Kad odlučite da iz Beograda vozom putujete za Crnu Goru, kad  namjerite da stignete i do mora, kad se zaputite iz vašeg životnog kruga i vrtloga koji obuhvata samo jezgro grada ili njegove obode koje sve više osvajaju nove zgrade i ulice,

kad krenete sa Banovog ili sa nekog drugog beogradskog brda i brežuljka, kad pođete iz bilo kojeg njegovog kraja u kojem ste se našli, u kojem ste možda podstanar, možda i vlasnik stana sa terasom punom cvijeća, kad se s dvije putne torbe u rukama i s dnevnim novinama ovlaš zavučenim u jednu od njihovih spoljnih pregrada sjurite srećni i radosni što će te se, konačno, odmoriti od napornog rada, od velegradske vreve i gužve, kad se probijajući kroz pravi mravinjak ljudi zajurite niz Balkansku ulicu, kad vas pahne dah davnine i slastičarskih kolača ili ako izaberete onaj drugi pravac od Zelenog vijenca, pa zatim niz Kameničku ulicu, pored zgrade Ekonomskog fakulteta, svejedno, stići će te, onako po navici, vođeni nekim posebnim čulom i osjećajem, pravo do velelepne zgrade željezničke stanice, sa čijih ste perona bezbroj puta odlazili i na koje ste isto toliko i dolazili.

I kad onako bezbrižni, puni misli o budućem odmoru i suncu koje će vas nemilice zasipati, stignete do ulaznih vrata zgrade, onih sjevernih ili onih istočnih, shvatićete da ste, u stvari, zaboravili da čarobna i ljupka stanica koju ste smatrali za sastavni i neizostavni dio većine vaših putovanja i pohoda više ne postoji sem u sjećanjima i uspomenama, upravo kao i u vašim, a koje su, eto, sasvim nadjjačale vašu prvobitnu glavnu i jedinu namjeru, onu da stignete do nove stanice, veoma čudnovatog naziva Prokop, koja je zamijenila onu vašu, a bogami, i našu! Prokop! Takav naziv je nastao zato što je na tom mjestu iskopavano zemljište da bi se zatrpavala močvara poznata kao Bara Venecija, upravo ono mjesto na kojem je docnije i nikla ova predivna stanica, tako da su ona i Prokop slične jedino po zemljištu. Na Prokopu je raslo i živjelo od devetnaestog vijeka do šezdesetih godina prošlog vijeka naselje prozvano Jatagan-mala, skoro cijelo niklo na opštinskom zemljištu.

Ledena tišina, ona neuobičajena i na koju nijeste navikli, bez žamora, glasova, priče, žurbe, pokatkada narušena prolazom autobusa, vratiće vas u stvarnost i shvatićete da vaše željezničke stanice koja je živjela svoj život od 1885. godine do prije nekoliko ljeta nema, da je nečijom voljom, a ko zna zbog čega, a sigurno bez ijednog valjanog razloga, ukinuta.

Tu će vas najednom zakačiti mrzovolja, jer će te, između ostalog, shvatiti da trebate da prevalite još najmanje tri kilometra do Prokopa, koji uprkos pokušaju nekog izraza velelepnosti, dugotrajnoj gradnji, nikada neće biti ono što je bila ova stanica, pred kojoj stojite i razmišljate šta vam valja činiti, a razlog je, uistinu, jednostavan - on nema dušu koju je imala ona. Zato bez nekog velikog premišljanja zaustavite taksi, ali ne za Prokop, nego za povratak tamo i odakle ste krenuli, s namjerom, da se, ipak, kroz nekoliko dana nanovo zaputite  ka crnogorskim lijepim predjelima sa morem, ali ovog puta svojim vozilom, onako polagano i natenane i to Ibarskom magistralom, jezdeći Dolinom jorgovana, diveći se uzgred Jerininim gradu, Kosmaču, obavezno se penjući na to brdo i na zidine da bi nappavili valjane snimke, pa dalje nastavljate preko Berana sve do Budve ili nekog drugog mjesta koje izaberete za svoj odmor, obavezno svraćajući u neku od bezbrojnih krčmi, na kraći odmor uz vruću lepinju sa šunkom i skorupom i parče pite s jabukama.

A dotle, leškarićete u zamračenoj dnevnoj sobi stana, gledati bezvezne televizijske emisije, neki izrabljeni film, a latiće te se i neke napola pročitane knjige da konačno završite davno započeti posao. A onda, pred spavanje, uz svjetlost uličnih svjetiljki okruženim svojim stalnim gostima, rojevima leptira i muva, utonućete polagano u san. A u snu...

