratka stradali su i Mikosav, kao i njegov sin jedinac Čedomir-Čedo, koji je bio upisao studije prava u Beogradu.

Inače,  Vučić-Vukan Miljanov je bio jedan od najjačih i najljepših mladića beransko-andrijevačke doline, uoči Drugog svjetskog rata; visok, vitak i vižljast, širokih ramena, dugih nogu i uzan u struku, plijenio je izgledom, ma gdje da se pojavio; bio je najbolji u rvanju, u skoku udalj iz mjesta, iz zatrke i u bacanju kamena sa ramena, a igrao je i fudbal u FK Napredak iz Lušca.!

Nije bilo tog sabora, ni na  planini, ni u dolini, gdje nije  ubjedljivo pobjeđivao! Ostala je priča, ali ne samo priča, nego i svjedoci, da je prebacivao kamenom ,,plovkom“ Šiško jezero i uzduž i poprijeko.

Naravno, niko nije mogao znati koliko mu je bilo teško zbog gubitka braće delija, jer je njegov stameni duh to vješto prikrivao, tih tri-četiri godine koliko je poživio nakon njih, a ni kako je bilo njegovoj majci, koja je umrla u stopetoj godini, kao i sestrama. U topli dom, u koji su, uoči rata, rado svraćali mnogi viđeni Beranci i Beranke, Lužačani i Lužačanke, na bogougodni razgovor i druženje, uz obavezne meze, uz svirku Vukanovu na harmonici i pjesmu, uselila se tuga, ona sa velikom primjesom sjete, koja i danas pahne iz ostataka kućnog klesanog kamena, nekada mnogoljudne kuće koja je odisala slogom, ljubavlju, gostoprimstvom i junaštvom, a koji još odolijeva vremenu na nekada velikom imanju.   

Niko nikad nije saznao kako je naučio to sa zmijama, da ih priziva, da mu dolaze, da mu se penju uz tijelo, da mu se zavlače ispod odijela i košulje, da se maze sa njime, da ga slušaju i da rade sve što im naredi!

Sam?

Teško!

Brojanicu mora neko da ti kaže, obično na samrti, tako se barem priča u narodu; ona se prenosi s koljena na koljeno, a neki su kazivali da mu je prenio djed  Puniša, ali su to samo nagađanja.

Mnogi naučnici ukazuju na to da je prizivanje zmija obična izmišljotina i tvrde, čak, da ta vrsta gmizavaca, uopšte, i ne čuje! Međutim, najnovija istraživanja pokazuju da gmazovi ipak čuju! No, mnogo toga nauka ne priznaje, naročito ne onda kada ne ponudi pojašnjenje za to! Nepobitna je činjenica, jer još postoje istiniti očevici svega toga, da je Vukan mogao zmije da dozove na svakom mjestu, naročito onamo gdje je bilo šipražja ili kamenja. Uostalom, neke poznate i ozbiljne novine iz tog vremena pisale su o tim i ostalim Vukanovim sposobnostima.

Naravno, bilo je i onih koji mu nijesu vjerovali i koji su govorili da on, u stvari, hvata smukove i bjelouške i tako zloputrebljava iskonski čovjekov strah od gmizavaca, zarad nekakve hvale i dobitka pozornosti u društvu! Tako mu je to  često prebacivao i jedan njegov bližnji rođak, Tanasije. Bez obzira na to da li su bili u društvu ili nasamo Tanasije, poznat i kao Tasko, a i po začikivanju, bio je neumoran:

- E, moj burazeru, kad bi ljudi mogli da vladaju tako zmijama, đe bi im onda bio kraj? Priznaj, a lašnje će ti bit' - ti 'vataš neotrovne zmije, pa ih držiš u džepove i plašiš narod, a  šarkama i poskocima vadiš zube, a?

Vukan se nije bunio, znajući narav svojeg rođaka i samo je ćutao. Kad bi mu dosadio, odgovarao bi kratko:

- Sve je istina kako kažeš, no me čudi Tasko moj dobri,  što se ti ne prihvatiš tako sa zmijama, kad sve znaš i umiješ. Stavi ih u džepove, izvadi im zube i molim lijepo.

Kad je Tasko dosadio svojim upadicama, a naročito onim učestanim na ljetnjim sjedeljkama na katunu Soko, Vukan je  odlučio da mu očita lekciju. Lijepa planina Soko, sa Ćafom, Jasikovom rupom, sa bunarima pitke vode na livadama Pajkovića, i u Đurovom dolu, sastavni je dio Bjelasice i nalazi se na udaljenosti od sat i po hoda od Lušca i Berana, a odvajkada je, pored Šiške, Lainske, Rasove i Strmenice, bila mjesto izdiga Lužačana.

Uz strminu, uz Počivala, pored donjih Solila sa stanovima Popovića, pa pored Solila Ćeranića i Bukumira, dalje stazom pored Pejinog bunara, Jodžove kobile, hodile su generacije i generacije Lužačanki i Lužačana. Uoči Drugog svjetskog rata katun je bio živ, da življi nije mogao biti. U kasno popodne, planinke i planinci su se okupljali ispred nečijeg stana i tako su dočekivali noć, uz stari i mladi sir, jardum i ,,ljutu“.

