Nekako na sredini ostatka nekadašnjeg glavnog varoškog parka i dan-danas se bijeli betonski krug, prečnika dvadesetosam metara, poput nekakvog začaranog i okamenjenog srebrnog jezerceta.

Ne zna se pouzdano kad je izliven, nepoznato je i ko ga osmislio, ne može se ući u trag ni tome kome je sinula ideja da se postavi tamo, pa je sve obavijeno velom tajne kao da je riječ o nekakvom neolitskom artefaktu! Dosta je i onih koji se pitaju - zašto betonska tvorevina nije izgrađena u obliku kvadrata, nego je kružnog oblika?

Krug je, za divno čudo, preživio sve golgote koje su snašle grad i postao  je spomenik prohujalom vremenu, svjedok tajnih ljubavi, žestokih partija pokera, karlače, fircika, raznih dječjih igara i bezbrižnosti, lepršavog ljeta, raskošnog proljeća, zlatkaste jeseni i još koječeg, zaboravljen usred zapuštene trave, korova i rastinja.

A nekada je on, itekako, živio svoj život - mojim vršnjacima i vršnjakinjama urezao je duboku brazdu u sjećanje, ponajprije kao mjesto na kojem su razapinjane cirkuske šatre! Obično su šareni autobusi stizali u ljetnje predvečerje i raspoređivali su se oko kruga. Dočekivale su ih grupice mjesnih ispičutura, iščekujući da ih cirkusanti unajme oko postavljanja velikog šatora i tribina, unaprijed se radujući dnevnicama, čija je sudbina bila već određena - znalo se da će biti utrošene za kupovinu pića.

Našla bi se tu i poneka „radodajka“, mahom dovedena sa strane, koja bi vrckala ogromnom zadnjicom, nabadajući po šoderskim stazama na rasklimatanim jevtinim štiklama, koje su mnogo jada vidjele, napudrana i tako napadno nakarminisana  crvenim karminom, da su se njene napućene, a u isto vrijeme, i namučene usne žarile kao žar ptice u polumraku parka.    

Tih dana, dok su prikazivane cirkuske predstave, jedna je bila dnevna a druga večernja, vladalo je pravo praznično raspoloženje, ravno onom vašarskom! Oni stariji - muškarci obučeni u najskuplje košulje i majice, žene i djevojke nagizdane u raskošnim ljetnjim haljinama i suknjama, kao i dječica, sva u šarenom, kao maleni pajaci, šetkali su od glavne ulice do parka.

U sklopu cirkuskog lavirinta postavljani su i ringišpili, a pored njih i šatori za gađanje vazdušnom puškom, zatim za pogađanje metalnih čaša loptama od krpa, a bilo je tu i još koje kakvih džidža-budža, da se naprosto raspametiš i potrošiš sav džeparac, koliko si trepnuo! Po odlasku cirkusa, pokušavali smo da oponašamo mađioničarske trikove i dugo su nam u snove dolazile prelijepe djevojke, savitljive do nevjerovatnih granica, zatim vježbačice na trapezu, od čijih nam se vratolomija zaustavljao dah, pa dreserke lavova...

U vrijeme trajanja kupanja, nedaleko od kruga, postavljane su i kabine za presvlačenje, koje su koristili kupači i kupačice sa plaže kod mosta i Crevare. Prvih dana proljeća tu su dopremali već sklepanu drvenu kafanu, a u njoj je radio punački Galip sa osobljem - brzo je postala prepoznatljiva po dobrom roštilju i pivu hlađenom na komadima bjelasičkog leda.

Na krugu smo se upoznavali sa tajnama tenisa, badmintona, boksa i ostalih borilačkih vještina, košarke, loptanja; tu smo vozili koturaljke i bicikla, takmičeći se u izvođenju vratolomija. Nijesmo posustajali ni zimi, naročito za vrijeme snjegova ,,opančara“, jer smo se sličugali do iznemoglosti, pošto bi se na krugu uhvatio led. Ploča je, tako, postala dio istorije beranskog sporta, a ako se tome doda i to da su na njoj odigrane košarkaške utakmice u okviru kvalifikacija za ulazak u Prvu saveznu ligu, kao i turniri u malom fudbalu, onda je jasno da ona nije bila  neka obična betonska skalamerija!