A u snu - vreva, guranje, dovikivanje, šarenilo odjeće, razne muško-ženske frizure, duge, kratke, pa razne torbe i koferi na guranje, nosači, lažni fotografi, šibicari, prodavci jevtinih stvarčica, ulični svirači, lopovi obučeni tako da pomislite da su neki službenici koji putuju na odmor ili do neke usputne stanice zbog nekog važnog posla, lake, poštene, ružne, lijepe, ali i one bezlične žene, djevojke u vrućim pantalonicama i suknjicama, s japankama na nogama ili u skupim patikama, studentarija koja želi da se odmori od silnog bubanja ili dokolice koja zna ponekada da bude teža i od nekog rada ili učenja, učenice i ostali đaci koji jedva čekaju da vide svoje bake, djedove i ostalu rodbinu tamo u nekom od sela iznad pruge, u zabitima gdje će drugovati s prirodom, dok se, konačno, ne spuste na more, majke sa djecom, porodice sa svim generacijama, mladići i djevojke razbarušenih kosa sa gitarama, stranci i turisti svih boja i rasa s ogromnim rančevima na leđima, razni putnici, svi zaljubljeni u željezničku stanicu s licem brižne majke, supruge, bake, strine, ujne, nevjeste, djevojke, kojoj ne bi bilo mane i da je u bilo kojem drugom velikom evropskom ili svjetskom gradu.

Kad zauzmete mjesto u kupeu koje ste preko veze obezbijedili mnogo dana prije, ako nijeste te klimave sreće da ga je još neko dobio, što je bilo i uobičajeno i ništa novo, zato je bilo uvijek i uputno da se prije svih uvalite na svoje sjedište i stvari razbacate na rešetkama iznad, kad konačno odahnete i počnete da posmatrate prolaznike na peronu kroz otvoreni prozor, kad se možete slobodno naginjati van, uprkos natpisu na metalnoj pločici pričvršćenoj na hodniku ili ispod prozora kupea, na italijanskom ,,e pericoloso sporgersi“ ili na njemačkom ,, est ist gefahrlich sich herauszulehnen“, kad vam se, a ko zna zbog čega, učini da ipak nećete imati dovoljno vode za piće i kad nekog zamolite da vam natoči flašu ,,česmovače“, onda nastaje ono slatko iščekivanje zvižduka otpravnika vozova. Kad se i ostali naguraju u kupe, i oni s kartama i oni bez, onda započinje klaparanje kroz grad, njegova predgrađa i naselja, pa vam se učini da ste u tramvaju i da nećete nikuda dalje od stanice Topčider i njegove slatke zgradice.

A kad vam se sasvim izgubi iz vidokruga Avala s tornjem, onda vam se iznenada pojave sumanute misli da ste možda zaboravili da zaključate vrata od stana, da ste zaboravili da isključite televizor ili električni šporet i onda razmišljate kako da kad budete negdje duže stajali iz stanične telefonske govornice nazovete komšinicu kojoj ste ostavili ključ da zalijeva cvijeće da sve to i provjeri.

Kad voz izmili iz beogradskog atara i uplovi u predjele brežuljaka, njiva i pitomih sela, kad se osjete mirisi Šumadije, onda u kupeu, dok vrućina bije, jer uvijek se nađe neko koji pati od promaje, iako ne zna da je pojasni i smeta mu otvoreni ili poluotvoreni prozor, započinje priča koja će se razbuktavati onoliko koliko se putnici budu upoznavali međusobno. Tada se nestrpljivo otvaraju cegeri i putne torbe i vade se pečene koke i pilići, razni sirevi, domaće kobasice, iskajišana pršuta i pečenica, a nađe se tu i prasetina, jagnjetina, domaće kifle, priganice, pogača, a poslije svega patišpanj i suvi kolači. Svako dijeli hranu kao da je neka svadba, svi te nutkaju i svi jedu kao da putuju cijeli dan i noć, a ne tek nepun sat u vrh glave. Kad se gozba završi svoj krug započinje i staklenka šljivovice. Zatim neko od mlađarije prebira po žicama gitare i u zrak se izvijaju razne pjesme, i zabavne i narodne, slažu se glasovi kao u izvježbanom horu, a onda se i malčice pridrijema.