Jednog takvog popodneva, kad na nebu nije bilo nijednog oblačka da se nasuče  na krošnje cerova i dubova na okolnim vrhovima, Lužačani su uveliko sjedjeli na ravnini pored bunara, a pravili su im društvo i Crnovršani, žitelji obližnjeg sela Crnog Vrha, koji je do Sokola dijelila prašuma Bajnica, kroz koju je po danu bilo mučno proći, jer se dnevna svjetlost otežano probijala kroz guste i nepregledne krošnje stoljetnih hrastova, bukvi i breza.

Između ostalog, povela se i priča o Vukanovim moćima, a glavnu riječ, ali protiv, vodio je, upravo, Tanasije, sjedeći na čkanju i mezeći stari kravlji i ovčiji sir, jer ih je podjednako obožavao. Vukan se, po običaju, nije oglašavao, ali je najednom izgovorio brojanicu i uskoro su iz grmova i iz pravca Ćafe, najvisočijeg sokolskog dijela, poznatog po brojnim zmijama, zagmizale šarke, poskoci i šargani i počele su se uvijati i umiljavati oko njega; Vukan je odvojio dvije zmije, nešto im je prošaptao i one su ubrzano zavijugale prema Tasku.

Tasko je zavrištao od golemog straha i popeo se na čkanj, pa je uveliko podsjećao na nekog cirkusanta koji želi da izvede nešto na njoj, teško održavajući ravnotežu, onako visok i suvonjav:

-Mičiiiiii ih od meneeeeeee, o Vukaneeee, o brate miliiiii, od danas ti sve vjerujemmmmmm - drao se Tasko, drhteći od golemog straha, do tada ne doživljenog, straha od mogućeg zmijskog ujeda.

Od tada se Tanasije, od žestokog protivnika Vukanove brojanice, pretvorio u njegovog  velikog pobornika.

Jednom je Vukan  prizvao mnoštvo zmija, na stočnoj pijaci, ispod zgrade Gimnazije, u Beranama, kod česme; sva stoka je stajala kao skamenjena, a između njih i njihovih vlasnika gmizale su brojne zmije, izvlačeći se iz obližnjih vrbaka, zidova i temelja kuća i sve su pristigle do svojeg gospodara Vukana, koji ih je mazio, stavljao u njedra, ispod bijele košulje, a neke su se uvijale oko kravate, oko vrata; narod se čudio čudom, ne pomjerajući se s mjesta, jer im je Vukan tako rekao.

On im je nešto  govorio, šaptao i tepao. Kad im je naredio onda su se sve do jedne vratile tamo i odakle su stigle. Ovaj slučaj je često prepričavao Miloje Korać, otac našeg poznatog televizijskog komentatora i novinara Duška, koji je to sve zapamtio, jer je sa svojim ocem bio tada na pijaci, da bi prodali ovce.

Vukan je znao, između ostalog, i da vadi zube prijateljima, susjedima, rođacima i to samo golim rukama, bez ikakvih pomagala, bez kliješta, i to bez krvavljenja i neke naročite boli! To su potvrđivali i mnogi, kojima je to Vukan i uradio:

-E, da je živ Vukan Miljanov, pa da mi časkom izvadi ovaj zub što me noćaske o jadu zabavi. Stisne mi rukom sljepočnicu, a drugom mi pokaže izvađeni zub.

Govorkalo se da je on za tajnu takvog vađenja zuba  otkrio tajnu brojanice nekom Rusu, ljekaru, ali, sva prilika, da to ipak nije bilo tačno, jer je i nakon toga prizivao zmije.

Za vrijeme rata spasio je grupu ratnika u ivanjičkom kraju, koja je probala da se izvuče iz neprijateljske opsade; oni su zalegli na volovska kola, a Vukan je nabacao na njih sijeno sa livade izvan barikada. Kad je stigao do rampe, onda su  njemački vojnici  htjeli da ga propuste bez provjere, pošto su ga bili i zapamtili, ali je tog dana tamo bio neki novi narednik kojem je sve to, kao novajliji, bilo sumnjivo; zato je naredio redovima da rogljama bodu kroz sijeno.

Shvativši do čega može doći, Vukan je sam razgrnuo sijeno sa vrha, tobože da im pokaže da nema ništa ispod - kad su vidjeli sklupčano klupko zmija otrovnica odskočili su kao opareni, uprkos tome što su držali spremne puške i ,,šmajsere“ u rukama i pokazali su mu da što prije pređe na drugu stranu.