Inače, park, u kojem se nalazi betonska ploča, prostirao se na 17.792,11 kvadratna metra, u samom jezgru grada, kao njegovo plućno krilo, na lijevoj obali Lima. U njemu su nesmetano rasli borovi, jele, kanadski javori, tanane breze, lipe, platani, razne ukrasne biljke i raznovrstno cvijeće. Kroz njega su vodile unakrsne široke šljunkovite staze, tako da se moglo šetati, a i odmoriti na klupama; često se čula i pjesma i svirka mladeži. Bio je to i park prvih poljubaca!

Njegovi stalni posjetioci bili su i ljubitelji šljivovice i drugih sličnih napitaka; oni najuporniji su često, na izmaku snaga, porazmješteni na klupama i po travi, sanjali bijele i sive miševe, podgojene pacove, razne prikaze i stvorove, uz grgoljenje cvrčaka, kreket žaba, pokriveni zvijezdama i požutjelim naslovnim stranama novina.

I sve je to tako teklo, tim nekakvim usporenim tokom, nalik bešumnom protoku ljetnje limske vode pored luških njiva i livada, dok nijesu u Berane pristigle odnekuda, pored onih običnih, i nekakve čudnovate pridošlice, od kojih su neki, za divno čudo, počeli i da odlučuju o sudbini grada i doline - tako su izgrađene nepotrebne fabrike, ružne zgrade, a srušeno je skoro sve ono što je bilo lijepo.

Takvu sudbinu je doživio i park, pa je uništen i posječen njegov veći dio. Zatrpane su i presječene njegove staze, usahle su njegove vene, pokidano je njegovo sjećanje, a, eto, ipak, što je za nevjericu, sve te muke je preživio čudnovati i začarani betonski krug.

Kad god sam prolazio pored kruga pitao sam se kako je ostao netaknut, kakva ga je to sila spasila od pošasti? Ne znam tačno kada, a i ne znam kako, ali sam, čini mi se, ipak, shvatio zbog čega ga niko nije dirnuo - samo zbog toga što je bio isuviše tvrd zalogaj za napasnike! Baš tvrd! Običnim trnokopom niko mu nije mogao zla nanijeti, a moćne mašine nijesu mogle prići, bez obzira na ravninu i odličan pristup, jer ih je neka nepoznata sila zadržavala na pola puta - to je i priznao jedan od starih rukovalaca građevinskih mašina, u trenutku pijanstva i nadošle iskrenosti.

Nešto sam razmišljao, onako, na osnovu sudbine tog kruga - kod nas je sve što je bilo za javnu upotrebu trebalo praviti isključivo i samo od armiranog betona i gvožđa, dobro učvršćeno i pričvršćeno za tlo, recimo, telefonske govornice, nužnike, korpe za smeće i tome slično! Tako bi bili sačuvani od onih  koji ne znaju šta je to i čemu služi. Vremenom, kada bi se većina od njih  naučila kako i da koristi to što je i postavljeno i izgrađeno, i to, upravo, zbog njih, kao nagradu bi dobili  nešto bolje i ljepše.

Da se trebalo toga pridržavati i takvog redosleda u svemu, svjedoči betonski krug u ostatku beranskog parka, kojem za sve ove silne godine niko nije mogao ništa da naudi, sem samo nešto malo zub vremena i korijenje obližnjeg drveća.

I još nešto, priča se, onako u tajnosti i u strogom povjerenju, sve iz golog straha da se neko nekome ne naruga i izvrgne sprdnji - kad se poslije ponoći stane po sredini kruga, rašire ruke i duže gleda u mjesec ili zvijezde, može se lasno vratiti u prošlost i to u onaj njen ljepši dio, a i sadašnjost dobije neki drugi smisao!

Tekst i foto: Milija Pajković     

Iz knjige ,,Beranske priče“