U jedno vrijeme počinju da se nižu priče, one prave životne, saputnici se ispovijedaju jedni drugima, bez straha i ustručavanja, baš kao što to čine pijanci  šankerima. Nižu se ljubavne treperave skaske, priče s posla, iz kuće, pričaju se i one smiješne od kojih se razliježe smijeh sjedinjujući se s klaparenjem vagona, svi postaju jedna porodica bez obzira na to ko su, odakle su, većina od njih s neskrivenom radošću i ushićenjem što su se zaputili na more, kao da nijesu već ko zna koliko puta boravili u nekom od primorskih mjesta. Pričaju se obavezno vicevi, jer je to bilo i vrijeme viceva, naravno, izostaju oni politički i bezobrazni, kupe se trese od smijeha i razdraganosti. Razmjenjuju se i papirići s brojevima telefona i adresama, bukne i poneka ljubavna iskrica, a izvede se i neki mađioničarski trik da bi se umirila dječica.

S obzirom na to da se u kupeu zadesi i neko od inženjera ili radnika koji su učestvovali u izgradnji pruge onda se svi pretvore u uvo i slušaju njihove priče sa prizvukom uspomena. Priča o gradnji koja je započela 1951.- e a okončana 1976. godine, priča o dvadesetpet ljeta muka, preteškog rada, o 476 kilometra, o 254 tunela, od kojih je najduži onaj u Crnoj Gori, Sozina, od 6.170 m, a tu su i ,,Zlatibor“, ,,Trebešnica“, ,,Goleš“, ,,Ostrovica“ i ,,Mojkovac“, zatim ushićeno besjede o mostu na Maloj Rijeci u Crnoj Gori koji je najvisočiji u Evropi, a drugi u svijetu, naravno, što se tiče željezničkih mostova.

Posebna zanimljivost je ta da niko od tolikih rokera nije komponovao nešto u vezi ove pruge, izuzimajući jednu moju svirku na usnoj harmonici - čudo jedno da niko od njih nije našao za shodno da nešto otpjeva o njoj ili komponuje neki instrumental, nevjerovatno je da ih taj put u oba pravca, jer su mnogi od njih i putovali tom prugom, nije naprosto natjerao na tako nešto! No, zato jeste izvođače  novokomponovane narodne muzike, e sad  pitanje je i takvog naziva, jer je i mnoge pjesme iz starih vremena, koje smatramo za narodne, neko ispjevao, i to braću Andriju i Toma Bajića, kao i Lepu Lukić. Lepa je 1971. godine naslutila da će sigurno saobraćati brzi voz Beograd-Bar, kroz istoimenu pjesmu koju je komponovao i za koju je tekst napisao Budimir-Buca Jovanović. Jedino su promašili godinu polaska, jer su kao i većina bili ubijeđeni da će se to desiti dvije godine kasnije. Braća Bajić, rodom iz sela Jabučja kod Lajkovca, koji zbog muzike nikad nijesu napustili svoja radna mjesta u Beogradu, nego su radili sve do penzionisanja, Andrija kao konstruktor alata, a Toma kao agencijski šalterski radnik, snimili su pjesmu s već viđenim naslovom, s naslovom crnogorske pjesme ,,Sitan kamen do kamena“, u čast otvaranja pruge, a zbog stihova pjesme bili su u nemilosti Radio-Beograda i Radio televizije Srbije preko deset godina, dok je svim domovima kulture širom zemlje bilo naređeno da im se zabrani svaki javni nastup, kao i izvođenje ne samo te pjesme, nego i svih ostalih njihovih.

Prisjetite se dalje, u tom snu koji vas iznenada oprhva, kako ste dušom odahnuli kad ste se dohvatili putovanja vozom, jer ste ranije morali da na studije i sa studija kaskate karavanom autobusa preko Kokinog Broda, gdje ste u staroj, ali i dobroj kafani, na obali jezera, jeli odlični čorbasti pasulj s rebarcima u jedan sat poslije ponoći. Sjetite se novih kupea, u početku i tačnog reda vožnje, razglasa, dijeljenja bonbona od strane domaćice voza, sjetite se čistih navlaka za uzglavlja, druženja, pjesme, sjetite se svega toga, sjetite se i priča raznih ,,mudrolova“ koji su smatrali da pruga uopšte nije bila potrebna Srbiji, a ni Crnoj Gori, da je ona potpuni promašaj. Jedino što je ispravno u nekim zamjerkama jeste to da je pravac pruge trebao da bude drugačiji, ali nije to bio prvi slučaj da se izabere ono što je najteže i što je moglo da se izbjegne.