Prizivao je zmije, najviše na navaljivanje rođaka i prijatelja i na čuvenom saboru, na Ravnima, Igralištu, iznad Šiškog jezera, kao i u samom katunu, osobito kod starih borova na sredini Šiške, koji su do skoro carovali prekrasnim predjelom. Pomagao je pletiljama i veziljama kojima su se znojile ruke, što im je prilično smetalo za rad, a ništa im nije pomagalo da se oslobode toga - dok bi držao zmiju u svojoj ruci pletilja je obje ruke stavljala na nju, a onim plašljivijim iznenada bi tutnuo zmiju u ruke i još je brže izvukao, tako da je u oba slučaja znojenje prestajalo i više se nikada nije pojavljivalo.

Trećeg ljeta, poslije rata, u vrijeme kad je živio i radio u ivanjičkom sudu, stigao je u Lužac, na odmor. Čim su čuli da je  doputovao, pristigli su, na konjima, neki Vinićani, odakle mu je i bila supruga Dara, i objasnili su da se u bunaru, u donjem dijelu sela, pojavilo mnoštvo zmija, a među njima jedna ogromna i da niko ne može zahvatiti vodu od straha. Otišao je sa njima, ne časeći časa, spustio se u bunar, sazvao je zmije i pomilovao je zmijurinu - zmijskog cara, koji je bio opasao kameni zid pri dnu.

-Šta da radim sada? - obratio mu se nemuštim jezikom - ljudi se plaše od tebe i od ostalih zmija,  žedni su, a i tolika stoka će crknuti od žeđi?

-U bunar sam ušao jer sam i ja bio žedan, a i sve ove moje zmije, a sve je to tako zbog sušnog ljeta - odgovorio je car - izbaci me i odnesi nas u lugove.

Zmijski car se omotao oko Vukanovog vrata i tijela,  pored njega su se porazmjestile  i ostale zmije i zmijuljice  i kad je cimnuo konopcem izvukli su ga van; kad su ga vidjeli sa ogromnom bijelom zmijom, okupljeni Vinićani, kao i radoznalci iz nekih okolnih sela, razbježali su se glavom bez obzira!

Vukan je zmije odnio i pustio u lugove, dok je zmijskog cara smjestio blizu stijena. Zmijurina se protegla na ledini, koliko je duga i široka i prije nego li se izgubila u šupljini, ,,rekla“ je Vukanu:

-Ne volim ovo da ti kažem, znam da si dobar čovjek, ali znaš kako to već ide, strah me je da nećeš još dugo poživjeti, tako ti je zapisano...

Možda će mnogi reći - ta ovih izmišljotina! Ta ove bajke! Ali u dvadesetprvom vijeku, u autobusu koji saobraća na liniji Berane-Podgorica i obratno, sjedio je stariji čovjek, koji se uključio u priču koju je neko poveo, sasvim slučajno, eto, da brže prođe putovanje, baš o prizivanju zmija i brojanici, a upravo u trenutku, dok se on pripremao da izađe van. Na pitanje da li postoji kod nas zmija koju nazivaju zmijski car, nepoznati je odgovorio:

-Da! Postoji! Neka priča ko šta hoće. Sto botaničara, biologa i naučnika. Oni uče da toga nema i, čak, da je vide, ne bi vjerovali. To je velika zmija, bjelkaste boje, sa izraštajem na glavi u vidu krune, a zato se naziva tako. A i jeste car svih naših zmija - završio je, dok je izlazio negdje u moračkom tjesnacu,  pozdravljajući vozača i putnike.

Vukan je tajio to što mu je zmijski car saopštio, tim njihovim nemuštim jezikom, znacima, kako god hoćete, a jednog kasnog popodneva, ispričao je supruzi Dari, koja je bila rodom od Saičića, poznata i po tome što je odlično jahala konje, kao prava Amazonka, pa, čak, i vozila motor,  a ova je to, kasnije, prenijela njihovoj kćerci Jugoslavki-Slavici, koja je, takođe, naslijedila neke sposobnosti od svojeg oca:

-Želim da znaš i da zapamtiš, zmije neće ujesti nikada nekog iz naše najuže loze, loze Milisavove!

Nevjerovatno je, ali nije prošlo mnogo vremena nakon toga i Vukan se iznenada razbolio; ubrzo je umro u Ivanjici, gdje je i sahranjen, da bi kasnije njegovi posmrtni ostaci bili prebačeni na lužačko groblje.

I, uistinu, do sada, zmije nijesu ujele nikog od Vukanovih bližnjih, iako često krstare po raznoraznim kamenjarima, veru se uz stijene, gaze kroz paprat i visoku travu planinskih proplanaka, provlače se kroz šipražje...

A i ne samo to - zli, pakosni i pokvareni ljudi ne mogu im ništa, niti u psihičkom, niti u fizičkom smislu, uspješno oni odolijevaju svim tim podmuklim i tajnim napadima, pa se često i zapitaju da im nije, nekako, usađena i brojanica protiv onog najjačeg otrova na svijetu  - ljudskog!

Milija Pajković

Iz knjige ,,Brojanica“

O natprirodnim sposobnostima Vučića-Vukana Pajkovića pisalo je u štampi između dva svjetska rata, a redovni profesor na Filosofskom fakultetu u Beogradu, dr Mirko Barjaktarović, predstavio je Pajkovića i u Etnografskom zborniku.