Dođu vam u san i trenuci kad ste neke nevaspitane konduktere učili vaspitanosti i ponašanju, a i pojedine putnike, naročito one koji su se izvaljivali koliko su dugi i široki na sva sjedišta i tobože hrkali, a neko drugi morao da stoji zbog njih, kao i one koji su na prazna sjedišta stavljali putne torbe i kese da bi imali više prostora, one koji su na pitanje ,,da li je slobodno“, lagali da nije i da je zauzeto. Sjetite se i toga kad ste veoma brzo smirivali razgoropađene silnike koji su mislili da im niko ništa ne može i da su oni neki zakon u kupeu, nadođu vam i sjećanja na vremena kad su počela kašnjenja, kad ste ostali zarobljeni ni na nebu ni na zemlji, u kupeu i na mjestu daleko od naselja, i to više od 24 sata, kad ste poslednje zalihe svoje hrane dali dječici, vašim saputnicima, koji su sa svojom majkom dijelili istu sudbinu.

Ali bez obzira na sve češća i sve duža kašnjenja, na prljave zahode koje nikada nijeste htjeli da koristite, na poluočišćene vagone sa kojih je bilo odnijeto sve što se moglo odnijeti, pa čak i zastakljene fotografije naših prirodnih ljepota učvršćene iznad sjedišta, nikad nijesi omrznuo taj voz, taj voz koji je nosio u sebi djeliće velegrada, gradova, palanki i varošica, ravnica, brda, planina, rijeka kroz koje je i pored kojih je vijugao grabeći onoliko koliko je mogao i onoliko koliko mu je to bilo i dozvoljeno da vas odvede onamo gdje ste i naumili da stignete.

Htjeli, ne htjeli, prisjetite se prispijeća u poslednju stanicu, onu na moru, kad vam se činilo da će voz uroniti u vodu i da će te se svi okupati i da je njegova poslednja stanica, upravo, negdje u dubini lučkog doka, između školjki i raznih riba. Sjetite se obavezno i povratka, kad su se s kupanja vraćale jedre i lijepe dugonoge djevojke u šorcevima, obučene u tanke majice, s peškirima u slamnatim torbama, s mirisom soli i mora. Tada je voz postajao voz s ukusom mora i to ga je sve i držalo do ulaska na peron i taj savski dio Beograda mirisao je, u stvari, na morsku vodu s onim posebnim ukusom soli i algi, ali i na djevojke - ljepojke.

Sjetićete se svega toga i ostalog i onda kad izađete iz svojeg sna, onda kad konačno vozilom stignete do nekog manjeg mjesta na primorju, onda kad dođete do plaže i onda dok se budete sunčali na ovlaš prostrtom peškiru na pijesku. A kad vas sunce sasvim omami, opet ćete ući u san, u vaš nenadani dnevni san, a u taj dremež ući će i voz s ukusom soli i mora, vaš voz i odvešće vas, s posebnim vodičima, uz prelijepu muziku, u čistim kupeima, s odabranim saputnicima, opet na glavnu beogradsku željezničku stanicu, dotjeranu kao najljepša nevjesta, opet ćete osjetiti vrevu i galamu, osjetićete dušu vašeg, našeg i svačijeg Beograda i neka toplina i neopisiva radost zbog svega toga razliće se u  vašem tijelu, sve dok se ne trgnete, dođete k sebi i shvatite da je sve to, u stvari, galama i cika razdragane dječice koja mlataraju ručicama po pjenušavoj vodi dajući tako oduška svojoj sreći i bezbrižnosti.

Međutim, dok se predveče, onda kad poslednji sunčevi zraci klonu iza linije pučine, budete vraćali u kuću ili u hotel gdje ste ste i odsjeli, razbudiće vam se i nada da će se, možda, ono što ste i sanjali obistiniti - da će se neko nekada sjetiti da vrati stanicu onamo gdje je i bila, gdje joj je, u stvari, i mjesto, da bude samo za međunarodne i druge važne linije, ali da bude upravo kao i iz vašeg ili nečijeg drugog sna, a vozovi koji bi odlazili iz njenog zagrljaja da joj se i vrate, a među njima i onaj naš, onaj  prepoznatljivi sa ukusom mora, povratili bi sigurno živost, žagor, vrevu, vratili bi sve ono što je potrebno da taj dio grada bude opet njegova žila kucavica, neizostavni dio njegovog velikog srca i njegove velike i dobre duše.

Iz knjige ,,Besanica“

Tekst i foto: Milija Pajković

Moji prijatelji iz Beograda Željko Vujotić i Dejan Mutavdžić snimili su kratki   video i foto zapis o odlasku poslednjeg voza ,,Romantika“ 30.06.2018. godine sa čarobne beogradske Glavne željezničke stanice, koji su započeli uvodom:,, Bilo jednom u jednom gradu...Ostale su samo sećanja i fotografije. Beogradska železnička stanica 1884 -2018.